Početkom 1915. cijeli XIII. korpus, u sklopu kojega je bila i 42. domobranska divizija, odlazi na Istočno bojište. Tamo su se već vodile žestoke borbe u zapadnim Karpatima, koje će trajati sve do proljeća 1915. godine. Galicija će, zbog svog geostrateškog položaja, postati jedno od najvećih bojišta Prvoga rata. Bila je ključ za ulazak Rusa u Panonsku nizinu. Tu će Vražja divizija ostvariti neke od svojih najvećih uspjeha.
Borbena djelovanja XIII. korpusa, poglavito 42. domobranske divizije te 36. divizije zajedničke vojske (s područja Rijeke i Zagreba), omogućila su zauzimanje gotovo cijele istočne Galicije i Bukovine te zaštitu istočnog boka njemačke vojske generala Linsingena. Postrojbe 42. domobranske divizije istaknule su se i u poznatoj Uskrsnoj bitki, od 28. ožujka do 6. travnja 1915., kad su Rusi konačno zaustavljeni na Karpatima. Imale su velike gubitke, ali i velike uspjehe, a posebno se istaknula 25. zagrebačka pukovnija. U tim je bitkama zarobljen i vodnik 25. domobranske pukovnije Josip Broz, koji je kao zarobljenik završio u Ardatovu, a potom je prebačen u zarobljenički vojni logor u gradiću Kungur na Uralu.
U toj pukovniji borio se i Miroslav Krleža. Nakon Uskrsne bitke Salis-Seewis predao je zapovjedništvo nad 42. domobranskom divizijom general-majoru Karlu Strackeru, koji je zapovijedao divizijom do 20. svibnja 1915. U to vrijeme trajao je poznati proboj kod Gorlica i Tarnowa, u kojem će Rusi biti istjerani iz cijele Poljske. Poslije toga 42. domobranska divizija prelazi na lijevu obalu Prutha, a ujesen ulazi u sastav XI. korpusa 7. armije i stacionira se na granici Besarabije.
Zapovjedništvo će, u lipnju 1915., preuzeti podmaršal Anton Lipošćak, potomak stare hrvatske graničarske obitelji, a nakon njega, u veljači 1916., zapovjednik je postao podmaršal Luka Šnjarić, također sin hrvatskoga graničara. Pod njegovim zapovjedništvom brigada je sudjelovala u borbama u poznatoj Brusilovljevoj ofenzivi ruske vojske, čiji je cilj bio povratak izgubljenih položaja.
Ofenziva Alekseja Brusilova počela je 4. lipnja 1916. Bile su to iznimno teške borbe. Na glavnom udaru ruskih snaga našli su se izbočeni dijelovi 7. armije. Tu je, na južnom krilu fronte, stajala 42. domobranska divizija, koja je držala širok pojas u istočnoj Bukovini. Cijela divizija našla se u žarištu bitke, posebno 25. zagrebačka i 26. karlovačka pukovnija. Rovovi su im napadnuti plinom (2 mrtva i 12 otrovanih), a oko 14 sati Rusi su uspjeli prodrijeti u rovove. Osječka 28. i sisačka 27. domobranska pukovnija doživjele su velike gubitke: više stotina mrtvih, više od 4000 zarobljenih. Borbe u Karpatima nastavile su se u srpnju. Ruski pritisak u Bukovini nije popuštao. Brojno stanje 30. i 42. divizije spalo je na jednu slabu regimentu pa su morale biti povučene s fronte kako bi se oporavile i popunile. U borbe su vraćene u kolovozu i rujnu. Brusilov je 20. rujna opozvao ofenzivu. Iako je u njoj postigao znatne uspjehe, ipak je to bilo puno manje od ruskih očekivanja.
Linija fronte pomaknuta je na zapad od 50 do 100 kilometara, a od većih gradova osvojeni su jedino Černivci (njemački Czernowitz). Austro-ugarskoj vojsci nanesen je velik gubitak. U tim borbama stradalo je više od pola milijuna vojnika, a 400 tisuća ih je zarobljeno. Ofenziva je uništila gotovo polovinu austro-ugarske vojske na Istočnom bojištu, uvela je Rumunjsku u rat protiv Antante, prisilila načelnika glavnog stožera austro-ugarske vojske Franza Conrada von Hötzendorfa da zaustavi ofenzivu u Tirolu, a načelnika glavnog stožera njemačke vojske Ericha von Falkenhayna da prekine opsjedanje Verduna. No, s obzirom na ruske gubitke (gotovo milijun poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih), Brusilovljeva ofenziva ipak je bila Pirova pobjeda. Hrvatske postrojbe nakon ofenzive učvrstile su se na crti Stanislav – Bohoroczany – Bistrica i tu će ostati do velike tzv. Kerenskijeve ofenzive. U ožujku 1917. zapovjedništvo nad 42. domobranskom divizijom ponovno je preuzeo podmaršal Lipošćak, a u lipnju 1917. zapovjednik je postao podmaršal Mihael Mihaljević, kasnije posljednji zapovjednik hrvatskog domobranstva.
Pod njegovim zapovjedništvom Vražja će divizija završiti svoj ratni put na Istočnom bojištu i biti prebačena na Soču. Rusi su u lipnju 1917. krenuli u novu ofenzivu, poznatu pod imenom Kerenskijeva. Jedinice 7. armije zaustavile su ruski napad, a potom zajedno s njemačkim postrojbama krenule u veliku protuofenzivu, u kojoj su hrvatske postrojbe ponovno zauzele veći dio Bukovine, uključujući i glavni grad Černivce (Czernovitz). Hrvatske su postrojbe oslobodile cijelu istočnu Galiciju te doprle do crte Gromeszty – Bojan – Marmonita, gdje su i ostale. U borbama se istaknula cijela 42. divizija, a velik uspjeh polučila je i 36. hrvatska divizija zajedničke vojske goneći Ruse do iza besarabijske granice. Tijek borbe nadgledao je austro-ugarski car i kralj Karlo I. U Černivcima naši su domobrani dočekani s oduševljenjem, kao oslobodioci.
U veljači 1918. naša domobranska divizija prebačena je na svoje posljednje bojište. Bilo je to jugozapadno (talijansko) bojište i tu će naši domobrani dočekati kraj rata. Došli su na bojište na kojem su se od 1915. borile hrvatske postrojbe koje su, posebno one iz Dalmacije, pružale žestok otpor. Njihove borbe zadivile su i samog cara. Na tom bojištu borile su se i razne bosansko-hercegovačke postrojbe te 96. karlovačka i dijelovi 53. zagrebačke pukovnije. U svibnju 1918. Vražjom divizijom zapovijedao je podmaršal Teodor Soretić, koji će biti njezin posljednji zapovjednik.
Car Karlo pokrenuo je 15. lipnja 1918. ofenzivu na talijanskoj bojišnici, i to na cijeloj fronti, bez težišta operacija, no Talijani su bili upozoreni i spremni te je ofenziva prekinuta 20. lipnja. Najveća je pogreška bilo to što je austro-ugarska vojska istodobno krenula u sva tri pravca. Iako je ofenziva propala, ipak je zarobljeno oko 40 tisuća Talijana. Bila je to posljednja veća operacija austro-ugarske vojske. Nakon te ofenzive Monarhija se počela raspadati. U listopadu 1918. počinju pobune u vojsci, brojno stanje pukovnija palo je na samo 300 pušaka. Jedinice se počinju povlačiti i nazire se kraj rata.
Ostaci 42. domobranske divizije završili su u talijanskom ratnom zarobljeništvu. Hrvatski časnici i vojnici očekivali su nakon raspada Monarhije svoju hrvatsku državu i svoju vojsku. To je bio smisao njihove borbe i požrtvovanja. Međutim, prosrpski i projugoslavenski političari radili su na “prisajedinjenju” sa Srbijom. Prvo njihovo strahovanje bilo je postojanje hrvatskih pukovnija, jer su dobro znali da dok postoji hrvatska vojska, bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom ne može se dogoditi. Stoga su učinili sve da tu vojsku onemoguće. Časnici su nasilno razvojačeni ili umirovljeni, a vojnici razoružani.
Dana 5. prosinca vojnici slavne 25. domobranske pukovnije i vojnici 53. pukovnije zajedničke vojske na Jelačićevu su trgu u Zagrebu odbili priznati ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Tadašnji zapovjednik policije, Grga Anđelinović, postavio je na kuće na Trgu osobe naoružane strojnicama i zapovjedio pucanje na hrvatske vojnike. Neki su vojnici uzvratili, ali kako su bili na otvorenom prostoru, izginuli su. Bila je to zapravo posljednja bitka naših domobrana, bitka u kojoj su rekli “ne” dinastiji Karađorđevića. Hrvatska je vojska morala umrijeti da bi Jugoslavija živjela.
Video - Isječak iz dokumentarnog filma Križni put - Zločin bez kazne: 'Ruke su bile vezane žicom, a ubijali su ih pištoljem ili sjekirom'
Ispravak: trebalo bi glasiti na kraju "Hrvatska je morala umrijeti da bi Srbija mogla živjeti" - jer povijest se ponavlja i tako je i danas, na sve načine Srbija urušava Hrvatsku iznutra i izvana, ne bi li je uspjela ponovnoo "ubiti" da bi (velika) Srbija mogla početi "živjeti".