Još malo pa će proći 16 godina otkako je, najprije u Muzeju Slavonije u Osijeku, a onda i u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, održana izložba pod nazivom “Ostavština osječke slobodnozidarske lože ‘Budnost’”. Izloženi su originalni predmeti, nacrti, dokumenti i slike kojima je prikazana djelatnost osječke lože koja je postojala od 1773. do 1941. Tako je potvrđena prisutnost slobodnih zidara ne samo u Osijeku nego i u drugim, znatno manjim sredinama u nas.
Svakako je ova izložba od iznimne važnosti jer je sama po sebi velika rijetkost, ne znamo za druge izložbe o masonima ovakve veličine. Pogotovo je zanimljiva bila rekonstrukcija slobodnozidarske lože, najsvetijeg mjesta u hramu, gdje su se održavali masonski sastanci te njihovi rituali. U svakom slučaju, riječ je o najkompletnijoj ostavštini neke slobodnozidarske lože u nas. Već se iz bogato opremljenog kataloga, koji su sastavili kustosi izložbe Grgur Marko Ivanković te Ante Grubišić iz Muzeja Slavonije, moglo o osječkoj masonskoj loži doznati dosta.
Tako stoji da su slobodno zidarstvo na tlo Hrvatske donijeli iz inozemstva vojnici koji su zbog prirode posla pripadali sloju stanovništva velike pokretljivosti. Već je spomenuto da Krčelić i Oršić bilježe kako je poslije sedmogodišnjeg rata (1756. – 1762.), u kojem je sudjelovalo oko 88.000 krajišnika, uz ostale u Hrvatsku došlo i nekoliko slobodnih zidara. Ti slobodni zidari bili su u skupini vojnih časnika zatočenih u pruskom gradu tvrđavi Magdeburgu i ondje su ih Francuzi uputili u slobodno zidarstvo. Poznato je da su na tom području postojale dvije lože zarobljenika – “La Constance” i “Parfaite Union”, uključene u tzv. klermontski sistem koji je pridošao iz Francuske. Prema Abafiju, druga je osnovana 1762. godine. Nakon prestanka ratovanja i povratka iz zarobljeništva, ti su časnici širili slobodno zidarstvo u raznim krajevima monarhije kroz tzv. vojne lože.
Kod nas je to činio krajiški pukovnik grof Ivan Drašković, koji je osnivač prve poznate lože u Hrvatskoj, one u Glini, gdje je bilo zapovjedno mjesto Prve banske graničarske pukovnije. U njoj je bilo časnika iz hrvatskih plemićkih obitelji: Peharnik-Hotković, Pogledić, Tadijanović, Soretić, Jelačić itd. Poslije osnutka te lože vrlo su brzo osnivane i ostale. Međutim, zadržat ćemo se samo kod onih kojima je važan doprinos dao Stjepan Niczky, utemeljitelj lože u Osijeku, jedne od najvažnijih na tom području, i koji se s Ivanom Draškovićem smatra rodonačelnikom slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, kako stoji u katalogu.
Taj Niczky, kako piše, s ruskim kapetanom Breščijem, pridošlim iz Pariza, te odvjetnikom Kuglerom u siječnju 1772. godine osnovao je ložu slobodnih tesara u Varaždinu. Slobodno tesarstvo bilo je jedan od sustava francuske provenijencije. Kako ta loža nije posebno napredovala, a nakon što je Brešči otišao, na sastanku slobodnih zidara u Zagrebu Niczky je prihvatio prijedlog Ivana Draškovića da se loža ustroji u duhu pravog slobodnog zidarstva.
Transformirana loža dobila je ime “L’union parfaite”. Pretpostavlja se, zbog imena, da je nekoliko članova bilo u magdeburškom zarobljeništvu. Niczky je postao starješina lože. Godine 1774. loža već ima novo ime – “Zur Freiheit” ili “Libertas”. Članstvo lože bilo je šaroliko, od visokog plemstva do viših vojnih časnika, viših državnih činovnika, liječnika, apotekara, profesora, svećenika, pa sve do slugu. Iako se teoretski moglo dogoditi da sluga bude nadređen svome gospodaru u loži, što je za ono vrijeme primjer demokratičnosti, to ipak nije bio slučaj. Osobne sluge nekih grofova primani su vjerojatno zbog povjerenja u njih i u njihovu šutnju.
Iz te se lože jedan dio članstva odvojio i osnovao 1775. novu ložu “Zu den drei Drachen”, poslije “Zur Freundschaft”. Jedan od najvažnijih razloga jest taj što su htjeli raditi na njemačkom jeziku, a ne na latinskom, kako je bilo u loži “Libertas”. Stavili su se prvo pod zaštitu bečke lože “Zur gekronten Hoffnung”, a od 1776. godine pod zaštitu Velike zemaljske lože Njemačke u Berlinu. U toj se loži nalazio, među ostalim aristokratima, i jedan rođeni Osječanin – grof Antun Pejačević. Godine 1773. utemeljio je Niczky ložu “Vigilantia” (“Budnost”) u Osijeku, tada najvećem gradu u Hrvatskoj s gotovo 8000 stanovnika, gdje je njegov otac Kristof stolovao kao veliki župan Virovitičke županije, stoji u zapisu o osnivanju osječke lože.
Grgur Marko Ivanković, viši kustos u Muzeju Slavonije i voditelj zbirke slobodnozidarskih predmeta, objasnio nam je početke osječke masonske lože.
– Počeci slobodnog zidarstva u Osijeku sežu u 1773. godinu kada je u osječkoj baroknoj Tvrđi osnovana loža „Zur Wachsamkeit“, koja je do 1780. godine djelovala na latinskom, a zatim do 1783. na njemačkom jeziku. Do ponovnog osnutka zasebne osječke lože, nakon 18. stoljeća, osječki su se slobodni zidari u sastavu zagrebačke lože „K ljubavi bližnjega“ sastajali na različitim lokacijama u gradu Osijeku te u iznajmljenim prostorijama hotela „Central“ na Gornjem gradu, gdje su u dvjema prostorijama drugog kata uredili hram. Ovim su se prostorijama koristili od veljače 1911. do kraja listopada 1912., a ondje je 15. ožujka 1912. potpisana svečana povelja kamena temeljca budućeg hrama osječke slobodnozidarske lože „Budnost“ (kino Urania). Projektant sklopa zgrade kina Urania i lože bio je osječki arhitekt i slobodni zidar Viktor Axmann. Kopanje za temelje zgrade započelo je 1. ožujka 1912., kamen temeljac postavljen je 15. ožujka, a prva kinopredstava održana je 19. rujna 1912. Nepuna dva mjeseca nakon otvorenja osječke Uranije, arhitekt Axmann izložio je nacrte ove zgrade na Prvoj internacionalnoj kinoizložbi u Beču, gdje je nagrađen medaljom i diplomom. Zgrada kina Urania pripada najvažnijim secesijskim ostvarenjima u Hrvatskoj – kaže Ivanković.
Valja dometnuti da je Axmann, kojeg danas poznajemo kao tvorca modernog Osijeka, završio svoj život oboljevši od tifusa u radnom logoru Valpovo 1946., unatoč tome što je čak i slavenizirao svoje ime u Vladoje Aksmanović 1922. godine te što je zapravo bio židovskog porijekla.
Obitelj Niczky posebno je zanimljiva jer je riječ o jednoj od najpoznatijih obitelji u Habsburškoj Monarhiji. Uz Stjepana, i njegov brat Juraj pripada najvažnijim akterima razvoja slobodnog zidarstva u Osijeku i Hrvatskoj u 18. stoljeću. U popisu od 22. prosinca 1785. nalazimo da najveći broj članova lože pripada vojnom staležu, njih 14, a uglavnom je riječ o vojnim osobama koje su pripadale pukovnijama koje su u to doba bile stacionirane u Osijeku. To se podudara s ondašnjom strukturom članstva u ostalim ložama u monarhiji. Časnici koji su odlazili služiti u druga mjesta obično bi ulazili u postojeće lože u tim mjestima.
Grgur Marko Ivanković jedan je od organizatora izložbe o loži “Budnost”, a objasnio nam je kako članstvo u loži nije povezano s nacionalnošću.
– Osječke su lože, kako u 18. tako i u 20. stoljeću, u svom sastavu imale članove različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti jer slobodni zidari u svoje članstvo oduvijek primaju isključivo časne i moralne muškarce koji su na dobrome glasu i koji su spremni radeći na sebi, poštujući svačiju osobnost, politički stav, nacionalnost i vjeroispovijest, sudjelovati u polaganom poboljšavanju čitavoga čovječanstva. Tako se tolerancijom i uz geslo “sloboda – jednakost – bratstvo” izgradilo čvrsto bratstvo koje danas broji oko šest milijuna slobodnih zidara širom svijeta. Nacionalnost je u slobodnom zidarstvu irelevantna i stoga Srbe ne bih posebno isticao. Općem dobru kroz slobodnozidarsko bratstvo svaki je brat dao svoj doprinos sukladno intelektualnim i materijalnim mogućnostima te na druge prikladne načine – kaže Ivanković.
Važan je podatak kako je 29. ožujka 1931. godine loža “Budnost” bila domaćin XIV. godišnje skupštine Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca “Jugoslavija”. Na toj skupštini loža je iznijela i opširan referat o pitanju školstva, iz čega vidimo zašto je to od osobite važnosti za slobodne zidare: “Mi, kao masoni, po našim ciljevima moramo utjecati na sav javni život, na sve javne ustanove i u njih unositi naš duh, naše ideje i principe i zato poraditi na regeneraciji ljudskog društva. Jasno je da ćemo se tome cilju najviše približiti ako uznastojimo da taj naš duh uđe u mjesta gdje se obrazuje i formira omladina, a ta su mjesta škole, i osnovne i srednje i visoke.”
Za slobodne zidare to, dakako, nije ništa neobično. Od Grgura Marka Ivankovića doznali smo kolika je bila ostavština osječke lože “Budnost”.
– Nakon samoraspuštanja lože, početkom Drugog svjetskog rata, osječki su slobodni zidari razdijelili svu svoju imovinu različitim osječkim ustanovama, a knjižnicu i regalije te inventar hrama predali osječkom Gradskom muzeju, danas Muzeju Slavonije. Sačuvani popisi predmeta osječke slobodnozidarske lože „Budnost“ dragocjeni su dokumenti koji nam pružaju uvid u vrstu i količinu predmeta korištenih za različite potrebe lože. Popis na 11 stranica obuhvaća knjige, časopise, novine, regalije, slike, fotografije, pokućstvo i razne druge predmete koji su prevezeni iz lože na Trgu baruna Trenka 3, u Gradski muzej na Vijencu Ivana Mažuranića 1. Dio inventara lože u Muzej je dospio i poslije. Ova velika slobodnozidarska donacija danas predstavlja neprocjenjivo blago koje sadrži više od 400 predmeta iz 1994. godine ustrojene muzejske Zbirke slobodnozidarskih predmeta, koja je jedinstvena u Hrvatskoj. Knjige se čuvaju u fondu Muzeja Slavonije i nezaobilazan su materijal za proučavanje – ne samo osječke slobodnozidarske prošlosti – kaže Ivanković.
Nisu, međutim, predmeti pohranjeni u Muzeju Slavonije jedino što je ostalo od osječkih slobodnih zidara.
– Osječki su slobodni zidari svoje djelovanje na poboljšanju čovječanstva usmjerili i na izgradnju kulturnih, sportskih, školskih i karitativnih ustanova. U njihovoj je organizaciji ili suorganizaciji u Osijeku podignuto više zgrada javne namjene koje su služile za održavanje sportskih događanja, za projekcije filmova te smještaj nadarenih učenika, učenika slabog imovnog stanja i napuštene djece. Zgrade Sokolskog doma, Šegrtskog doma, Đačkog doma i Dječjeg doma te kino Urania nosile su, pojedine do nedavno, natpise s karakterističnim slobodnozidarskim simbolima. Osim kina Urania, za potrebe lože preuređena je i jedna privatna kuća koja je u razdoblju između dva svjetska rata više puta proširivana, a u planu je bila i nadogradnja kata jer je povećan broj članova zahtijevao više prostora za ritual i društveno okupljanje – otkriva nam Grgur Marko Ivanković koji podsjeća kako se utjecaj slobodnih zidara osjećao kroz sve sfere života grada Osijeka, osobito na društvenom i humanitarnom planu.
– Slobodnozidarska loža „Budnost“ u Osijeku samoraspustila se u kolovozu 1940. godine, a predmeti su popisani i preuzeti u muzej 28. veljače 1941. godine, mjesec i pol dana prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Članovi lože bili su na policijskim ispitivanjima, mnogi su izgubili posao, građanska prava ili su prisilno umirovljeni. Rijetki su članovi nastavili raditi i u novom, socijalističkom, sustavu – kaže Grgur Marko Ivanković.
Kupili su “običnu” kuću na Trgu baruna Trenka u Osijeku i sazidali u dvorištu hram i to je trebalo biti njihovo utočište, no te, 1926. godine, slobodni zidari nisu ni slutili da će se 16 godina kasnije širom otvoriti ista ta vrata, ali zato da ih se prikaže čudovištima i izvorom zla. Velika antimasonska izložba prikazana je baš na toj adresi ratne 1942. Putovala je po svijetu, a u Osijek je stigla iz Beograda. Impozantan je bio broj posjetitelja – više od 32.000 i to u samo mjesec i pol. Tko god bi se zaputio na izložbu, nagrađivan je kartom za vlak u pola cijene.
– Kada je Njemačka okupirala dio južne Engleske, na jednom je otoku zatekla nedirnutu ložu. Pokupili su sve što su našli kao ratni plijen i s time su putovali Europom. Htjeli su sva zla svijeta svaliti na leđa masona koji s njima nemaju nikakve veze, osim što nisu podnosili diktature. Slobodni su zidari društvo koje prihvaća sve religije i nacije, bez ikakve razlike, gleda čovjeka kao osobu koja mora biti moralna, poštena i korektna, a nevažno je koje je nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Među njima je tako bilo i Židova pa su fašisti u doba Drugog svjetskog rata automatski imali “pik” i na masone – objasnio je Grgur Marko Ivanković, voditelj zbirke slobodnih zidara u osječkom Muzeju Slavonije.
Tragovi slobodnih zidara jasno su vidljivi u Osijeku, gotovo na svakome koraku, čak i sedam desetljeća nakon što ih je vlast zabranila i tako “izbrisala” s javne scene. Svjedoci njihova utjecaja impozantne su građevine. Inače, kada se vratimo dublje u povijest, zabranjivanje masonskog rada događalo se u više navrata. Tako je bilo i nakon Francuske revolucije. Lože se posvuda zabranjuju jer su monarhije u slobodnim zidarima vidjele opasnost zbog ideja o slobodi, bratstvu i jednakosti.
Inače, potkraj 19. stoljeća, kao filijala zagrebačke lože, sastajali su se dva puta mjesečno u dvjema sobama na drugom katu današnjeg hotela Central, na središnjem gradskom trgu. U bratskom su lancu dominirali visokoobrazovani građani - odvjetnici, liječnici, industrijalci, apotekari, ali i brojni profesori osječke gimnazije koja je slovila kao respektabilna na području cijele bivše Jugoslavije. Svi su, pak, morali zadovoljiti osnovne uvjete – biti slobodnomisleći, pošteni i moralni ljudi. U duhu tolerancije, o politici nisu razgovarali, no politika se ipak miješala i izazivala sukobe. Svojim su idejama pridonosili društvenom razvoju, lobirali su, financirali. Doživljavani su i prihvaćani, dodaje, kao društvo koje djeluje za opće dobro, što su i bili.
– Nije to bila nikakva tajna priča. Kada su kupili kuću u Trenkovoj ulici, poslali su nacrte gradskoj upravi sa željom da je adaptiraju. Točno su naveli: za potrebe slobodnozidarske lože. Sve je bilo legalno i legitimno. Jednako tako, u starim adresarima grada Osijeka može se naći broj telefona i adresa “Budnosti”. Sve je to bilo javno, kao i njihov rad za opće dobro. No najveća tajna bila je ono što se događa iza zatvorenih vrata na slobodnozidarskim radovima – priča on, dok nam pokazuje spomenute nacrte. Veo tajne ni dandanas nije skinut. Zaviriti ispod njega pokušao je i naš sugovornik kada je pripremana velika izložba slobodnozidarske ostavštine. Zakovani kovčeg 70 je godina ležao u tami arhive u Muzeju Slavonije u Osijeku. Znali su u muzeju da postoji, ali ga nisu dirali. Slučajno se na njega “nabasalo” 90-ih. Sačuvala se tako najbogatija zbirka predmeta slobodnih zidara u Hrvatskoj. Obredni mačevi, majstorske pregače, pa čak i dvjestotinjak žlica, vilica i noževa sa žigom lože za svečane večere svjedoči o nekada snažnom i moćnom pokretu. Muzej je, na kraju, i osnovao slobodni zidar i veletrgovac Franjo Sedlaković.
– Sačuvala se i interna biblioteka koja je kolala samo unutar bratskoga lanca pa su nam servirane informacije kao da smo i mi unutra. Pomogli su nam i slobodni zidari, a ponudili su nam onoliko informacija koliko smo smjeli dobiti – prisjeća se.
Živućih članova osječke lože “Budnost” danas nema, a i potomcima se izgubio trag. Muzej Slavonije jedini je u Hrvatskoj sačuvao, zanimljivo je, kutiju za balotažu. U ruke bi slobodni zidar uzeo i bijelu i crnu kuglicu, a onda bi, iz zatvorene šake, neopaženo ubacio kuglu u kutiju za glasovanje s dvije ladice. Kako bi netko izvana mogao ući u ložu, u jednoj su ladici morale biti sve bijele kuglice. I samo jedna crna među njima značila bi nepovjerenje i vrata bi mu bila zatvorena. Osječka loža pripadala je velikoj loži Ugarske pa su se dokumenti slali u Budimpeštu. Zahvaljujući tome, u mađarskom Državnom arhivu sačuvali su se papirnati tragovi po kojima su osječki muzealci mogli rekonstruirati, primjerice, članstvo lože.
– Našli smo dopis u kojem se javlja kako se povećao broj članova lože pa se moli da se u Osijek pošalje još mačeva i pregača za braću – otkriva Ivanković zanimljivosti.
Osijek je bio jedino slobodnozidarsko sjedište istočno do Zagreba. Zanimljivo je kako je, uz “Budnost”, u gradu jedno vrijeme istodobno postojala i zasebna židovska loža zvana “Menora”. Osnovana je 1934. i djelovala je u kući Frank. Židova je i dalje bilo u “Budnosti”, a “Menora” je bila zasebna priča.
Što se tiče drugih hrvatskih gradova u prvim desetljećima 20. stoljeća, lože su bile i u Karlovcu te Rijeci. Osobito je zanimljiva Rijeka, gdje je slobodnozidarsko utočište u Dežmanovoj 3 sačuvano do danas gotovo netaknuto. Adresa lože bila je u kući Sirius, poznatoj riječkoj secesijskoj zgradi. Na prvi pogled, ničim se ne ističe među susjednim građevinama i ne privlači pozornost. Kuća je sagrađena 1911. po nacrtima arhitekta Giovannia Rubinicha, također masona, a u podrumu je bio hram. Loža “Sirius” osnovana je točno deset godina prije, dakle 1901., u kući Whitehead u središtu grada. Na popisu osnivača, prema povijesnim zapisima, bilo je deset Židova, tri katolika i tri protestanta, mahom uglednih građana, po zanimanju, primjerice, liječnika ili bankara. Devedeset članova brojila je 1910. godine.
“Sirius” je bila najpoznatija, ali ne i jedina riječka masonska loža. Prvu su, još 1769., osnovali zaposlenici nizozemske rafinerije šećera. Riječki slobodnozidarski pokret 18. je i 19. stoljeću pod utjecajem je, navodi se u literaturi, Nizozemaca i Francuza.
Karlovačka loža “Ivanjski krijes” nastala je 1925. Prestala je s radom 1941., a iste godine broji 35 masona. Izuzetno su bili aktivni, mnogi i na važnim funkcijama pa je tako Hugo Sedlaček upravljao gimnazijom. Tajno su se sastajali, malo su o svom pokretu govorili, a tajnovitost i neznanje u javnosti je rezultiralo strahom pa su Karlovčani čak i svoju djecu plašili masonima. A baš za djecu karlovački su slobodni zidari marljivo radili. Prema zapisima, loža je 1937. iz svojih sredstava dala tisuću dinara za suzbijanje nepismenosti u narodu. Pet stotina dinara, nadalje, utrošeno je tada za odjeću i obuću dvojici zapuštenih dječaka. Korijeni masonstva u Karlovcu, inače, sežu u 1809. godinu, kada je osnovana loža “Sveti Ivan Hrvatski”, a vrvjela je činovnicima francuske vlasti.
Slobodnozidarske lože nicale su i na sjeveru Hrvatske, odnosno u Varaždinu. Pokret se tako pojavljuje 1806. u Zadru i Splitu, dvije godine kasnije u Kotoru, a 1809. i u Šibeniku. Habsburška vlast od 1813. zabranjuje slobodne zidare, no oni se ponovno bude nakon šest desetljeća.
sotonine sluge