S koje god ih strane promatrali, riječ je o golemim političkim figurama suvremene hrvatske povijesti. Plenković je najdugovječniji hrvatski premijer, a Milanović je pobjeđivao u dva najvažnija politička izborna ciklusa koji postoje. Jurišao je na izborima i na mjesto premijera i na mjesto predsjednika, i jedini je hrvatski političar koji je u tome uspio. Koga god smatrali većim krivcem za takav odnos, tvrda kohabitacija tijekom preklapanja njihovih mandata u Banskim dvorima i na Pantovčaku vrlo je neobična i nije normalno stanje za bilo koju uređenu, demokratsku državu.
O čemu pisati ako ne o tome? Kad ako ne sad? Ova je dvojba trajala kratko, prije nego što će iz pera Tomislava Krasneca, uglednog i nagrađivanog novinara Večernjeg lista, izići paralelna biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića pod nazivom "Neprijatelji iz čista mira", koju je uredio Žarko Ivković, u nakladi Večernjeg lista.
Knjiga se oslanja na autorovo 12-godišnje iskustvo u ulozi dopisnika Večernjeg lista iz Bruxellesa, specijaliziranog za praćenje Europske unije i NATO-a, a ukupno 50 sugovornika pristalo je dubinski, opširno razgovarati za potrebe pisanja ove neautorizirane, ali dobro provjerene paralelne biografije dvojice najvećih alfa-mužjaka hrvatske politike, tempirane u pravo vrijeme, u jeku izborne kampanje, superizborne 2024. godine.
POVEZANI ČLANCI:
"Neprijatelji iz čista mira" sasvim je drukčija knjiga, koja se ne bavi biografijom političara koji se tek uspinju ili su se netom uspeli na vlast, pa ni onda kad su već otišli s vlasti, već onime što je u tijeku. Riječ je zasigurno o posebnom žanru kojim pomičete granice u hrvatskom novinarstvu i publicistici, no je li ta okolnost za vas kao autora bila olakšavajuća ili otežavajuća?
Otežavajuća možda u smislu da su i tema i glavni likovi kompleksni, neću reći kompleksirani, ali istovremeno i olakšavajuća jer je sve to vrlo zanimljivo. I glavni likovi, svaki pojedinačno, i tema njihova međusobnog odnosa, koji danas poznajemo u obliku tvrde kohabitacije, ali koji ima svoju povijest, jednako zanimljivu i punu detalja koji su manje poznati. Sve je to vrlo zanimljiv materijal, a od golemog je javnog interesa, jer njihov specifičan odnos nije nešto što se jednom ili nekoliko puta pojavilo u obliku svađe pa bilo zaboravljeno i palo u drugi plan. Ne, to je nešto što nam je konstantno pred očima, na što nas sami akteri, jedan možda više nego drugi, podsjećaju u redovitim intervalima, katkad dnevnim, katkad tjednim, ali svakako redovitim. I nakon svake takve epizode, o kojoj mediji izvještavaju kroz svoj ritam izlaženja, većini građana, kojima i premijer i predsjednik Republike trebaju služiti, ostaje upitnik nad glavama.
Nešto je divlje u zraku, to svi vide, ali mnogima vjerojatno nije jasno što se tu događa, i zbog čega se to događa, pa im preostaje samo nagađati. Zbog toga sam imao dojam da takva situacija vapi za jednom dobrom knjigom u najboljem stilu američke žurnalističke publicistike. One koja se bavi pogledom iza kulisa nečije vladavine, ili nekog važnog događaja ili procesa za društvo, ali bavi se time dok to traje. Bavi se time upravo dok je najvažnije saznati odgovore na pitanje što se zapravo događa, što pogoni ljude i događaje, od čega su sazdani, čime motivirani.
Ne utvaram si da sam u rangu tih autora, premda sam jednog od njih, Michaela Wolffa, upoznao i intervjuirao u New Yorku 2010., ali, da, Wolffova knjiga o Trumpu u Bijeloj kući ("Fire and Fury") jedan je primjer. Drugi su primjer knjige Boba Woodwarda, od "Bush at War" do "Fear" i "Rage", dviju posvećenih predsjedniku Trumpu. Inače, Woodward je tu tehniku novinarskog rada opisao najboljim riječima: "best obtainable version of the truth". Najbolja verzija istine do koje se može doći. To je tehnika u kojoj novinar zapravo ide od jednog do drugog izvora, koji imaju neposredna saznanja o nečemu, i razgovara s njima dok ne dobije to što traži. Najbolje provjerenu verziju istine koja se može pronaći.
Jesu li sugovornici koji poznaju Milanovića i Plenkovića bili voljni razgovarati?
Neki su sugovornici, čuvši za ideju knjige, imali stav: jao, kud baš mene, nemojte mene, sve može, samo nemojte da ja pričam o šefu/šefovima. Argumentacija im je bila različita, od one koja se svodi na stav "ne želim se valjati u tom blatu" do one koja se svodi na opravdanje da netko ne smije pričati dok radi posao koji radi, na dužnosti koju obavlja. Drugi sugovornici su, shvativši i zanimljivost ideje i javni interes koji ona nastoji zadovoljiti, razmislili, odlučili i otvorili se u razgovorima puno dublje nego kad bi se radilo o običnom novinskom članku o istoj temi.
Iznimno zanimljiv je i tajming. Kako to da ste se odlučili objaviti knjigu upravo uoči parlamentarnih, europskih i predsjedničkih izbora?
Demokracija umire u tami, kao što kaže moto Washington Posta. Informiranost o onome što se oko nas događa jedno je od svjetala u tami. U superizbornoj godini, u kojoj birači donose tako važne odluke, informiranost je još važnija. Pritom ne mislim da je posao autora ovakve knjige da čitatelja navede na to da mu se netko svidi ili ne svidi, nego je posao autora da čitatelju što vjernije opiše scene, dijaloge i događaje koji mu pomažu da shvati što se događa.
Na temelju što boljeg shvaćanja, svatko može biti pametniji u odabiru onoga tko mu se sviđa ili ne sviđa, ili izaziva ravnodušnost. Ali ovdje imamo tvrdu kohabitaciju koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Tema je naprosto zanimljiva. Nije ni laka za obradu. Ja sam tome pristupio vodeći se još jednim motom dobrih svjetskih novina, Financial Timesa: "Without fear and without favour". Pišimo bez straha i bez naklonosti.
Kao što sugerira naslov knjige, dvojica predsjednika, Vlade i Republike, neprijatelji su iz čista mira. Kako je posađen korijen njihove netrpeljivosti?
Prostor je ovdje premalen za odgovor koji je višedimenzionalan i višeslojan. Ako trebam birati jedan kratak odgovor, rekao bih da se tu radi o prokletstvu sitnih razlika. Narcizmu sitnih razlika, preciznije.
POVEZANI ČLANCI:
Vaša opsežna, dugogodišnja, opservacija dvojice predsjednika pokazala je kako su po obiteljskoj povijesti, po mjestu rođenja i odrastanja, po obrazovanju, po karijerama u diplomaciji koje su evoluirale u visoku politiku, Plenković i Milanović zaista slični. Unatoč formalno različitim političkim opcijama kojima pripadaju – jedan demokršćanima, drugi socijaldemokratima – obojica su odoljela zovu radikalizma, zapravo, ni programski ni ideološki nisu posve različiti. Leži li pozadina njihova rivaliteta upravo u sličnostima, što implicira i Milanovićev moto, odnosno Rundekov stih "izađi i bori se", koji u nastavku govori kako "u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas"?
Da. Mogu citirati jednog od sugovornika iz knjige, koji ih se sjeća obojice još iz njihovih diplomatskih dana: "Soba je premala kad su skupa u njoj. Ministarstvo je premalo kad su skupa u njemu. Jer su takvi karakteri". Ono u čemu jesu različiti je pristup poslu. Za Plenkovića svi, ali baš svi kažu da je radišan i da nije sklon improvizacijama. Za Milanovića svi kažu da nije radišan i da baš jest sklon improvizacijama. Opet, mogu citirati jednog drugog sugovornika iz knjige: "Plenkovićeva vrlina uvijek je bila pouzdanost, temeljitost, smisao za detalje. Milanovićeva vrlina je u tome da je uvijek brzo hvatao opću sliku i znao 'misliti u kontri'. Što znači da svaku stvar, koju netko kaže ili koju pročita, on gleda u kontri: bi li to moglo biti i drugačije? To je jako zgodno kad si mlad čovjek, ali kad si na vlasti i imaš poriv oko svega biti u kontri… E, tad je već malo drukčije".
Dok se Plenković nastojao politički pozicionirati kao vodeći hrvatski europejac, Zoran Milanović postaje vodeći hrvatski euroskeptik. Što je bila prijelomna točka za tu, možda i ključnu distinkciju, i koliko su ti pravci kojima će usmjeravati svoje politike uvjetovani upravo njihovim međuodnosom?
Lex Perković je primjer u kojem se Milanović kao premijer zaletio u potpuno neobranjivu bitku s Europskom unijom, njezinim institucijama, i s Njemačkom. Zaletio, izgubio tu bitku i usput zamrzio EU. Ali, još sam jedan aspekt otkrio od raznih sugovornika. Iako su i Milanović i Plenković kao diplomati bili na mandatima u Bruxellesu, to je bio sasvim različit Bruxelles koji su upoznali. Zoran ga upoznaje u doba kad Bruxelles Hrvatsku nije volio. Andrej ga upoznaje u doba kad se Bruxelles Hrvatsku trudi zavoljeti.
Na kojim temama su se, osim spomenute, događale najveće verbalne eskalacije dvojice predsjednika?
Na temi Josipa Perkovića eskaliralo je i kad se pojavila inicijativa za njegovo pomilovanje. Zatim, na temi "vojne lekarke", što je termin kojim je Milanović opisao Plenkovićevu majku, a Plenković mu to nikad nije zaboravio. Nevjerojatne stvari obojica su si izgovarala i nakon oružanog napada na sjedište Vlade na Markovu trgu. Te njihove izjave u knjizi pretvaramo u dijalog koji, kad ga tako pročitate, zvuči skoro pa kao iz "Gospode Glembajevih". I eskaliralo je na imenovanju najviših pravosudnih dužnosnika: predsjednika Vrhovnog suda, što je po Milanoviću u originalu trebala biti Zlata Đurđević, i glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. Što je Plenkovićev loš odabir, ali i čovjek kojeg Milanović ne može smisliti još od njegove odluke o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj. Od opjevanog "državnog udara pištoljem na vodu".
Pišete kako jedan svoju snagu vidi u kombinaciji mozga s manirama, a drugi u kombinaciji mozga s mudima. Jedan je taktičan, temeljit i pouzdan, a drugi konfliktan, nepredvidiv i pametuje o svemu. Trebaju li Hrvatskoj obojica?
Kad djeluju ovako kao u tvrdoj kohabitaciji, jedan protiv drugog, kao dvije ubojite naprave koje je hakirao neki naš neprijatelj i usmjerio da unište sebe i pokoju instituciju države, onda ne možemo reći da nam takvi baš trebaju. Ali, kao što se vidi iz jednog primjera opisanog u knjizi, a to je izlazak iz arbitraže sa Slovenijom, u idealnoj bi kombinaciji njihovih vrlina možda moglo biti koristi kakvu ni jedan ni drugi, u samostalnom djelovanju, ne bi mogli izvući za državu. Možda griješim, možda sam preoptimističan ili mi se samo čini, ali ima jedan takav primjer u knjizi.
Koga god smatrali većim krivcem za takav odnos, njihova tvrda kohabitacija vrlo je neobična i nije normalno stanje. Koliko je njihov rivalitet štetan za Hrvatsku?
Vrlo.
Navodite da su s vremenom predsjednik Vlade i predsjednik Republike razvili takav odnos da se činilo da će se prije pomiriti Ukrajinci i Rusi ili Palestinci i Židovi nego Milanović i Plenković. S kakvim su uspjehom, prema vašim spoznajama, prošli oni koji su ih pokušavali pomiriti?
Barem dvoje sugovornika u ovoj knjizi kaže da ih je pokušalo spojiti i potaknuti da izgrade kakav-takav radni odnos. Jedan ima dojam da je Plenković bio taj koji je manje zainteresiran za to. A drugi ima dojam da kod obojice zapravo nema stvarne volje da gurnu svoje nesporazume u drugi plan i da surađuju u interesu države i institucija. Možda neizrečena, ali zapravo emitirana poruka obojice, kao odgovor na glasove razuma koji su im govorili da bi bilo dobro da počnu bolje komunicirati i surađivati, može se sročiti ovako: ako ja i prihvatim, druga strana neće.
Možda je tako i zbog toga što, čak i kad se svi nesporazumi i svađe maknu na stranu, ostaje dojam da i Milanović za sebe misli da je najpametniji čovjek na svijetu, a i Plenković za sebe misli da je najpametniji čovjek na svijetu. U razmišljanju o onom drugom Milanović misli da je Plenković štreber bez ijedne originalne misli, lažnjak koji je pola svojih uspjeha odglumio. Plenković pak misli o Milanoviću da je bio i ostao konfliktni neradnik koji "hvata krivine", i koji zloupotrebljava instituciju predsjednika Republike Hrvatske kako bi se nametnuo kao vođa oporbe s ciljem rušenja njega, Plenkovića, s vlasti.
POVEZANI ČLANCI:
Jedan od vaših sugovornika, koji poznaje i Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, povjerio vam je zanimljivu konstataciju: da se jedan drugome zapravo dive. Ima li, prema vašem sudu, u tome istine?
I taj sugovornik nagađa. Analizira na temelju upućenosti i informiranosti, ali svejedno nagađa. Uzmimo, pojednostavljeno, da je jedan fakin, a drugi štreber. Njegova je teza da možda prepoznaju jedan u drugom i nešto što oni sami nisu, a možda bi htjeli, barem dijelom, biti.
Pri kraju pisanja ove knjige predsjednik Zoran Milanović najavio je da se uključuje u kampanju, na strani SDP-a, i da želi postati premijer koji će srušiti Andreja Plenkovića i HDZ s vlasti. Njegov potez, kako navodite, samo je potvrdio jednu od osnovnih teza knjige: da su revanš i konačna pobjeda nad starim rivalom jači od svih Milanovićevih principa i planova. Hoće li ga ovaj hazarderski potez koštati daljnje karijere u visokoj politici ili će ga nagraditi oni kojima se najviše nada: birači iz dojučerašnjeg Plenkovićeva glasačkog bazena, razočarani njegovom politikom?
Osim što mu je osnovna zamisao neustavna i što baš nigdje u svijetu nema usporedivog primjera u kojem bi se aktualni predsjednik Republike uključio u kampanju za parlamentarne izbore pokušavajući postati premijer bez ostavke koja bi i fizički razdvojila te dvije odvojene stvari, Milanovićev potez je vrlo rizičan. Ako uspije, isplatilo mu se. Ali po koju cijenu? A ako ne uspije, uništio je i sebe, i instituciju predsjednika Republike, i SDP, stranku koji koristi kao lutku na napuhavanje.
Biste li se usudili prognozirati hoće li i kako završiti njihova tvrda kohabitacija? Što kaže vaš novinarski nerv?
Završit će, naravno, jer mora, na ovaj ili onaj način. Birači odlučuju na izborima, i u srijedu na parlamentarnim i do kraja godine na predsjedničkim. Što su grublja, opasnija vremena, to je bitnije sudjelovanje građana na izborima. To je bitnija informirana odluka.
VIDEO Plenković o Milanoviću: 'On je totalna politička štetočina'
