Nekada cijenjeni kožušarski zanat u Hrvatskoj gotovo da više i ne postoji. Iznimka je učitelj Ivan Ilišević iz Slavonskog Broda, koji čuva od zaborava slavonsku šokačku baštinu. Ovaj majstor drevnih zanata bavi se upravo izradom kožuha, tradicijskih ogrtača od ovčje ili janjeće kože s runom iznutra. Uz to, Ivan je i jedan od malobrojnih preostalih svirača tradicijskih instrumenata – gajdi, dvojnice, diplice i dude.
Radi kao nastavnik povijesti i zemljopisa u Osnovnoj školi Đure Pilara, ali rođen je i odrastao u Babinoj Gredi, tipičnom slavonskom šokačkom selu nedaleko od Županje, gdje je tradicija sastavni dio života.
Svaki pršnjak ima svoje ukrase
– Narod bez kulture i identiteta nije narod. Ako izgubimo svoju kulturu, mi automatski gubimo i svoj identitet. Kožusi i gajde moj su odmor za dušu nakon napornog posla. Najviše volim zasvirati navečer. Dok su moje tri kćeri bile male, i one su pjevale uz gajde – govori Ilišević.
POVEZANI ČLANCI:
Dolaskom u Slavonski Brod Ilišević je shvatio da djeca u gradu puno manje znaju o tradiciji i običajima nego na selu i tražio je način kako im prenijeti svoje znanje. Izrada kožuha kod njega je obiteljska tradicija. Njegovi su preci u Babinu Gredu došli još u 17. stoljeću, a istraživanjem u crkvenim spomenicama i mjesnoj župi otkrio je da su po djedovoj liniji manje-više svi bili obrtnici. Jedan je bio kožušar, drugi kabaničar, treći opančar, četvrti salar, peti kolar. Tim zanatima bavili su se sve do Drugog svjetskog rata, a onda su po završetku rata, budući da su bili njemačkog podrijetla, dobrim dijelom stradali u logorima. Nakon dvije generacije Ilišević je odlučio obnoviti tradiciju izrade kožuha, ali prvenstveno za sebe i svoju obitelj, jer za više nema slobodnog vremena.
– Cilj mi je bio napraviti sve pršnjake koji se nalaze na prostoru današnje Slavonije, gdje je svako selo bilo specifično po svojim ukrasima – govori Ilišević pokazujući nam pritom jedan pršnjak koji je vezan za županjsku Posavinu, točnije za selo Bošnjake. Ono po čemu se bošnjački razlikuje od svih ostalih jest što ima hrvatski grb. Zbog toga mu je upravo on jedan od najdražih, ističe, dodajući kroz smijeh kako bi ga se njegovi Babogredci odrekli kada bi čuli kako hvali narodnu nošnju susjednog sela.
Drugi pršnjak koji nam je pokazao i koji također rado nosi ima karakterističnu crveno-zelenu boju i vezan je za vinkovački kraj, dok onaj "svoj", babogredski, nije mogao izložiti s obzirom na to da je u tijeku sezona pokladnog jahanja pa ga je posudio.
Navodi kako je riječ o zahtjevnom poslu kojim se u Hrvatskoj danas više nitko ne bavi.
– Najveći problem je što više nemate materijala od kojeg se izrađuju. Za ovakve kožuhe potrebno vam je janjeće krzno, koje prvo morate dobro uštaviti, a to je dosta dugotrajan proces neugodnog mirisa. Kad se janje zakolje, onda morate tu kožu prvo staviti u slanu tekućinu da bi se odvojila masnoća. Nakon toga se skiseli pa se dodaje šišarka. Onda dolazi bojenje i dobiva se ova smeđa boja – objašnjava 42-godišnjak.
GALERIJA Učitelj Ivan Ilišević iz Osnovne škole Djuro Pilar u Brodskom Vinogorju zaljubljenik je u slavonsku šokačku baštinu
Najstariji instrument
Što se tiče sviranja, jedna od njegovih prvih ljubavi su gajde. Mnogi ne znaju da su gajde zapravo najstariji instrument na prostoru Slavonije i jedan od najstarijih instrumenata općenito. Gajdaša je danas jako malo jer mladi kada požele naučiti svirati neki instrument gledaju da to bude neki na kojemu će moći zaraditi. Na gajdama je to nemoguće. Specifične su po tome što se najčešće sviraju samo u dva tonaliteta, E i D, ali i po zahtjevnoj tehnici puhanja i ispuhivanja zraka. Iliševiću je za to trebalo godinu dana.
On ih svira za svoju dušu, svaki dan pomalo te ponekad za potrebe nekih javnih događaja u školi.
– Nijedni svatovi, nijedno okupljanje, nijedno kolo poslije mise nije se moglo održati bez gajdaša – govori Ivan.
Oduvijek je imao želju naučiti svirati gajde. S obzirom na to da u njegovu selu nije bilo gajdaša, prilika mu se ostvarila odlaskom na studij u Zagreb. Tada je otišao u nacionalni folklorni ansambl Lado gdje je uz solista Stjepana Večkovića, jednog od malobrojnih preostalih izrađivača gajdi, naučio svirati svoj omiljeni instrument.
– Ispočetka mi nije bilo lako. Stjepan bi nam dao note, a ja mu kažem da ne poznajem note jer nisam išao u glazbenu školu. No ipak me podržao jer je vidio da imam dobar sluh tako da sve što sviram, sviram po sluhu – govori Ilišević.
Napokon članak koji sam s užitkom pročitao.Gospodinu želim još puno godina uspješnog rada i ljubavi za svoju domovinu.