Kraljevi umiru u krevetu ili na bojnom polju. No, nešto rjeđe u 21. stoljeću, u društvu prožetom globalizacijom, medijima i tehnološkim napretkom. U sunčano jutro 2. lipnja Juan Carlos Bourbon (76) priopćio je da silazi s prijestolja, a španjolsku krunu prepušta sinu Felipeu (46).
– Nikada vas nisam toliko zanimao – uz smijeh je rekao novinarima u palači pored Madrida. Vijest, iako očekivana zbog kraljeve starosti i narušena zdravlja, snažno je odjeknula Španjolskom. Na svim televizijskim i radijskim postajama počele su se emitirati posebne emisije, a najveće dnevne novine El País požurile su tiskati popodnevno izdanje, što su posljednji put učinile 2004. nakon terorističkih napada u Madridu.
Kralj je odluku donio prije pet mjeseci, premijeru i oporbi priopćio ju je prije dva mjeseca, no informacija je do posljednjeg trenutka ostala skrivena od javnosti.
– Vrijeme je da na prvu crtu stane mlađa generacija koja će se znati nositi s izazovima novog doba – rekao je nakon gotovo 40 godina na prijestolju.
Podupiranje višestranačja
Španjolska je danas zemlja ekstremne nezaposlenosti, razočaranih mladih, zahtjeva za odcjepljenje Katalonije i Baskije. Građanima su se zgadili političari i korumpirana društvena elita. Mladi, rođeni u demokraciji, smatraju kralja dijelom iskvarena sustava, dok mu stariji sa sjećanjem na diktaturu odaju poštovanje zbog podupiranja višestranačja i jedinstva zemlje. Trgovima vijore republikanske crveno-žuto-ljubičaste trobojnice, simbol protesta protiv sustava i monarhije. Prosvjednici, uglavnom ljevičarske skupine, traže referendum na kojem bi mogli glasovati za uspostavljanje republike. Uređenja koje ondje nikada nije potpuno zaživjelo.
Juan Carlos rođen je u Rimu, u koji se sklonio njegov djed kralj Alfonso XIII. kada je Španjolska proglasila drugu republiku 1931. Prva je trajala tek godinu dana 1873. Drugu republiku ugasio je general Francisco Franco 1939. nakon pobjede svojih nacionalista u građanskom ratu protiv republikanaca. Dječak Juan Carlos tada se vratio u Madrid, glavni grad konzervativne diktature. No, za posjeta Portugalu dogodila se tragedija koja i danas predstavlja velik misterij. U proljeće 1956. njegov mlađi brat Alfonso poginuo je igrajući se pištoljem u obiteljskoj kući. Prema glasinama, Juan Carlos držao je pištolj u trenutku kada je opalio. Krojačica njihove majke poslije je tvrdila da je on uperio pištolj u mlađeg brata ne znajući da je napunjen. Metak ga je navodno pogodio ravno u lice. Prema drugoj priči, koja potječe od njihove sestre, Alfonso je naglo ušao u sobu i vratima gurnuo Juana Carlosa s rukom na okidaču, zbog čega je pištolj slučajno opalio.
Dok je Juan Carlos studirao pravo i ekonomiju, diktator Franco, već u godinama, suočavao se s rastućim nezadovoljstvom ljevičarskih i liberalnih skupina. Počeo je razmišljati o budućem uređenju države, odnosno vraćanju kraljevine, uspostavljene 1496. kada je nastala Španjolska. Otac Juana Carlosa, koji je kao izdanak dinastije Bourbon polagao pravo na krunu, bio mu je previše liberalan i time opasan za režim.
Sastanci s liberalima
Franco ga je odlučio preskočiti i za nasljednika je odredio njegova 31-godišnjeg sina. Budući kralj uz zakletvu diktatoru podržao je režim, zbog čega ga danas optužuju ljevičari. Franco i Juan Carlos pojavljivali su se zajedno na raznim događanjima, a kako je generalovo zdravlje bivalo sve lošije, među republikancima se pojavila nada u skorašnju promjenu sustava. Juan Carlos potajno se sastajao s liberalima u egzilu, a također je održavao telefonsku vezu s ocem. Franco je pak odbacivao prigovore da je postao nelojalan režimu.
Za boravka u Grčkoj upoznao je grčku princezu Sofiju, čiji je otac i kralj bio u egzilu. Vjenčali su se u Ateni, a Grkinja je prešla s pravoslavne na katoličku vjeru da bi jednog dana mogla postati španjolskom kraljicom. Godine 1975. fizički iscrpljeni diktator predao mu je punu kontrolu vlasti. Franco je umro iste godine, a Juan Carlos postao kralj. Za prvog je ministra izabrao Adolfa Suareza, koji je već iduće godine postao prvi demokratski izabrani premijer. Kralj je ublažio zahtjeve radikalne struje Francovih pristaša, a zatim i legalizirao Komunističku stranku Španjolske. Socijalisti, danas najveća oporbena stranka, sastali su se njim čim je prvi put ljevica podržala monarhiju. Godine 1978. donesen je ustav koji je dao veća prava regijama, poput Baskije i Katalonije, nad kojima je provođena represija. Tri godine poslije spriječen je državni udar, nakon čega se kralj obratio javnosti putem televizije. U vojnoj uniformi dao je snažnu podršku demokratski izabranoj vladi.
Foto: Reuters/PIXSELL
No, nova španjolska kraljica Sofija, po kojoj je ime dobio muzej u središtu Madrida, bila je nesretna zbog čestih kraljevih avantura. Govori se o sve više žena s kojima se kralj potajno viđa.
– Dobro se on nauživao – kaže 60-godišnji portir jedne zgrade u središtu Madrida na osnovi priča i medija. Napominje da kralj sve u svemu nije bio loš.
– Bio je on dobar za Španjolsku – ističe.
Zemlju je predstavljao u inozemstvu često putujući po arapskim i južnoameričkim državama i podupirući gospodarske interese kraljevine. Upečatljiv je ostao iberoamerički summit u Čileu tijekom kojeg je prekinuo ljevičarskog predsjednika Venezuele Huga Chaveza riječima: “Zašto ne zašutiš?” Chavez je bio napao socijalističkog premijera Španjolske Joséa Luisa Zapatera koji je u govoru branio svog prethodnika konzervativca Joséa Mariju Aznara koji je za Chaveza bio “fašist i manje human nego zmija”. Kralj je napustio prostoriju ubrzo nakon što je predsjednik Nikaragve Daniel Ortega optužio Španjolsku zbog miješanja u izbore u njegovog zemlji.
Na stupu srama
Financijska kriza iz SAD-a prelijeva se na Europu, a zadužene privatne banke i građevinske kompanije ostaju bez izvora financiranja. Država se zadužuje da bi spasila banke, vlada u dogovoru sa stranim kreditorima uvodi mjere štednje, a tisuće građana ostaju bez posla. Režu se izdaci za obrazovanje i zdravstvo, mnogi mladi napuštaju zemlju.
Kralj pak tajno odlazi u Bocvanu u lov na slonove. To je otkriveno tek nakon što je ondje pao i ozlijedio kuk. Put u Afriku, koji je sponzorirao biznismen sirijskog podrijetla, izaziva lavinu ogorčenja u Španjolskoj. Kraljeva javna isprika zagušena je povicima s ulice, gdje se u prosvjedima protiv mjera štednje vijore republikanske zastave.
Kraljevska obitelj na stupu je srama nakon pokretanja istrage, a zatim i sumnje u korumpiranost kraljeve mlađe kćeri Cristine. Optužena je da je znala za nezakonite poslove svog muža, bivšeg rukometaša Iñakija Urdangarina. On je pak prema navodima tužitelja nezakonito stekao šest milijuna eura javnog novca. Cristina tvrdi da ne zna ništa o njegovim poslovima te da mu nije pomagala. Juan Carlos za prvi slučaj u povijesti u kojem je optužen član kraljevske obitelji kaže tek da je u nadležnosti institucija.
Izbijaju i korupcijski skandali u dvjema najvećim strankama, vladajućem konzervativnom Partido Popularu i oporbenim socijalistima. Obje stranke podržavaju kralja i monarhiju, a u parlamentu oko 90 posto stranaka ne želi promjenu uređenja Španjolske. Tradicionalno nogometno ludilo, spektakl koji paralizira zemlju, nastavlja se uspjesima Reala i Atlética. Kraljevski klub osvaja kup, a Juan Carlos prilikom predaje pehara posebno se, kao i uvijek, izgrlio s kapetanom Ikerom Casillasom. Vratar je simbol Španjolske i njena jedinstva. U Barceloni, glavnom gradu sjeveroistočne pokrajine Katalonije, koja na jesen namjerava organizirati referendum o odcjepljenju, 5000 ljudi izišlo je na ulicu protiveći se monarhiji i sadašnjem ustavu. Prema njemu, i uz žestoko protivljenje Madrida, referendum o odcjepljenju je nezakonit.
– Baskijsko i katalonsko pitanje nije riješeno – napominju predsjednici dviju regija nadajući se jednog dana osnivanju država. Zagovornici monarhije, koji su većina, tvrde da Baski i Katalonci nisu imali takvu slobodu i prava dok Juan Carlos nije postao kralj. Napominju i da je spriječio mogući sukob podijeljenog društva nakon smrti generala Franca i možda uspostavu novog diktatorskog režima. Odbio je i uspostavu apsolutističke monarhije u kojoj bi on, kralj, imao svu vlast.
Osmijeh koji osvaja
Španjolska je danas otvorena i izrazito liberalna zemlja. No sve veći jaz između bogatih i siromašnih, između vodećih stranaka i naroda, oblikuju današnje društvo. Juan Carlos, nekoć jedna od najpozitivnijih osoba, gubi popularnost. Kritičari ga smatraju dijelom postojećeg establišmenta, skupine naoko suprotstavljenih političara, a zapravo ljudi zajedničkog interesa, udaljenih od naroda i njihovih potreba. Bivšeg kralja napušta i snaga. U nekoliko navrata rušio se i spoticao na primanjima. Tijekom posljednjeg puta u Perzijski zaljev podupirao se štapom. No uz osmijeh koji je svojedobno osvojio Španjolce i stvorio imidž dragog čovjeka završava jedan dio španjolske povijesti.
Iako iz manjine, s ulice sve jače dopire poruka: “Ne mogu se prava naroda zamijeniti krvnim pravom na nasljedstvo”. Novi kralj Felipe Bourbon, međutim, najavljuje nastavak očeve politike iz ureda palače pored Madrida. Juan Carlos nastavit će ondje živjeti.
kome su oni uopste potrebni?