Dok se u Hrvatskoj naveliko predstavlja nova strategija poljoprivrede do 2030., koja u fokus stavlja povećanje domaće samodostatnosti, konkurentnosti te produktivnosti za čak 125%, korona u prvi plan iz agrara izvlači najgore.
Ne samo da hrane nemamo dovoljno za vlastite potrebe, nego nam je i u jeku sezone domaćeg voća i povrća draže ono uvozno. Čini se da smo preko noći zaboravili na zatvorene granice zbog COVID-19, kad su police trgovačkih lanaca zjapile poluprazne pa se, dočim se normalizirao protok roba, navalilo na uvozni “jeftilen”, kojemu je do prije nekoliko tjedana i cijena na akciji bila dvostruko viša negoli je danas prispjeloj domaćoj robi koju su zagovarali i političari i trgovci – i građani.
Otužna kombinacija slabe kupovne moći potrošača, neorganiziranih seljaka, manjka turističke potražnje, politike trgovačkih lanaca, a i nebrige, nezainteresiranosti i/ ili nemoći države da stane na kraj poraznim trendovima kad su u pitanju jadna domaća proizvodnja i enorman uvoz, tek probuđeni lokalpatriotizam ponovno je stavila u zadnji plan. Slovenci, Austrijanci, Nijemci... bojkotirat će uvozno – i trgovce koji se drznu uvoziti strano voće i povrće dok god ima lokalnog, a u Hrvatskoj pravila i dalje kroje najniža cijena i upitna kvaliteta, kraj koje toliko zazivana domaća proizvodnja nema šanse.
Dapače, poljoprivrednike se i pozivalo da u koroni dignu proizvodnju, mnogi od njih bili su i glavni “manekeni” trgovaca koji “preferiraju” lokalno, a kad se to dogodilo, uvoz povrća raste dvoznamenkasto u odnosu na isto razdoblje lanjske godine. Slabi i nekonkurentni poljoprivrednici, koji nikako da shvate kako samo udruženi imaju šanse postavljati pravila trgovcima, ponovno zdvajaju kako im se dio ljetine ni ne isplati brati pa u zemlji u kojoj posljednjih godina “rastu” samo poticaji, produktivnost i vrijednost poljoprivrede opetovano padaju pod težinom uvozne robe, tetošene prikrivenim subvencijama nekih drugih zemalja.
Je li nam doista budućnost u proizvodnji i izvozu sirovina poput pšenice i kukuruza, kojima drugi daju dodanu vrijednost i vraćaju nam ih kao stočnu hranu, tjesteninu, kruh, peciva... – i koji su najbolji dokaz da se samo najmanje uloženog rada po hektaru u nas najviše isplati? Ili i ne znamo bolje?
U poljoprivredu se svi razumiju. Nedavno sam citao clanak da su se Englezi doselili u HR i rade na stvaranju OPG. Kako to da se njima isplati a nasim ljudima ne.