Pitomo selo Petrovci s jedva tisuću duša, udaljeno osam kilometara od Vukovara, toga je toplog jesenskog dana plijenilo nestvarnom ljepotom. Rukama gotovo opipljivi mir koji se nadvio nad niskim katnicama s novim pročeljima svih boja, okruženima dvorištima i zelenilom, kao i mir nad cestom koja vijuga prema impozantnoj grkokatoličkoj župnoj crkvi s konca 19. stoljeća...
Zloglasni Plavi podrum
Ništa od tih prizora danas ne da naslutiti tragediju koja se na ovom istom mjestu odvijala prije 27 godina. No, u stvarnost vraća dolazak u Spomen-sobu u kojoj lica negdašnjih stanovnika ovog sela, civila i branitelja, mahom pripadnika rusinske i ukrajinske nacionalne manjine koje je agresor pokušao izbrisati s lica zemlje, svjedoče o bolnoj prošlosti Petrovaca. Sjećanje je to na 1. listopada 1991. kada su Petrovci doživjeli najtužniji dan u svojoj povijesti. Selo je do toga dana mjesecima živjelo u poluokruženju, a mještani su unatoč teškoj situaciji sudjelovali su u opskrbi vukovarske bolnice hranom, sve do okupacije sela. A okupacija je stigla iz smjera Negoslavaca kada je u rušilačkom napadu bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi poginulo šesnaest civila te tri branitelja, dok se za jednom osobom još uvijek traga. Među poginulima je i četverogodišnji Boris Vaselek, koji je u eksploziji granate nastradao skupa s ocem Mitrom, nakon što je za dječakom istrčao na cestu, a pogled na njihova lica koja se smiješe sa zida Spomen-sobe, jedno pokraj drugoga, u isti mah izazivaju i jezu i tugu. Iz sela je tijekom toga dana, od tadašnjih 1300 mještana, u prvom valu protjerano njih oko 400, potom i njih još 116 dogodine u ožujku.
– Nakon što su srpski okupatori toga dana upali u selo, zapovjedili su da svi stanovnici nesrbi moraju nositi bijele trake oko ruke i izvjesiti bijele ručnike na svoje kuće kao znak raspoznavanja. Pročitali su i imena nepoželjnih, tako da je selo ostalo bez polovice mještana – kaže Petrovčanin Zvonko Kostelnik, tajnik Saveza Rusina Hrvatske, dok šetamo selom, pa potom zastaje ispred spomen-obilježja na zidu kuće Kirila Burčaka u čijem su podrumu tijekom okupacije bili zatočeni i mučeni brojni mještani Petrovaca. No, u zloglasni Plavi podrum, kako ga nazivaju, dovođeni su i zarobljeni hrvatski branitelji koji su se tijekom opsade Vukovara u jesen 1991. našli na tzv. Kukuruznom putu, jedinoj vezi Vukovara s ostatkom Hrvatske, koji je prolazio upravo preko Petrovaca i Bogdanovaca Tamošnjih dvjestotinjak branitelja odolijevalo je napadima sve do tjedan dana uoči pada Vukovara kada su preko minskih polja i sami krenuli u proboj prema Vinkovcima, no i mnogi od njih upoznali su okrutnost čuvara Plavog podruma.
VIDEO Vukovar nekad i sad
Doprinos male etničke zajednica Rusina – koja je na područje današnje Hrvatske doselila početkom 19. stoljeća iz Vojvodine - u obrani zemlje je nemjerljiv, a njihove žrtve, u odnosu na broj stanovnika, goleme. Više od posto ove populacije živjelo je u istočnoj Slavoniji, upravo na području najžešćih borbi u Domovinskom ratu početkom 90-ih. Prema istraživanju hrvatskog branitelja rusinske nacionalnosti Nikole Papa, u Domovinskom ratu sudjelovalo ih je 356, dok ih je poginulo i nestalo čak 97, a njih 157 prošli su torture srpskih koncentracijskih logora. Velike žrtve dali su Rusini iz nedalekih Mikleuševaca i Vukovara, no najveći broj poginulih branitelja i civila, njih 39, rođenih je Petrovčana.
A ginuli su Petrovčani, pripadnici rusinskog naroda, i na vukovarskom ratištu. U istom danu, toga 14. studenoga 1991., samo nekoliko dana uoči pada grada, poginuli su otac i sin, i očev brat. Josip Cirba, rođen 1944. u Petrovcima, dao je život za Hrvatsku braneći Vukovar skupa sa svojim mlađim bratom Ratomirom, kao i sa sinom Darkom. Sva su trojica bila pripadnici 204. brigade Hrvatske vojske, a sjedinjeni u smrti, svi danas počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju.
No, u to doba opipljive mržnje dogodilo se svojevrsno čudo kada je spašen kip Majke Božje iz obližnjih Bogdanovaca.
– Prema priči mještana, vozilo JNA s opljačkanim kipom naišlo je na minu, a jedino je ostao živ vojnik koji je držao Gospin kip. U znak zahvalnosti ostavio ga je u prvoj crkvi na koju je naišao, a to je bila petrovačka, pa su se tamošnji preostali župljani počeli krišom okupljali oko nje u molitvi – ispričao je Slavomir Papuga, jedan od zapovjednika obrane ovog kraja.
Krivci nedostupni
Zbog ratnog zločina u Petrovcima tek je 2007. godine podignuta optužnica protiv devet pripadnika srpskih postrojba koji su, međutim, nedostupni hrvatskim vlastima. S obzirom na to da ova etnička zajednica broji svoje posljednje dane u Hrvatskoj – rusinska populacija znatno se smanjila i ima tek 1936 pripadnika – na preživjelima je obveza da se nikada ne zaboravi da su u Petrovcima, kao i na vukovarskom ratištu – za Hrvatsku ginuli i nehrvati.
Dok god je ovakva vlada nema osude zločinaca, a što se tiče dostupnosti treba napraviti kako rade Izraelci. Nije Eichman došao sam u Izrael.