Za peti bankrot Grčke krivac nije ni kupnja oružja ni ulaganje u infrastrukturu. A i potrošnja je u Grčkoj pod kontrolom od posljednjeg kraha, što je bilo utvrđeno sporazumom. Grčku je zapravo slomila svjetska kriza 1932. godine. No, nasreću, u to doba Grčka je bila neindustrijalizirana zemlja s uglavnom ruralnim stanovništvom. A za dug je, ionako, potrebno dvoje, onaj tko posuđuje i onaj koji je posudio, a i jedno i drugo moraju vjerovati u bolje sutra. Vlada premijera Eleftheriosa Venizelosa (1864. – 1936.), uz podršku opozicije, vezala je tečaj drahme uz zlato i britansku funtu. Bilo je to pogrešno, no ta je mjera pogodilo samo u to vrijeme još malobrojan srednji sloj i špekulante – ruralno se stanovništvo, kao i do tada, samo prehranjivalo. Zamjenik premijera i ministar financija u Samarasovoj vladi, koja je prethodila Tsiprasovoj, zanimljivo, zove se Evangelos Venizelos, no neki sumnjaju da je namjerno uzeo to prezime jer nije rodbinski povezan sa slavnim političarom. Grčka je morala napustiti zlatni standard te oboriti drahmu 50 posto. Grci više nigdje nisu mogli dobiti kredit pa su jednostrano proglasili propast, odnosno moratorij na otplatu vanjskog duga.
Hitlerova iznuda
Pregovori su se, međutim, nastavili još osam godina. Nije pomoglo ni iznošenje zlatnih rezervi uoči okupacije (i to je dosta otežalo položaj drahme u godinama nakon rata). A onda je Grčka, nevjerojatno, pristala na dogovor baš u trenutku njemačke invazije. Slabo je poznata i pojedinost o zajmu koji je od Grčke iznudio Hitler – riječ je bila o 400 milijuna maraka, svoti koja, barem tako tvrde Grci, nikada nije uključena u ratne reparacije. Nijemci, dakako, tvrde suprotno. Nakon Drugog svjetskog rata drahma je četiri puta devalvirana. Usto, u Grčkoj je izbio novi građanski rat, koji je trajao od 1946. do 1949. – u Ateni je šalica kave u to vrijeme stajala milijun drahmi. Tako se odvijao bankrot peti, proglašen 1932. godine, a koji je trajao sve do 1964., najdulje u grčkoj povijesti. Barem do danas. Velike sile nisu u Grčkoj željele nikakav oblik komunizma pa su zato uložile znatna sredstva da se on "izbije" iz Grčke. Taj je rat Grčku doveo na treće mjesto po trošenju za vojsku u Europi. Iscrpljeni Britanci nisu mogli pratiti ritam, pa su ih zamijenili Amerikanci. Grci su pristali na Marshallov plan. Ali sredstva se nisu trošila na razvoj zemlje, nego na ugodan život dužnosnika. Komunisti su pak jačali, što je donijelo nove vojne troškove. Apsurdno, ali i u takvoj situaciji poslijeratne grčke vlade uspijevale su dogovoriti otpis čak 90 posto ranijih dugova. Uzalud, jer je i 50-ih godina sve brojnija administracija živjela ugodno na tuđi račun koristeći se čak i gorivom za traktore iz pomoći u privatne svrhe – puneći svoje limuzine. Ta je kasta, uz snažne nacionalističke parole, novcem koji je Grčkoj dolazio izvana punila svoje račune u stranim zemljama. Ni u osam godina vlade Konstantina Karamanlisa (predsjednik vlade od 1955. do 1963.) Grcima nije bilo bolje iako razdoblje pod vodstvom njegove Nove demokracije zovu godinama Karamanlisova čuda. Krizu je Karamanlis pokušao riješiti dajući kredite građevinskim poduzetnicima. No oni su profite zgrtali gradnjom niske kvalitete. Stoga i nije čudno što Grčka ima tako loš cestovni sustav. Nakon vojnog puča 1967. godine, u Grčkoj je do 1974. godine na vlasti bila vojna hunta. I to je razdoblje obilježeno korupcijom, vojna je hunta kredite obilato davala podobnima. Uplela se i u državni udar na Cipru, no nakon pobjede Turaka, završila je pred sudom. U vrijeme vojne hunte, treba istaknuti, u Grčkoj je počela industrijalizacija, a novac za to stizao je mahom iz Sjedinjenih Američkih Država. Godine 1981. Grčka je primljena u Europsku ekonomsku zajednicu u vrijeme premijera Andreasa Papandreoua i njegove socijalističke stranke Pasok (Papandreouov otac Giorgios tri je puta bio premijerom). Bila je to šansa za Grčku. EEZ je nudio programe kojima su se mogli financirati slabije razvijeni krajevi. To, doduše, jest dovelo do redistribucije novca u zemlji, ali ju je i gurnulo prema rastu troškova javnog sektora. Karizmatični Papandreou, među ostalim, dopustio je u građanskom ratu poraženim komunistima da se vrate i – podijelio im mirovine. No nije to bio jedini trošak.
Inflacija srušila drahmu
Tijekom devet godina njegove vladavine Grčkoj nije bilo loše. Te su ekstremne mjere, uz obilatu pomoć iz europskih fondova, za što je Papandreou postao majstor, donijele pad inflacije od 11 posto, no već 1990. ona se vratila na 20,4 posto, a javni je dug narastao 30 posto, na 110 posto BDP-a. Grčku je pogodila inflacija, rupe u budžetu, nezaposlenost... a zaredali su i stabilizacijski programi. Kada je pak 1996. objavljeno da je Grčka pobijedila za domaćinstvo Olimpijskih igara 2004., nacionalni je entuzijazam dosegnuo vrhunac. No tadašnji premijer Kostas Simitis imao je nešto drukčije planove, velike ciljeve koji su malo smirili političku nestabilnost. Želja da se uđe pod okrilje nove monete, eura, rasla je, a činilo se i da Simitis radi dobar posao. Njegovi programi modernizacije činili su se dobrima, no na kraju se ispostavilo kako je jedino u čemu je Simitis bio dobar bilo – "friziranje knjiga". Ima i onih koji tvrde da su europski vođe znali za Simitisove podvale, ali u to doba nije bilo politički mudro o tome javno govoriti. Europu se moralo prikazati stabilnom i ekonomski zdravom. Grčka se pridružila euru 2001. godine. Optimizam je trajao sve do 2004. Živjelo se dobro, vozili su se skupi auti (gdje smo još to čuli?), banke su kredite davale na „lijepe oči", a time napuhivale i svoj i druge balone poput nekretninskog, medijskog, turističkog... Zbog svega toga eksplodirala je grčka burza, koja je s 1200 bodova narasla na 6500, no iste se godine (2004.) srozala na 666 bodova. U samo nekoliko godina s grčke je burze nestalo 136 milijardi eura. Ta 2004. godina, olimpijska godina i godina grčkog osvajanja Europskog prvenstva u nogometu, bila je i godina konačnog grčkog pada. Propadali su prezaduženi građani, banke odlazile pod ovrhu, pucali su brokeri i špekulanti, rasla nezaposlenost... I sve to puno prije globalne financijske krize. U državi koja je gotovo potpuno ostala bez obrambenih mehanizama protiv galopirajuće globalne financijske krize jasno je i da je jačala desnica. Grci su 2009. godine za premijera izabrali Giorgiosa Papandreoua, sina Andreasa Papandreoua, a njemu pak nije preostalo ništa drugo nego da javnosti prizna kako je zemlja čvrsto u zagrljaju MMF-a, Središnje europske banke i Europske komisije. Najteža gospodarska kriza u posljednjih 70 godina uskoro je zahvatila Grčku. Za pad Grčke u bankrot, koji će možda trajati jako dugo, krive su, a to je jedan od čimbenika, Olimpijske igre 2004., koje su Grke stajale gotovo devet milijardi eura – sedam milijardi dali su porezni obveznici, ne računajući investicije u novi aerodrom i podzemnu željeznicu, za što se izdvajalo posebno. Samo nekoliko dana nakon završetka Igara grčka je vlada obavijestila eurozonu da će joj dug biti veći od očekivanog. Kada su brojke izašle na vidjelo, Grčka je postala prva zemlja EU koja je stavljena pod fiskalni nadzor. Bilo je to 2005. godine. Javni je dug bio 164 milijarde eura pa je jasno da nisu samo Olimpijske igre krive za propast, ali su one svakako razotkrile brojne strukturne nedostatke koji su desetljećima razarali tu zemlju. Svejedno, nakon godina štednje kako bi se konačno prihvatio euro, grčka je vlada dopustila opuštanje koje se ponajviše vidjelo na organizaciji Igara, na kojima se nije štedjelo. Točnije, trošilo se bez kontrole kako bi Igre bile „savršene" jer su se vratile u matičnu zemlju. Ima onih koji kažu da je i Hrvatska, barem malo, doprinijela „grčkoj krizi". Bolji marketing i niže cijene turskog i našeg turizma uvjetovali su odljev jednog dijela od onih stotina tisuća posjetitelja koji su se spustili prema Balkanu kako bi popratili povijesne Igre. Nakon Igara, kako to već obično biva, objekti su napušteni te su propadali jer se nisu koristili, a propali su i pokušaji prodaje lokacija poput Hellenikona.
Vojska guta novac
Ne zvuči li poznato kako su čak dvije grčke vlade podbacile u kapitaliziranju pozitivnog nasljeđa Igara? Bila je to prilika kakvu će Grčka teško ponovno dobiti. Drugi čimbenik grčke propasti jest vojni budžet. Grčka je, bez obzira na svoj zemljopisni položaj, zemlja koja de facto nema prijetnji iako svako toliko voli „potegnuti", kako prema Makedoncima tako i prema Cipru. To svejedno nije Grke priječilo da izdašno troše na održavanje vojske i dodatno naoružavanje. Ako znamo da bogatije zemlje ne troše više od dva posto BDP-a na obranu, onda je svakako uočljivo da je Grčka taj iznos nadmašivala: 2,75 posto 2005., 2,68 posto 2006., pa 2,44 posto 2007., 2,55 2008., 2,54 2009., a tek kad je kriza uzela maha, taj je udio počeo padati i došao na 1,68 posto 2013. godine. U Grčkoj u vojsku idu svi, vojni je rok obvezan, a redovni sastav ima nešto manje od 110.000 vojnika. Grci se danas brane da su za njihove „navike" Europljani i ostali vjerovnici itekako znali, ali da su ih puštali da se utope u vlastitim slabostima i ostanu prepušteni volji nekoliko velikih banaka i svjetskih sila. Ali i da Grčka nije potekla od zapadnog svijeta, nego da je on potekao od nje.
>> Grci su prvi put propali, a da još nisu ni bili država
Grci zele biti clanovi jednog kulturnog i organiziranog drustva a ne zele se ponasati po pravilima toga drustva. Preko 80 % grka ne placa porez a ocekuju socijalnu pomoc - od koga (Njemacke). Odrasli ljudi i kulturna drustva su odgovorni u svim svojim ponasanjima - od govora do rada. Tsiparas se ponasa kao neodgovoran ulicar koji ne zeli uvesti red u Grckoj, koji se ne zeli ponasati po pravilima igre. U nogometu se, oni koji udaraju druge, iskljucuje. Vrijeme je za Grke da se pocmu ponasati odgovorno i ne traziti pomoc stranaca. Grci zazivaju "demokraciju" kad to sluzi prevarantima (jer varaju svoj narod) na vlasti. To ne moze dugo trajati. Milostinja se daje onima koji ne mogu (radi psihickih ili fizickih bolesti) raditi. Grci se predstavljaju kao prosjaci - jer to je danas u njihovoj psihozi. Jadan narod koji izabire prevarante da ih vodi.