Prije 14 godina dvojica američkih profesora sa sveučilišta Columbia i Berkeley objavili su zanimljivu studiju o tome koliko je korupcija ugrađena u kulturu pojedinih država i naroda, a mjerilo koje su uzeli u obzir bile su – kazne za parkiranje u New Yorku. Sve zemlje svijeta imaju diplomatska predstavništva pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, i svi ti diplomati uživaju imunitet koji im je omogućavao da izbjegnu plaćanje parkirnih kazni. Autori studije jednostavno su pošli od pretpostavke da se nepropisno parkiranje dobro uklapa u standardnu definiciju korupcije, a to je zloupotreba nečega (položaja, moći, javnog dobra…) u svrhu osobne koristi, pa su zaključili da usporedba broja parkirnih kazni pokazati koliko je korupcija prihvaćena kao dio društvenih normi u toj državi. Hrvatska je bila rangirana na 75. mjestu od ukupno 146.
Daleko od toga da smo najgori: na vrhu su bili Kuvajt, Egipat i Čad, a od europskih država među “top 20” bili su Bugarska, Albanija te Srbija i Crna Gora, tada još kao jedna država. Ali plasman naših diplomata u “zlatnu sredinu” u ovoj studiji rađenoj prije desetljeća i pol ne znači da naši ljudi nisu i dan-danas poprilično “kreativni” pri parkiranju u New Yorku.
Prije dva mjeseca proveo sam ondje produženi vikend i otišao na nedjeljnu misu u Hrvatsku župu sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela na 41. ulici: divna misa, divna propovijed, ali kakav divlji parking oko crkve!
Automobili parkirani po cesti i svaki s isprintanom porukom na papiru iznad upravljača: molimo, ne pišite kaznu, na misi smo. Ova dva primjera s parkiranjem u New Yorku sjetio sam se čitajući vijesti o tome kako je potres u Zagrebu otvorio Pandorinu kutiju nepropisnog parkiranja po Zrinjevcu, oko Doma Hrvatskih likovnih umjetnika, po parkovima i trgovima. Kad govorimo o percepciji korupcije, svi mi dobro percipiramo, osjećamo, da korupcija u gradu Zagrebu potječe s vrha prema dnu, da je to smjer kojim se odvija, i da svaka borba protiv korupcije treba početi od ureda gradonačelnika. Ali, to opet ne znači da se korupcija ne odvija i s dna prema vrhu, da se rađa (ili prestaje) u ponašanju svakog običnog građana, i da je u širokokutnom pogledu problem i to što je koruptivno ponašanje, koje počinje od sitnih prevara i čeka priliku za nešto krupnije, postalo dio prihvatljivih društvenih normi neovisno od toga koji je političar na čelu grada, županije, države.
Živimo u doba globalne pandemije koronavirusa SARS-CoV-2 koji, kažu, mutira, ali koji je, kao virus, ipak svugdje isti. Ne bira, ne modificira se posebno prema prohtjevima ove ili one ciljane skupine. Ali, na neki način, virus je u svakoj zemlji drukčiji jer u svakoj zemlji pobuđuje drukčije institucionalne reakcije, drukčije društvene prakse i drukčiji set vrijednosti koje izbijaju u prvi plan u odgovoru na virus. Zato je i reakcija Švedske takva, a reakcija Španjolske sasvim suprotna, kako su to u jednoj kolumni za Guardian opisali Lars Trägårdh i Umut Özkırımlı, profesori sa sveučilišta u Stockholmu i u Barceloni. Citiraju i švedskog povjesničara Sverkera Sörlina koji kaže da ne postoji jedna globalna pandemija, nego više njih, svaka oblikovana svojom nacionalnom logikom. Usput, jeste li znali da je Hrvatska među zemljama koje su se najbolje obranile od koronavirusa u cijelom svijetu? (Dijelom točno, a dijelom je ta tvrdnja također vjerojatno oblikovana našom nacionalnom logikom).
Nacionalna logika Orbanove Mađarske ili Vučićeve Srbije učinila je jedan te isti virus sasvim drukčijim nego u demokratski razvijenijim zemljama: učinila ga je okidačem za legalizaciju autokratske vladavine, za policijski sat, za objavu rata iz usta političkih lidera koji jedva dočekali da im se ukaže prilika da nekome objavljuju rat, pa makar i virusu. Kao što globalna pandemija ima sto lica, ovisno o nacionalnoj logici kojom države reagiraju na nju, tako i ista magnituda potresa može imati različita lica. Može mobilizirati vlasti na brzo saniranje štete i obnovu, a može i paralizirati vlasti u tom zadatku.
Isto tako, na razini svakog pojedinca, običnog građanina, potres može pobuditi osjećaj solidarnosti i pružanja pomoći, a može pobuditi i misao: opa, dobar izgovor, ajmo sad svi parkirati na Zrinjevcu do kraja godine.
Ali, ima li svaki taj divlje parkirani vozač zaista puno pravo da upire prstom na korupciju koja se rađa u drugima, svima, samo ne u njemu?
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub