Ako je znanje krhko, neznanje je čvrsto kao granit. A kad je riječ o neznanju o nama samima, onda je i čvrsto i golemo kao planina pred kojom su i najbolji alpinisti posve nemoćni.
Evo, kladim se u što god hoćete da gotovo nitko tko je živio u Jugoslaviji i redovito 22. prosinca "slavio" Dan Armije, ne zna zašto je taj Dan bio baš 22. 12. Ah, gospodine, reći će sada nekadašnji jugoslavenski "radni čovjek i građanin", vi ste tu nešto pobrkali! Pa svatko tko je išao u osnovnu školu učio je da je tog dana 1941. "u malom bosanskom mjestu Rudo osnovana Prva proleterska brigada". Ah, dragi čitatelju, imate pravo, ali tko je što pobrkao vidjet će se nakon što vas pitam zašto je prva partizanska brigada osnovana baš 22. prosinca (ili, možda, 21. prosinca)?
To su pitanje nekad znali riješiti samo okorjeli informbiroovci (koji su zbog takvog znanja godinama na Golom otoku tucali kamen), dok je prosječno obaviješteni trudbenik živio u blaženom neznanju zasnovanom na službenim izvorima i krivotvorinama. U udžbenicima i leksikonima nije se, naime, moglo naći da je Prva proleterska osnovana u čast rođendana "vođe svjetske revolucije" J. V. Staljina (r. 21. prosinca 1879.), jednog od dvojice najvećih zločinaca 20. st. E, sad, je li ta partizanska postrojba osnovana 21. ili 22. 12., to će riješiti netko upućeniji do mene. Bitno je da je Dan Armije zapravo bio (zakrabuljeni) Staljinov rođendan.
Drugi je primjer neznanja (ili prezira prema činjenicama i istini) o nama jučerašnjima mnogo svježiji, a dolazi s proslave državnog praznika, Dana antifašističke borbe, u četvrtak, 22. lipnja, u Sisku, gdje je 22. lipnja 1941. počeo ratovati prvi hrvatski partizanski odred. Izredalo se za govornicom nekoliko govornika, s predsjednikom države S. Mesićem na čelu. Svi su veličali hrvatske partizane, antifašizam i "najvećeg hrvatskog političara svih vremena" J. B. Tita, a da se nitko nije sjetio spomenuti zašto su se ti sisački antifašisti skupili baš 22. lipnja.
Nitko da kaže zašto se nisu našli 6. travnja, kad su fašisti napali Jugoslaviju, ili, recimo, 10. travnja, kad su Hitlerovi tenkovi ušli u Zagreb. Ako su već bili antifašisti i toliko im je bilo stalo do borbe protiv fašističkog okupatora, zašto su čekali 22. lipnja? Zašto svoj antifašizam nisu pokazali dva i pol mjeseca prije. Nikoga u Sisku, i ne samo u Sisku, nije bilo da kaže istinu, premda su tu riječ svi ponavljali kao papige, da su naši "antifašisti" do 22. lipnja bili u savezu s fašistima i da bi u tom savezu ostali tko zna dokle, da 22. lipnja 41. Hitler nije "vjerolomno" napao svog dotadašnjeg saveznika, Staljinov Sovjetski Savez. Zar baš nitko u Sisku nije znao da su se naši komunisti sjetili da su "antifašisti" tek kad im je to javio panični glas iz Moskve? Ili tu uopće nije riječ o neznanju, nego samo o mučnom plesu starih krabulja?