Od teške bolesti bubrega umrla mi je majka i starija sestra. Mlađa
sestra još se ne da, a ja eto već mjesec dana idem u Slavonski Brod na
dijalizu. Svako drugo jutro dođe po mene kombi koji skuplja pacijente
po okolnim selima. A do Slavonskog Broda vam se u kombiju ispune sva
mjesta – priča 62-godišnji Josip Zolotić iz Slavonskoga Kobaša.
Trovali se kruhom
On je u posljednja dva mjeseca nekoliko puta dao krv i urin, a u
četvrtak je bio na ultrazvuku bubrega. Iste preglede prošlo je još 1100
njegovih mještana i susjeda iz Bebrine, Banovaca i Kaniže, a na
sistematski će pregled uskoro i mještani Zbjega, Šumeća, Živika,
Pričca, Dubočca, Lužana, Malina, Slobodnice, Brodskog Varoša i Kuta.
Jer, svima njima, kao što se to već dogodilo Josipu Zolotiću, prijeti
endemska nefropatija, često smrtonosna bolest koja se pojavila baš u
Josipovu selu Slavonskom Kobašu još četrdesetih godina prošloga
stoljeća.
I to ne zbog vode, kako su seljani godinama vjerovali, nego zbog vučje
stope, korova koji u Hrvatskoj raste samo u spomenutih 14 sela uz
pritoke Dunava, najčešće među nasadima pšenice, a ljudi godinama
konzumirali jedući kruh koji su pekli od vlastita žita.
– U tim selima živi oko 10 tisuća stanovnika i svi su rizična skupina,
a oko pet posto njih već ima endemsku nefropatiju. U tim je selima
smrtnost od karcinoma mokraćnih putova čak 50 puta veća nego u ostalim
dijelovima države. Endemska je nefropatija u tim selima već pokosila
nekoliko obitelji. Njihove kuće mještani zovu “crne kuće” jer u njima
nitko godinama ne živi. Svi su pomrli od bolesti bubrega – objašnjava
Bojan Jelaković, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i voditelj
međunarodnog projekta “Endemska nefropatija u Hrvatskoj” u sklopu kojeg
su u posljednja dva mjeseca i obavljeni detaljni pregledi ugrožena
stanovništva. A uzorci će se analizirati na Harvardu, u New Yorku i u
Parizu.
Rana dijagnoza
– Tijekom ovih pregleda samo u Slavonskom Kobašu otkrili smo 25 osoba
koje nisu ni znale da imaju bolesne bubrege. Nekima od njih bolest je u
početnoj fazi, no neki su već u stadiju za dijalizu – otkriva docent
Jelaković.
Zbog toga je cilj projekta, dodaje, rano postaviti dijagnozu bolesti
kod mještana kako bi se spriječila smrtnost te proučiti uzročnika vučju
stopu te pokušati utvrditi koje su točno genetske predispozicije za
dobivanje bolesti.
Ono što je pozitivno u cijeloj priči jest to da će bolest, vjeruje se,
iščeznuti za 20-ak godina. I to zbog napretka tehnologije, jer danas
seljani svoje žito melju u zajedničkim mlinovima u kojima separatori
odvajaju sjemenke vučje stope od sjemenki žita.
No, slaba je to utjeha za Antuna Galovića, 68-godišnjaka iz Slavonskog
Kobaša, koji je zbog karcinoma mokraćnih putova operiran 1996. godine,
a prije šest godina završio je na dijalizi. Postavljena mu je nova
dijagnoza – endemska nefropatija.
U projektu su i BiH i Srbija
Biljka vučja stopa živote stanovnika 14 hrvatskih sela uz pritoke rijeke Dunav ugrožava više od 50 godina. Riječ je o korovu čije korijenje zna biti dugo i do tri metra te se zbog toga teško može uništiti ručno. No osim u Hrvatskoj, raste i u Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj, Srbiji i Bugarskoj.– Naš se projekt zbog toga proširio i na Bosnu i Hercegovinu, gdje će se također pregledati ugroženo stanovništvo, a uključit će se i Srbija – istaknuo je Bojan Jelaković, voditelj projekta Endemska nefropatija u Hrvatskoj.