Korupcija i klijentelizam su rak-rana hrvatskog društva i države koja nije izliječena ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, kako su se nadali mnogi građani znajući da je to uzrok razvojnog zaostajanja Hrvatske, a posljednjih godina i iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi koji ne žele protratiti svoj život čekajući državnika koji će korupciju i klijentelizam početi sjeći u korijenu i tu sječu započeti prvo od svojih, pa onda upirati prstom u one druge.
Uostalom, zašto bi EU rješavao naše probleme s korupcijom i klijentelizmom, i to u doba kad su zbog starenja Europe ljudi kapital pa razvijene države profitiraju jer im besplatno isporučujemo mlade i obrazovane radnike. Ako 20 godina imamo nepoštenu vlast, ako 20 godina slušamo politički vrh kako korupciju treba iskorijeniti, a ništa se ne mijenja, ako su u javnom sektoru na pozicijama i dalje ljudi odabrani po političkoj podobnosti, a ne stručnosti, treba se zapitati i jesmo li mi kao građani posve nedužni?
Jesmo li mi samo jadan dobar narod koji stalno bira nepoštene, korumpirane političare ili stvari nisu baš tako crno-bijele jer i među dobrim narodom ima interesnih skupina i građana koji imaju svoje koristi u koruptivno–klijentelističkom lancu? To ne ekskulpira političke elite, i lijeve i desne, koje su najviše odgovorne za korupciju i klijentelizam u društvu, pa nakon njih vodeći ljudi u javnom sektoru. Ni u Saboru, ni u Vladi, ni u javnom sektoru nikad nije zaživjela krilatica s Kneževa dvora u Dubrovniku “Obliti privatorum publica curate” ili “Zaboravite privatno i brinite se za javno”.
Dok se to ne dogodi, mnogi građani će i dalje nalaziti izlike za svoje župane, gradonačelnike i načelnike koji su zloporabili javne dužnosti za privatne koristi jer su, eto, i za njih napravili dobre stvari, a ne samo za sebe.
Svi se kunu u poštenje
Ni 20-ak ravnatelja srednjih škola i učeničkih domova nisu vidjeli ništa sporno u tome da tjedan dana putuju u New York da bi odslušali pet sati stručnog predavanja, a sve ostalo vrijeme proveli u šopingu i razgledavanju, prema pisanju Indexa. Kako da im vjerujemo da upravljaju školama i zapošljavaju najbolji kadar u interesu i za dobro ama baš svakog učenika za što ih i plaćaju svi porezni obveznici? Treba se zapitati i koliko je mladih liječnika, obrazovanih javnim novcem, otišlo van jer nisu mogli dobiti specijalizaciju u našim bolnicama ili nisu mogli napredovati ne zato što nisu dobri, nego zato što nisu ničiji? Koliko je napredovanja na fakultetima i u pravosuđu uvjetovano klijentelističkim odnosom i napreduju li u tim sustavima samo najbolji?
Indeks percepcije korupcije za 2019. pokazuje da Hrvatska zaostaje i stagnira u borbi protiv korupcije jer smo na ljestvici od 180 država na 63. mjestu s 47 bodova. Pali smo za jedan bod i tri mjesta u odnosu na 2018. Najtransparentnije države u 2019. su Danska i Novi Zeland s 87, Finska s 86 te Singapur, Švedska i Švicarska s 85 bodova prema indeksu percepcije korupcije. Hrvatska se i dalje nalazi među korumpiranim državama EU, a lošije su od nas Rumunjska i Mađarska s 44 boda te Bugarska s 43 boda.
– Nije načelno sporno tko je najodgovorniji za duboku ukorijenjenost korupcije i klijentelizma. To je doista politička i tzv. položajna elita, svi oni koji predstavljaju na ovaj ili onaj način državu i njezina tijela. No, ako je ta teza točna, postavlja se pitanje može li do novoga stava prema korupciji i njezinoj razornoj snazi u pogledu građanskoga (ne)povjerenja u institucije doći iznutra, iz redova sadašnje političke nomenklature ili iz redova onih koji tek stupaju kao “alternativna politička elita” u politički krajobraz. Gledamo li na nove političke sudionike, koji su se pojavili u zadnjih nekoliko godina, svi u početku mašu zastavama poštenja, identitetskih samoodređenja i borbe protiv korupcije, no poslije se te ideje ne pretvaraju u neku iole koherentniju društvenu i političku praksu.
Etablirane političke stranke, HDZ, SDP, i dio njihovih političkih satelita pokazuju gotovo s elementima povijesne dekadencije da ne razumiju koliko je korupcija pogubna za opstanak države i građansko uvažavanje te države kao istinskog sinonima političke zajednice kojoj pripadaju. U njima jednostavno ne vidim radikalne inicijative da se stranački utemeljeno političko poduzetništvo i klijentelizam stave pod državničku kontrolu, što bi po meni bilo nužno – govori sociolog dr. sc. Drago Čengić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Od Sanadera do danas
Davor Ivo Stier, koji je danas u suprotnom taboru od premijera Plenkovića u unutarstranačkim borbama, u lipnju 2018. na Općem izvještajnom saboru HDZ-a označio je klijentelizam najvećim problemom rekavši: “Naš najveći problem je klijentelizam, odnosno klijentelistički kapitalizam. Ljudi koji si namještaju poslove na račun društva i domovine.” No, od tada se nije promijenilo ništa. I Plenković ovih dana ističe da je borba protiv korupcije glavna zadaća Vlade i nadležnih državnih tijela.
Čengić to komentira time da Plenković, osjećajući tektonske procese koji u društvenoj matrici oblikuju sadašnje stavove ljudi prema politici i političkome nepotizmu, u programu za osvajanje vlasti u HDZ-u “Odvažno za Hrvatsku” govori o četiri uporišta za djelovanje stranke u novim uvjetima: to su domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, obiteljske vrijednosti i demografska revitalizacija, pravedna i učinkovita država te uspješna i razvijena Hrvatska.
– Dakle, zazivlje se pravedna i učinkovita država te razvijena država, no kako će se te ideje operacionalizirati, u HDZ-ovoj, SDP-ovoj ili nečijoj drugoj izvedbi, tek nam je vidjeti... Ako država mora nešto nuditi svojim ljudima, onda je to prije svega elementarna sigurnost i jednaka mogućnost razvoja za sve. Korupcija i klijentelizam pod stranačkim sponzorstvom ugrožavaju baš takve mogućnosti razvoja, ujedno sugerirajući građanima moralnu relativizaciju svega što se veže uz ideju “poštenoga rada kao alata osobnoga uspjeha”. Građani kao pojedinci nakon toga primjere koruptivne prakse s vrha političke i ekonomske piramide uzimaju kao dokaz da se malome čovjeku ništa ne isplati raditi na pošten način – ističe Čengić. Smatra da će stvari teško ići na bolje sve dok se građani ne pobune. No, problem je što je dobar dio građana nezadovoljnih upravljanjem ovom državom već otišao van u najproduktivnijoj životnoj dobi i pitanje je koliko je ljudi ostalo za pobunu, a koliko je onih kojima odgovara postojeće stanje zbog osobnih interesa?
Da su za korupciju i klijentelizam odgovorne prije svega političke elite, slaže se i politolog prof. dr. sc. Zdravko Petak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, iako ne dvoji da u sitnim podmićivanjima sudjeluje i javnoslužbenički sloj. Nažalost, ističe, nama ni ulazak u EU nije pomogao da sve ono loše golim činom ulaska u EU maknemo i kontinuirano smanjujemo razinu korupcije.
– Po mom mišljenju, u vrhu političkih elita postoje ljudi koji su zapravo iza svih tih svojih parola borbe protiv korupcije bitni akteri korupcije. Bezbroj sam primjera čuo gdje se u kontekstu namještanja javnih nabava, zaprečavanja nekoga da uđe u nadmetanje spominju članovi Vlade i najviši dužnosnici. I to stranci vide i zato se mi ne možemo postupno približiti Sloveniji i Estoniji, nego padamo na indeksu percepcije korupcije. Na strankama je nakon svega što smo doživjeli da se podvuče crta jer se golim ispraznim parolama o borbi protiv korupcije, stabilnosti i demografiji neće napraviti puno dok se ne prerežu te klijentelističko–koruptivne spone i dok se javni poslovi ne vode na način koji prije svega iziskuje transparentnost, profesionalnost i visoku razinu odgovornosti – govori Petak.
Dosad je borba protiv korupcije i klijentelizma bila više deklarativna, i to od samog nastajanja ove države pa do danas. Oni ogorčeniji će reći da je korupcija u temeljima ove države. Nakon sumnjive pretvorbe i privatizacije iz vremena prvog predsjednika Tuđmana, koja je dijelom i procesuirana, baš svi vodeći političari kleli su se da im je borba protiv korupcije jedan od ključnih ciljeva. Još 2006. tadašnji premijer Sanader, danas osuđenik zbog korupcije, na okruglom stolu “Nacionalni program suzbijanja korupcije “ ustvrdio je: “U borbu protiv korupcije ne krećemo od nule, ni zato što od nas to traži Europska unija, već zbog nas samih, javnost očekuje čvrst i neodložan obračun s korupcijom”. Tvrdio je tada Sanader da je glavni cilj antikorupcijskog programa smanjiti korupciju na najmanju moguću mjeru uz pomoć svih čimbenika u društvu. Znamo što se poslije dogodilo.
I premijer Milanović je 2012. obećao je da će učiniti sve da korupcija bude teško ostvariva u Hrvatskoj. No, u praksi za vrijeme njegove vladavine imao je u svojoj stranci i koaliciji i osuđenike i optuženike kojima su korupcija i klijentelizam bili i te kako lako ostvarivi. I nekoć mu bliski suradnik, odnosno predstojnik njegova ureda, pod optužbom je da je nanio štetu proračunu, što je za Milanovića korupcija jer je u predsjedničkoj kampanji korupciju nazvao lopovlukom, strašću i pohlepom da se uzima tuđe, iz zajedničke blagajne, opisujući je kao zlo koje razara ovo društvo.
I čelnik SDP-a Davor Bernardić iz opozicije grmi da žele iskorijeniti korupciju, a krajem godine je zajedno sa strankama HSS, HSU i Snaga potpisao “Deklaraciju o borbi protiv korupcije”.
I Plenković je 2016. kao čelnik HDZ-a govorio o iskorjenjivanju korupcije, a ovih je dana kao premijer opet naglasio da je borba protiv korupcije i kriminala, premda “postoje slučajevi koji u općoj percepciji ostavljaju dojam da bi borba trebala biti snažnija”, i dalje glavna zadaća Vlade i nadležnih tijela. Ali svim poštenim građanima već je dosta ispraznih fraza o borbi protiv korupcije, koja nas vuče na dno.
Video: Dražen Jelenić o korupciji u društvu
Različita pogodovanja
– Ne vidim da će se išta promijeniti u ovoj sad već katastrofičnoj situaciji sa smanjivanjem broja stanovnika ako se radikalno ne smanji razina korupcije i ako se klijentelizam ne spusti na razinu koja neće biti tako krupna, ako već nije moguće da postanemo kao Danska i Finska. Dok god ne maknemo različite vrste pogodovanja i namještanja poslova na temelju političke moći, dok god se koristi politička moć da nekog pripustite da nabavlja nešto za ministarstvo ili se zapošljavaju na ključna radna mjesta ljudi koji nemaju visoku razinu stručnosti i kvalifikacija za javni menadžment, dok god se ljudi ne biraju po meritokratskom načelu, nama spasa nema. Mi možemo zbog turizma prirodnog položaja tavoriti na ovoj razini gospodarskog rasta, ali za ozbiljniji iskorak koji bi zaustavio pad stanovništva i počeo nas po razvijenosti približavati za početak Slovačkoj nemamo šansi – govori Petak, dodajući da su sektori koji vape za društvenom intervencijom u smislu boljih politika za zajednicu pravosuđe i ozbiljna reforma javne uprave.
Prošlo je šest godina otkako je GRECO, antikorupcijsko tijelo Vijeća Europe, preporučio donošenje kodeksa za saborske zastupnike, koji Hrvatski sabor još nije donio. Jedna od stvari za kodeks su i kontakti zastupnika s lobistima ili s onima koji nastoje utjecati na zakonodavni postupak, govori Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda i predsjednik GRECO-a.
Nije normalno nositi darove
Lobiranje, kaže Mrčela, nije zabranjeno, ali zbog transparentnosti i sprečavanja sukoba interesa građani trebaju znati tko i zašto ima interes za donošenje pojedinih zakona. Zato ti kontakti trebaju biti vidljivi, primjerice na mrežnim stranicama Hrvatskog sabora.
– Političari i izabrani dužnosnici trebaju služiti narodu, a ne „sebi i svojima“. Zato je važna transparentnost. Osobito kod javne nabave. Ako posao dobije najbolji, onda su izvaninstitucionalne veze gotovo pa nevažne. Naravno, ne uvijek jer nije higijenski da posao dobije član obitelji, rođak, prijatelji ili bilo koja osoba koja je povezana s čelnikom tijela ili onim koji odlučuje tako da se stvori negativan dojam. Oni koji su na pozicijama moći trebaju zaboraviti privatno i brinuti se za javno. Posebno su važna tijela koja nadgledaju javne nabave i ostala djelovanja države prema pojedincu. Ta tijela moraju usmjeravati i upozoravati. To je njihova regulatorna uloga. No ona moraju biti i regulativna jer njihovi rezultati moraju uvoditi red u postupanja javnih tijela i tijela s javnim ovlastima. Zato je važno da su ta tijela neovisna, samostalna i nepristrana. Izbor i njihova funkcija ne smiju ovisiti o odnosu političkih snaga, odnosno o rezultatima izbora – govori Mrčela.
Na pitanje o odgovornosti političkih elita, ali i običnih građana kojima je, za razliku od građana skandinavskih zemlja, normalno tražiti i dobiti posao preko veze, ići na preglede u bolnicu preko veze, ishoditi preko poznanstava brže i bolje usluge u javnom sektoru, Mrčela uzvraća: – Odgovorni su svi oni koji zanemaruju javno i prednost daju privatnom. Odgovorni su i oni koji olako nazivaju korupcijom ako je neki postupak ili rezultati djelovanja javne vlasti za njih negativan. Nema običnih i neobičnih građana. Svi smo samo građani, ali smo i mala zemlja u kojoj, kako se obično kaže, „svatko zna svakoga“. Sama poveznica s nekim ne mora odmah biti korupcija. Može stvoriti dojam nepriličnosti, ali ne mora biti korupcija. Zato je nužno da svi postupci u kojima građani koriste usluge države budu dostupni i transparentni koliko god je to moguće. Normalno mora biti da građani od države dobiju ono što im pripada u najkraćem mogućem roku. Nenormalno mora biti da građani za uslugu ili za zahvalnost zbog pružene usluge nose bilo kakve darove kao „izraz zahvalnosti“. Za to je potrebna promjena svijesti svih nas. Ključnu ulogu u sprečavanju korupcije ima obrazovanje i transparentno postupanje države – ističe Mrčela.
Dodaje da GRECO već 20 godina ponavlja da je sprečavanje korupcije ključ borbe protiv korupcije. Zato političari sami trebaju stvoriti pravila koja će im osvijetliti siva područja koja mogu dovesti do sukoba interesa ili čak do korupcije. Ta pravila mogu biti u kodeksu, koji Sabor nije donio.
No, u priči o korupciji i klijentelizmu ni građani nisu posve nedužni.
– Ne mislim i da je kod nas samo riječ o dobrom narodu i zločestim političarima. Stvar je dublja, iako je dužnost političara da prosvjetljuju građane, da u borbi protiv korupcije i klijentelizma pođu od sebe i svojih najbližih suradnika i svoje stranke držeći se svetih načela profesionalizma transparentnosti i polaganja računa. Dok toga nema, činjenica da smo u EU neće nam pomoći jer ćemo i dalje biti manje razvijeni od Čeha, bit će nas manje nego Slovaka. Nažalost, i mnogi građani lakonski reagiraju na različite vrste koruptivnih eskapada političara, primjerice svojim u lokalnim zajednicama, pa kažu “ne damo mi našeg načelnika ili načelnicu, to su dobri ljudi”, “pa to svi rade”... iako je riječ o flagratnom kršenju svih procedura. Kod nas je velik problem stanje političke svijesti i odgovornosti – govori Petak, ističući da su nam potrebni reformatori u politici koji, ako treba, stvari sijeku i mačem.
Koliko smo daleko od uređenih zemalja, pokazalo je i istraživanje sociologa Renata Matića “Društvo i korupcija: politički utjecaj u profesionalnim strukturama javnih institucija kao čimbenik korupcijskog rizika”, objavljeno u znanstvenom časopisu “Društvena istraživanja” 2017.
Matić je razgovarao sa 60 državnih i javnih službenika na višim i visokim položajima iz 10 zemalja, podijeljenih na zemlje najmanje podložne korupciji, kao što su Danska, Finska, Švedska, Norveška, Njemačka te one s višom razinom korupcije, u koje se ubrajaju BiH, Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Bugarska. Sugovornici iz pet razvijenih zemalja suglasni su da su javne institucionalne usluge zajamčene svima prema istim kriterijima te da svatko može u istom vremenu ostvariti pristup javnim medicinskim uslugama, dobivanju dozvola, potvrda. “Ne sjećam se slučaja da bi netko iz politike, ministar ili bilo tko, intervenirao... Mislim da bi morao podnijeti sankcije. Ako bi se usudio uplesti u izbor naših kadrova, svakako bi morao odstupiti”, riječi su Šveđanina (54), višeg policijskog službenika.
I Nijemcima se to isto podrazumijeva jer, kako je rekao jedan službenik, “nezamisliv nered i nesigurnost zavladali bi u državi kad bi ljudi koji su došli s politikom odlučivali kako će raditi profesionalci”. A u Hrvatskoj sasvim druga slika. “Nekoliko mjeseci prije i poslije svakih političkih izbora profesionalci u policiji žive i rade u neizvjesnosti, sve su promjene, a često i one najnelogičnije, u igri... Pravila i kriterije postavljaju ljudi koji dođu iz politike, bez ikakvog iskustva u struci, bez ikakvog interesa za struku. Unesu nered i nakon četiri godine odu iz službe, a mi uvijek iznova saniramo štetu koju su prouzročili...”, rekao je Matiću hrvatski policijski službenik.
Moralni slom društva
Da su na iseljavanje iz Hrvatske više utjecali korupcija, pravna nesigurnost i nemoral političkih elita, nepotizam nego težnja za boljom zaradom, pokazalo je i istraživanje povjesničara i politologa Tade Jurić “Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi” na uzorku od 1200 iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku iseljenih od 2013. do 2017. Prema percepciji iseljenika, glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski. Analiza njihovih stavova pokazala je da iseljenici drže da se hrvatsko društvo moralno slomilo, da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja, što ih je i potaklo na odlazak.
Čengić na kraju govori da je stranačko kadroviranje u javnim poduzećima i dalje “alfa i omega” cijele upravljačke filozofije, a taj prešutni stav prihvaća cijeli politički establišment.
– Pred nama je dilema: može li do temeljitog zaokreta u našem odnosu prema korupciji i klijentelizmu doći iz samih zarobljenih institucija, od stranačkih oligarhija i mreža ili izvana, od novih političkih pokreta, institucija i građanskih skupina za pritisak. No, tko god će pokušati uistinu napraviti nešto novo tu, mora na novi način upravljati našim ključnim institucijama i ponuditi model rukovođenja koji je meritokratski, a ne klijentelistički – zaključuje Čengić.
Korupcija je duboko ukorijenjena u samom biću svih naroda na ovim prostorima. Ona je stoljećima bila način preživljenja pod tuđim jarmom. Malo je onih koji bi mito odbili ili ga ne bi ponudili ako bi znali da će im too u nečemu pomoći. Korupcije ima posvuda u svijetu. Razliku čine društva koja imaju učinkovitu borbu protiv nje. Razlog raširenoj korpuciji u RH je prije svega neučinkovito pravosuđe koje svojom sporošću i različitošću odluka ne pruža zaštitu žrtvama korupcije ili zvizdačima. Kod nas dok dobijete pravomoćnu odluku spadnete na prosjački štap ako prijavite korupciju i dobijete otkaz ili vas tuže. Takve stvari bi se morale rejšavati promtno, a oni kojima se korupcija dokaže biti kažnjavani drakonski kao upozorenje drugima. Pa pogledajmo koliko je ministara iz vlade Plenkovića smijenjeno zbog sumnjivih poslova i malverzacija. I što im se dogodilo? Vraćeni nazad u Sabor! Pa koja je to poruka???