Jedva je primjetno, ali jednog jutra uočavate naslage sala na svom trbuhu iznad pretijesnih hlača i odlučujete se na dijetu – ne želite da problem izmakne kontroli. Plan je sljedeći: s dijetom započinjete nakon Nove godine. Međutim, doznajete da vam se najbolji prijatelj ženi u veljači pa odgađate dijetu. Veljača je malo prije Uskrsa... zašto ne biste pričekali Uskrs i onda krenuli s dijetom koja će vam promijeniti život? Tada ste imali 69 kilograma, a sada, 20 godina kasnije i uz četiri broja veće hlače, imate 89 kilograma – i još niste krenuli na dijetu.
Nije se lako promijeniti, bez obzira na to radi li se o dijeti, potrazi za boljim poslom ili usmjeravanju države u novom pravcu. Svi znamo da bismo se bolje osjećali / više bismo zarađivali / ostvarili bismo više ciljeva da se izvučemo iz kolotečine, ali svi vješto pronalazimo izgovore. „Prerano je“, „prekasno je“, „moj oveći trbuh i dalje je manji nego tuđi“. Prihvaćamo svoju otužnu sudbinu jer je naša i jer se bojimo nepoznatog, ali prije svega – jer nam se prvi korak prema promjenama čini kao nepremostiva planina.
Čestitke, čovjek ste. Mi smo vrsta koja se opire promjenama – barem dok trenutačna situacija ne postane nepodnošljiva. U međuvremenu nam ostaje sve manje vremena za promjene.Htjeli mi to priznati ili ne, sami smo doveli Hrvatsku do stanja gdje više nema manevarskog prostora. Naš javni dug iznosi gotovo 300 milijardi kuna. Čak i ako ste nezaposleni, i vi dugujete 68 tisuća kuna od tog iznosa. A ako ste dovoljno sretni da u ovoj recesiji kakva se ne pamti imate posao, dugujete 188 tisuća kuna (podaci: LIPA, udruga poreznih obveznika). Čestitam!
Ovaj velikodušni odljev vašeg novca neće nestati, a iznos će se i povećavati sve dok ne promijenimo način na koji vodimo državu. Trenutačno godišnje kamate na naš državni dug iznose više od 11 milijardi kuna. To je tržišna vrijednost svake od naših najvećih banaka – PBZ-a i Zagrebačke banke. Pitanje za sve koji su ogorčeni zbog prodaje naših banaka za „sitniš“ tijekom privatizacije glasi: što mislite o činjenici da svake godine dajemo jedan PBZ ili Zagrebačku banku, a pritom ništa ne dobivamo zauzvrat? Ako doista želite da hrvatski novac ostane u Hrvatskoj, kako možete podržavati ovakvo dijeljenje banaka kojemu svjedočimo svake godine?
Vaš glas 8. studenog odlučuje želite li to nastaviti podržavati ili ne. HDZ i SDP nisu sazreli u 25 godina. Koliko još desetljeća svojega života želite pokloniti strankama koje tek trebaju naučiti osnove odgovornog upravljanja? Koliko još banaka želite žrtvovati prije nego što oni pokažu da su ovladali osnovnim kompetencijama? Ne trate oni samo svoje živote i svoj novac – oni trate vaš život i kockaju se budućnošću vaših obitelji.
Ako smatrate da je istinita Einsteinova često citirana izjava: „Ludost: raditi istu stvar iznova više puta i očekivati drugačije rezultate”, nema nam druge – moramo prihvatiti da smo ludi. Međutim, ludost je naš odabir na svakim dosadašnjim izborima.Što se tiče ekonomskih rješenja, HDZ i SDP ove godine ne nude ništa više od političkih klišeja. Obećavaju brda i doline, a nemaju pojma i nemaju realističan plan provođenja tih ideja. Neke novije ili sekundarne stranke nude ozbiljnije ekonomske platforme, ali pate od nestabilnog ili plitkog vodstva. Ne pomažu im ni neki ljudi u njihovim redovima kojima u današnjoj politici i ekonomiji nije baš mjesto.
Međutim, kao i kod svih netom pokrenutih organizacija, ostaje nada da će se mudrije među njima opametiti, dok će druge potonuti pod težinom vlastitih megalomanskih ideja i nedostatka samodiscipline. Toliko smo zastranili s puta normalne, funkcionalne ekonomije pod vodstvom stranaka koje su vodili „ljudi velikih usta bez hrabrosti“ (Nick Cave) da više nema brzog i jednostavnog rješenja koje će nas prometnuti u zdravu i dinamičnu zemlju. Međutim, sve počinje jednim ispravnim korakom: moramo pravim ljudima omogućiti da nas vode.
Ne postoji idealno vrijeme za promjene i ne postoje idealni timovi koji će ih pokrenuti. Ponekad je važnije imati dobru namjeru i dati svoj mali doprinos nego imati savršen tim u danom trenutku. Živimo u zemlji negativnih namjera – sklapamo ugovore, iako ih ne namjeravamo poštovati; ne zapošljavamo ljude zbog njihove stručnosti, već zbog njihovih veza; ulazimo u politiku bez namjere vođenja države prema boljitku. Možda je vrijeme da se usredotočimo na pozitivne namjere, ispravan pristup i stručnost, čak i ako se (zasad) ne radi o savršenom paketu.
Ovo je čisti pokušaj izdnačivanje krivice,Milan se pokušva poslužiti velikosrpskom taktikom izdnačavnja žartava: SDP je podigao javni dug za 100 miljardi kuna a da nisu niti čavo zabli u dasku, iselili su 100 000 školovanih ljudi i sa time nam nanjeli štetu više od 5 miljardi kuna,što se tiče lopovluka to će se tek saznati kad se zbroje cifre Linića,Vrdoljaka,Jakovčevića,Obersnela i ekipe.