Na nebu iznad Bruxellesa tih je dana bila velika gužva. Ne zbog povratka ptica selica iz toplijih krajeva, nego zbog golemog broja zrakoplova koji su nadlijetali političko središte Europske unije u kojemu su se u istome tjednu održavali sastanci Europskog vijeća, NATO-a i G7. Iako nisu plijenili pozornost kao Air Force One, tisuće komercijalnih zrakoplova u Belgiju sa svih su krajeva svijeta prevozile političare, analitičare, novinare, snimatelje, fotografe, lobiste, aktiviste, poslovnjake i mnoge druge koji su u ovom povijesnom tjednu željeli biti bliže mjestima donošenja velikih i moguće dalekosežnih odluka.
Neumoljiva ruska agresija na Ukrajinu izazvala je brzu reakciju Zapada, ali iz dana u dan sve je jasnija potreba za dugoročnim odlukama – i to dosta bolnim – jer ruski car sa sovjetskim pedigreom sasvim sigurno neće stati dok ne ostvari barem dio svojih ciljeva. No čak i kad jednom postignemo mir ili barem stanje zamrznutog konflikta koje bi trebalo jamčiti koliko-toliko normalan život na istoku Europe, ostaje pitanje hoće li, kako, kad i u kolikoj mjeri Rusija ponovno biti integrirana u ekonomski krvotok Zapada. Bruxelleski su sastanci na vrhu dali djelomičan odgovor na to pitanje – Zapad će se nesumnjivo sve manje oslanjati na ruske energente koji dolaze uz visoku političku i sigurnosnu cijenu.
Rusima se to, pogađate, neće osobito svidjeti i prisilit će ih da traže nove globalne partnere. Glavni je sumnjivac u toj priči, naravno, Kina, ali treba još vidjeti želi li sovjetonostalgičar iz Kremlja svoju mesijansku ulogu svesti na poziciju kineskog vazala. Vremena su se promijenila i Kina je danas ono što je SSSR bio nekad te je svjesna svoje moći, što je Putinu jasan znak da od predsjednika Xija Jinpinga neće biti manji samo na fotografijama.
Nimalo slučajno, u tjednu kad je Bruxelles više nego ikad podsjećao na promenadu zapadnih moćnika i utjecajnika, u dvorani Concert Noble, nedaleko od stalnog predstavništva Republike Hrvatske pri Europskoj uniji, održana je dvodnevna međunarodna konferencija nacionalnih konzervativaca. Izbor prostora za ovakvo događanje također nije bio slučajan. Smještena u tzv. europskoj četvrti, dvorana Concert Noble gotovo do savršenstva utjelovljuje stereotip mjesta na kojemu bi se u modernom vremenu okupljali konzervativci.
Ovo je zdanje prvi put otvorilo svoja vrata 1873., a svoje je veliko umijeće njime iskazao arhitekt Henri Beyaert po narudžbi belgijskog kralja Leopolda II., kojega svijet, nažalost, ne pamti po koncertnim dvoranama. U svijetu beživotnih modernih konferencijskih dvorana koje čovjeka teško mogu ikako inspirirati, Concert Noble svojom ljepotom, otmjenošću i akustikom budi i najuspavanija osjetila. Ima u tome nešto poetsko, budući da je nemali broj zapadnih konzervativaca ili tradicionalista trebalo probuditi iz sna u kojemu im je Vladimir Putin predstavljao partnera u borbi protiv zapadne dekadencije. Kad ti "partner" prijeti nuklearnim projektilima, doista je vrijeme za buđenje.
Ova konferencija u organizaciji Zaklade Edmund Burke i think-tanka New Direction nije ostavila mjesta sumnji kad je riječ o zločinačkom karakteru ruske invazije na Ukrajinu niti se itko uopće trudio opravdati Putina. Dapače, pojedini su govornici išli toliko daleko da su druge aktere s europske desnice, konkretno Marine Le Pen i Mattea Salvinija, otvoreno prozivali za ovisnost o Rusiji i tako se od njih ograđivali.
Ruske veze nitko nije dovodio u kontekst nekakve zajedničke borbe protiv "woke" ideologije i političke korektnosti, nego isključivo izdaje zapadnjačkih vrijednosti te ugroze europske i američke sigurnosti. Iako na ovoj konferenciji nisu bili predstavnici svih europskih desnih opcija, ona je ipak u velikoj mjeri bila reprezentativna i dala je naslutiti da se konzervativci vrlo jasno žele ograditi od određenih zabluda. Ako je suditi po onome što se moglo čuti od svih govornika koji su se doticali Ukrajine i Rusije, Putinova će propaganda ubuduće nailaziti na puno manje zainteresiranih ušiju. U slučaju da to nekome prije nije bilo jasno, nakon razaranja u Ukrajini posve je očito da potrebna vrijednosna obnova Zapada ne može doći s Istoka.
O vrijednostima se, kako se i moglo očekivati od ovakve konferencije, puno razgovaralo. One su, u krajnjoj liniji, ono što spaja ovo šaroliko društvo koje dolazi s različitih kontinenata i iz drukčijih stvarnosti. Anna Wellisz, potpredsjednica Zaklade Edmund Burke za vanjske poslove, upravo je to istaknula u svojoj ekskluzivnoj izjavi za Večernji list.
– Jedan je od većih problema konzervativaca to što smo jako svjesni svog nacionalnog identiteta, što znači da smo uglavnom sami. Ovoj je konferenciji glavni cilj približiti ljude kojima je jako stalo do njihovih nacija. Možemo se sprijateljiti, razgovarati o različitim identitetima i drukčijim tradicijama. Među nama ima razlika, ali dijelimo želju da nam se dopusti da budemo to što jesmo, a ne da nam se nameće krivnja ili da nas se optužuje da predstavljamo nešto loše ili zastarjelo. Želimo ovakvim konferencijama stvoriti međunarodnu mrežu kakva prije nije postojala – rekla je Wellisz za Večernji list.
Upravo se nacionalni interes – onaj Ruske Federacije – u određenim desnim krugovima uzima kao opravdanje za agresiju na Ukrajinu. Pojedini istaknuti američki konzervativni komentatori vrlo uvjereno zastupaju tezu da je Zapad "isprovocirao" Putina. Usputni bi prolaznik relativno brzo zaključio da su oni na ruskom platnom spisku, no prilično je velika vjerojatnost da bi pogriješio. Ovdje već zalazimo u sferu konflikta između konzervativizma kao sustava utemeljenog na trajnim vrijednostima i nacionalizma koji se slijepo drži nacionalnih interesa koji su promjenjivi. Osim toga, vjera u Boga automatski isključuje divinizaciju nacije kao jedinog ultimativnog dobra čiji je interes jedini bitan.
U vremenu kad globalistički politički projekti nastoje izgurati nacionalne države, razvodniti nacionalnu demokraciju i relativizirati važnost nacionalnog identiteta, ne čudi što dio konzervativaca smatra svojom obvezom čuvati naciju tako da joj je sve dopušteno, pa i kontrirati iskonskim konzervativnim vrijednostima. No to ih često dovodi u proturječje koje pada na testu elementarne logike. Svatko tko malo dulje pohodi međunarodne konzervativne kružoke mogao je posljednjih godina primijetiti kako se angloamerička verzija konzervativizma repozicionirala iz liberalnog u nacionalni.
To se sasvim sigurno može povezati s domaćim političkim zbivanjima u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenoj Kraljevini. Dok u Americi bjesni kulturni rat koji udara na temelje nacionalnog identiteta, Britanija se procesom Brexita želi reafirmirati kao suverena sila slobodna od europskih okova. Wellisz smatra da se u suštini ništa nije promijenilo.
– Ne mislim da su Reagan i Thatcher bili liberalni konzervativci. Zastupali su slobodno tržište kao najbolji način za stvaranje bogatstva nacija. Naglašavam, nacija. Nacionalni interes uvijek je jači od profita, tako su to vidjeli i Reagan i Thatcher. Kad bismo na prvom mjestu gledali profit, imalo bi smisla najbolju tehnologiju prodati Hitleru. Kladim se da bi dobro platio. Ali nismo to učinili jer smo ga smatrali zlim i željeli smo ga zaustaviti. I nema te količine novca koja bi mogla kompenzirati činjenicu da bi on tu tehnologiju iskoristio za uništenje svega do čega nam je stalo. Mislim da neki ljudi žele da nasljeđe Reagana i Thatcher bude upamćeno kao liberalno, ali to ne stoji. Slobodno tržište služi stvaranju bogatstva, ali ne za Apple, nego za Sjedinjene Države, za Ujedinjenu Kraljevinu, za Norvešku, za Hrvatsku i druge zemlje. Tim bogatstvom se onda upravlja po principu nacionalne solidarnosti, brigom za svoje sunarodnjake. Možemo to usporediti sa zrakoplovom u kojemu nam napominju da, u slučaju nesreće, prvo sebi stavimo masku pa tek onda svome djetetu. Zar je to zato što ne volimo svoje dijete pa ono dolazi na drugom mjestu?! Ne, već ako vi umrete, umrijet će i dijete. Isto vrijedi i za nacije. Ako se nacionalna elita ne pobrine za one koji ne mogu sami, tko će se za njih pobrinuti – objašnjava potpredsjednica Zaklade Edmund Burke.
Posebno je ponosna na činjenicu da njezina zaklada nudi platformu onima koje europski mainstream nastoji ušutkati.
– U Bruxellesu smo. Ljudi za koje mi navijamo u politici u ovome su gradu konstantno pod napadom. Sve ono što nam je srcu drago – nacionalni identitet i vjeru – danas proglašavaju zločinom iz mržnje. Izraženi nacionalni identitet gotovo se poistovjećuje s neonacizmom. To nipošto nije pošteno kad se uzme u obzir koja stajališta mi doista zastupamo. Organizirati forum u istom tom gradu, praktički preko puta mjesta na kojima se naše istomišljenike i vrijednosti napada, a na koji konzervativci mogu doći i slobodno govoriti, vrlo je važno. Predstavnicima više od dvadeset zemalja ovdje se plješće, ne da bi im se dodvorilo, jer svi mi imamo svoje nacionalne realnosti pa ljudi iz druge zemlje ne mogu previše učiniti za nas. Ali dijelimo uvjerenja i slažemo se s onim što govore – zaključuje Wellisz za Večernji list.
Ni Hrvatska i BiH nisu ostale uskraćene za svoje predstavnike. Predsjednik kluba zastupnika Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru Stjepo Bartulica na jednom od panela govorio je o tradicionalnoj obitelji, dok su među posebnim gostima bili i zastupnik Hrvatskih suverenista u Europskom parlamentu Ladislav Ilčić te predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž. Svi su oni sudjelovali u diskusijama koje su se u stankama između pojedinih panela selile iz glavne dvorane u predvorje. U početku su dominirale sigurnosne teme i rasprava o Ukrajini, Rusiji, zapadnim sankcijama i Kini, ali kako je konferencija odmicala, tako se sve više govorilo o identitetskim i kulturnim pitanjima. Prošlo je to, dakako, bez većih iznenađenja jer su govornici redom ustajali u obranu nacionalne države, tradicionalne obitelji i kršćanskog nasljeđa, a negativno se očitovali o "woke" ideologiji, moralnom relativizmu i globalizmu.
No neupućene bi mogao iznenaditi veliki broj mladih ljudi u auditoriju jer mladost i konzervativizam u očima mnogih ne idu zajedno. Međutim redovni posjetitelji ovakvih događanja mogu potvrditi da su studenti, mladi aktivisti i profesionalci na početku svoje karijere vrlo česti gosti ovakvih konferencija.
Prije svega, one su odlična prilika za umrežavanje i upoznavanje utjecajnih ljudi, kao i razmjenu ideja. Nemali broj mlađih sudionika rado dolazi čuti neke od svojih heroja iz medijskog prostora punog utjecajnih kolumnista, podcastera, youtubera, instagramera i tiktokera. Ali, uz svega to, vidljivo je da mladenački bunt i konzervativizam sve bolje idu zajedno jer ono što je nekad bilo općeprihvaćeno, danas je iz lijevih krugova žestoko osporavano te se polako, ali sigurno, pretvara u svojevrsnu kontrakulturu.
Zabranjeno je voće najslađe, a kako živimo u vremenu kad se svjedočenje vjere i zagovaranje konzervativnih vrijednosti u javnom prostoru automatski etiketira kao glupo i zaostalo, brojni mladi te vrijednosti prihvaćaju jer žele ići protiv struje. I dok im je nekad bilo poprilično odbojno dijeliti stajališta njihovih baka i djedova, danas to postaje cool jer oko sebe čuju gotovo isključivo glasove koji osporavaju sve ono što su njihovi preci voljeli i predstavljali. Prirodno je željeti istaknuti se i biti poseban, ali jednako je tako prirodno čuvati lijepe uspomene koje su nas formirale kao osobe i kasnije ih nastojati replicirati svojoj djeci. Čovjek ne odrasta u vakuumu ili laboratoriju, nego u živoj sredini iz koje skuplja i dobro i loše. Ono što se pokazalo lošim, lakše odbacuje, a ono što je bilo dobro, prenosi budućim generacijama.
Činjenica je da mladi zapadnjaci, uključujući Hrvate, mogu mnogo toga dobroga prenijeti svojoj djeci i čini se da su toga sve svjesniji. Baštine najnapredniju civilizaciju u povijesti čovječanstva, a Putin i slični dođu im kao dobar podsjetnik na to da je Zapad, unatoč ozbiljnim propustima, pomanjkanju lidera i trenutačnoj krizi identiteta, daleko najbolje mjesto za život. Državne ideologije, kultura otkazivanja, nedemokratske prakse, dekadencija i promocija kulture smrti, sve smo mi to već u prijašnjim fazama svoga razvoja prošli. Poznata je stvar da se povijest ponavlja u ciklusima, ali Zapad je ipak dovoljno evoluirao da na vrijeme povuče neke kočnice i spriječi ili barem znatno ublaži reprizu katastrofa iz prošlosti. Mladost koja surađuje na međunarodnim forumima i zajedničkim snagama čuva vrijednosti zapadnog kršćanstva i civilizacije koja je na njemu nastala najbolje je jamstvo za to.
Video: Svijet zgrožen pokoljem u Buči, traži se istraga: 'Rusi su napravili masakr, gori su od ISIS-a'
Eto Ukrajina je pristala da neće u NATO i strane vojne baze i prava ruskoj manjini, pa zašto se Rusi još ne povlače!? Da nisu u pitanju energenti na Istoku Ukrajine i oko Krima, navodno drugi najveći u Europi nakon Norveške!?