Balkanskom glazbenom karizmatiku Goranu Bregoviću, kako ga vole zvati, adresa je, kaže, cijeli svijet jer godišnje održi i po 150 koncerata. Svojim trima kćerima i supruzi je, priznaje, “otac na službenom putu” jer trenutačno putuje, svira i promovira album „Šampanjac za Cigane“, drugi dio albuma „Alkohol“ čiji je prvi dio „Šljivovica“ izdan 2008., a sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode svirat će 30. studenoga i u Areni Varaždin. Uhvatiti ga nije lako, ali pristao je tim povodom ispričati nam ponešto o glazbi, načinu na koji poima svijet, ali i objasniti zašto mu je sve milije Sarajevo, grad u kojem je rođen. Našli smo ga u ruskom gradu Saratovu u kojem upravo svira u njihovu kazalištu, a dok priča, ispod njegova prozora teče Volga.
Dugo vas nije bilo u Hrvatskoj, a kao jedino mjesto za koncert izabrali ste Varaždin. Postoji li za to neki poseban povod?
Iz Varaždina sam dobio poziv. I ni za živu glavu neću propustiti svoj jedini koncert u Hrvatskoj ove godine. Uglavnom, „Šampanjac za Cigane“ promoviram još od travnja. Zadnja dva mjeseca sam svirao nešto po Americi, u Meksiku..., a od trideset dana ovog mjeseca odsvirat ću 21 koncert u Ukrajini, Moldaviji, Letoniji i završiti u Rusiji. Zadnji koncert imam u Moskvi i iz Moskve direktno putujem u Varaždin.
Cvijeća kao na pokopu
Na sceni ste više od 40 godina. Jesu li vam turneje već pomalo gnjavaža ili je život na cesti za glazbenika ugodna navika i neizlječiva ovisnost?
Nisam netko tko osvaja publiku s televizije. Radim starinski, putujem i sviram. Kada pred sobom imate zemaljsku kuglu, skupi se golem broj koncerata. Vjerojatno postoji i jednostavniji način da se bavite ovim čime se bavim ja, ali izabrao sam ovako. Polako stječem publiku mimo bilo kakvih zakona biznisa. Recimo, nakon Meksika ploča mi je bila prva na meksičkom iTunesu nekoliko tjedana. To je dobar znak pa se nadam da će tako biti i tu u Rusiji. A to putovanje po istoku noćnim vlakovima po nepreglednoj ruskoj ravnici, pa let nekim avionom koji izgleda kao prepravljeni bombarder iz Drugog svjetskog rata... Svaki put se začudite da je sretno završilo i onda se nađete u nekoj divnoj dvorani građenoj odmah poslije revolucije pred publikom koja donosi hrpe cvijeća. Na ovoj turneji dobio sam vjerojatno više cvijeća nego što ću ga imati na pokopu. Tako da vam je na kraju, bez obzira na to što ste umorni, srce puno i onog trenutka kada izađete na pozornicu, milo vam je što ste dobacili tako daleko i s radošću svirate.
Što nas čeka na varaždinskom koncertu?
Cijeli mjesec sviram s najmanjim sastavom, samo sa svojim trubači i sviram samo pjesme. Kada sviram s većim orkestrom, sviram ponešto i od onoga što sam pisao za filmove, neke odlomke iz liturgije koju sam napisao prije par godina. Dakle, sada su na repertoaru samo pjesme i to donosim i u Varaždin. Svirat ću par pjesama napisanih za filmove, nešto iz opere „Karmen sa sretnim završetkom“, ali svirat ću i skoro cijeli „Šampanjac za Cigane“. Zadnji put sam u Varaždinu bio davno, prije rata, tako da sam zaboravio kako izgleda koncert u tom gradu. Radujem se, valjda će nam biti lijepo.
U bijelom odijelu
Šljivovica na prvom, pa šampanjac na drugom albumu. Odakle ta opčinjenost alkoholom i ima li uopće narodne glazbe bez njega?
Kompozitor koji dolazi iz neke normalne zemlje vjerojatno bi se trebao puno ispričavati jer je izdao dvije ploče pod nazivom „Alkohol“. Ali ako ćemo iskreno, tamo odakle sam ja nema klasične glazbe. Glazba je uvijek bila rađena samo za alkohol, samo da se uz nju pije. U vrijeme Monteverdija i prve opere mi smo imali instrument s jednom žicom – gusle. Kažu da je to instrument uz koji je u stara vremena govorena „Ilijada” i “Odiseja“. Uglavnom, nisam imao namjeru propagirati alkohol, kada zamišljam sudbinu glazbe s ova dva albuma, zamišljam da su žene na stolovima, a da muzičaru koji ju izvodi daju dobar bakšiš.
Album “Alkohol” posvetili ste svojim roditeljima. Zašto?
Na omot tog prvog dijela „Alkohola“ stavio sam malu priču svoje obitelji. Naime, ja sam iz jedne od tih obitelji traumatiziranih alkoholom i osobno slabo pijem. Iako, u ugovorima mi stoji da moram imati alkohol i u garderobi i na pozornici. Život dijelim na momente koje hoćete zaboraviti i na momente koje hoćete zapamtiti, a ta dva sata na pozornici zamišljam kao dva lijepa sata svojeg života. Znate ono, kada hoćete neki moment po nečemu izdvojiti pa netko za tu priliku kupi bocu vina od 2000 eura ili napravi neku sličnu glupost jer svi znamo da ne postoji vino koje vrijedi 2000 eura. E, tako i ja, prerušim se u bijelo odijelo koje inače nitko normalan ne nosi u normalnom životu, a pogotovo ja, ali upustim se u to da bih si ta dva sata označio kao dva izuzetna sata svojeg života.
Štulić je bio amater u svakom pogledu. Ali je bio i referenca
Postoji urbana legenda da vam je Johnny Štulić jednom prilikom ispričao viziju sebe u bijelom odijelu dok iza njega svira sultanova svita..., što je nalik onome kako vi danas izvodite svoje koncerte. Bili ste prijatelji, čujete li se danas?
Iz tog svog prošlog života sviranja rocka stekao sam vrlo malo poznanstava do kojih mi je stalo. Jedno od njih je ono s Johnnyjem. Nažalost, kako se on ne javlja nikome, ne javlja se ni meni, ali ja često mislim na njega tako da i on vjerojatno ponekad pomisli na mene. Velika je šteta što ga nema, on je ipak bio neka referenca. U odnosu na njega mjerilo se puno stvari i nedostaje. Jer on je bio amater u svakom pogledu, ali kada gledate tog amatera, onda vam je jasno kako je dragocjeno to što ima stvari kojima se ne bave samo profesionalci, bila bi šteta da je tako. Mislim, kao što bi bila šteta da se seksom bave samo profesionalke. E, takav osjećaj imate i kada ste u prisutnosti Johnnyja.
Već gotovo 20 godina radite romsku glazbu. Zašto?
Pa ja ne radim romsku glazbu, ja radim svoju glazbu. Ovo me sada podsjetilo na to kada smo Duško Trifunović i ja radili neku ploču za djecu pa je on imao pjesmu „Manje-više sve je zapad s istoka kad se gleda“. Takav je i odgovor na ovo, samo obrnut, a glasi “manje-više sve je isto sa zapada kad se gleda”. Pa kada gledate s te strane, onda možda sve izgleda kao da je romsko. Uglavnom, veliki kompliment mi je kada Romi sviraju moju glazbu, ali najponosniji sam na sebe kada pomislim da će večeras ne znam koliko orkestara dobiti bakšiš svirajući je.
Kako se zalažete za bolji položaj i tretman Roma u svijetu?
Iznenadili su me problemi Roma u zemljama od kojih to nikada ne bih očekivao, primjerice, to da ih istjeruju iz Francuske. Ona je barem uvijek bila mjesto azilanata. Ili iz Italije koja ima dugu tradiciju emigracije i koja još pamti što je to siromaštvo. Naravno, kod nas prema istoku je užasno oduvijek. Ja 19. prosinca koncertom u dvorani Zetra u Sarajevu promoviram fondaciju „Gorica“ nazvanu po jednom kraju u kojem žive Romi u Sarajevu, koja će stipendirati Rome koji idu u glazbene škole.
Gdje je bila najluđa zabava na svijetu na kojoj ste ikada bili?
Bila je to prva svadba mojeg prvog trubača. On je iz jednog sela na rumunjskoj granici iza kojeg nema više ničega, tu put prestaje. Trajala je tri dana i bilo je oko tisuću ljudi u gostima, svirala su tri orkestra u seoskom Domu kulture. To je bila zbilja najluđa terevenka na kojoj sam bio. Ja sam se ženio u Parizu za vrijeme rata i imao civiliziranu svadbu, ručak s kumovima i još desetak prijatelja pa mi žena uvijek govori da sam joj dužan jednu pristojnu svadbu. No nekako to pomičući, pomičući ,sada mi se čini da je malo kasno. Ali te svadbe u selu na rumunjskoj granici ću se uvijek sjećati. Potok u tom selu je tekao crven od pokolja stoke kojom se tri dana hranio toliki narod. Neprekidno se služila hrana, neprekidno se sviralo i svi su bili na stolovima. Lijepo je znati da dolaziš iz kulture u kojoj su svadba i sahrana još uvijek najvažniji moment u svačijem životu. Na to je civilizirani svijet pomalo zaboravio.
Koji su vam radni rituali, kako stvarate glazbu, u kojim uvjetima?
Obično radim s pet asistenata, ali ove godine sam im dao predah i nisam radio ništa. Nisam prihvaćao nikakve poslove. Došlo mi je da se malo prozračim, a moguće je da se i neću vratiti na način kojim radim zadnjih deset godina – u studiju i s asistentima. Želim se vratiti načinu na koji sam radio prije toga, a taj je da otputujem tamo gdje mi se čini da ću imati suradnike koji mi odgovaraju i radim na putu. Sasvim lijepo mogu raditi u Istanbulu, u Bukureštu... Zacijelo mi je to neki hendikep iz rocka da, dok radim, moram biti okružen ljudima. Volim gužvu, u mojem atelijeru je svaki dan na ručku gotovo deset ljudi kao u nekoj komuni. „Šampanjac za Cigane“ je rađen po starinski kao i sve moje ploče. Sreća da ploče nemaju miris jer bi moje sve smrdjele na ciganske kuhinje jer uglavnom su snimane u njima.
Mnogi koji su nekamo bježali, bježali su u Francusku. I vi ste tamo potražili svoje sklonište i počeli opet od nule. Čime vas je očarala?
Sasvim nerazumnom odlukom u Parizu sam kupio stan već s dvadeset i nešto godina. Iako sam do tada uvijek radio u Londonu, nikada u Parizu. Kao da sam znao da će me sudbina jednog dana potjerati tamo i kada je rat počeo, doista jedino što sam u tom trenutku imao bio je taj mali stan u Parizu i mali račun u banci. Nema puno mjesta na svijetu poput Pariza u kojem, gdje god vam se upali svjetlo, pogledate oko sebe i bit će vam lijepo. Osim toga, u francuskoj kulturi puno tragova su ostavili stranci i dok svi ostali uče kako to napraviti, Francuzi to znaju već stoljećima. Tako da je Pariz bio prilično logičan izbor. U njemu još uvijek postoji balans između rada i nerada. Ipak smo mi iz kulture kojoj je neophodno da se malo dangubi jer ako nema vremena da se dangubi, nema smisla ni da se radi. U Parizu se Sarajlije druže, nedjeljom igraju nogomet, žene peku janje, djeca se igraju. To smo probali i u New Yorku u kojem sam pokušao živjeti šest mjeseci, ali susjedi su pozvali policiju i prijavili nas da pečemo psa na ražnju pa smo izgubili pravo okupljanja u tom gradu i vratio sam se u Pariz.
Gdje vam je sada domovina?
Nekada sam mislio da mi je kuća tamo gdje mi je ljeti zimski kaput, a gdje su mi u siječnju kupaće gaće. Sada se to promijenilo i čini mi se da bih mogao živjeti bilo gdje. Iako, ponovno otkrivam da mi je lijepo u Sarajevu. Ne znam kako znanost objašnjava zašto smo vezani za gradove u kojima smo rođeni. Kada sam se odjavio iz Francuske, bio sam prijavljen u Hrvatskoj, a sada sam se vratio u Sarajevo i plaćam porez u Sarajevu.
Imate 63 godine. Kako vas služi zdravlje poslije nezgode pri padu u kojem ste prije nekoliko godina ozbiljno ozlijedili kralježnicu?
Iz toga ne možete izvući nikakvu pouku. Kao alpinist sam padao i po ne znam koliko metara i prošao s lakšim povredama, a ovdje sam pao s višnje, možda s pet metara visine i slomio dva kralješka. Ali kako sam i inače srećković, taj dio koji se odvojio od kičme stao je za dlaku prije leđne moždine tako da danas nemam nekih velikih posljedica. Ne vjerujem da sam baš za akrobatski seks, ali sve ostalo je u redu.
Kada ste zadnji put u životu nešto napravili zbog žene?
Nemojte da vam lažu jer sve što muškarci rade, rade zbog žena. Kada kažu da je nešto zbog nečeg drugog, to je samo izgovor. Aristotel Onassis je tijekom života prebacio preko ruku hrpe novca, ali na kraju života je rekao da je jedini novac koji je vrijedilo zaraditi onaj koji je potrošio na žene.
Zoran Predin je jednom rekao: “Neprijatelj braka nije suprug glazbenik, već dosada.” Slažete li se s njim?
Nemamo vremena dosaditi si, ni ja supruzi i svojom kćerima, ni one meni. Rekao bih da je “otac stalno na službenom putu”.
>>Goran Bregović stiže sa „Šampanjcem za Cigane“
...vrlo je ...dvojbeno...tko je od vas dva ...veći amaterčina...i plagijator....