Kad je linija hrvatskog približavanja Europskoj uniji prvi put opasno zakrivljena, a bilo je to u kolovozu 1995. godine nakon Oluje, nitko nije mogao pretpostaviti da će se cik-cak putanja protegnuti na idućih deset godina. Već parafiran Ugovor o trgovini i suradnji, Europska je unija nekoliko dana nakon Oluje jednostrano raskinula. No vladajuća politička elita sve to vrijeme kao da je čvrsto vjerovala da je europska sudbina Hrvatske posve neupitna pa je recimo još za rata u Vladi bio ministar bez lisnice (Zlatko Mateša, poslije premijer) koji je bio mjerodavan za europske integracije. A vladin Ured za europske integracije, iz kojeg je poslije izraslo istoimeno ministarstvo, formiran je još u vrijeme dok je Bruxelles držao Hrvatsku na debelom ledu.
Taj se led počeo otapati u svibnju 1999. godine, kad je Europska komisija predložila Proces stabilizacije i pridruživanja za Albaniju, BiH, Hrvatsku, Makedoniju i tadašnju Jugoslaviju. Time je otvoren put za prvu institucionalnu poveznicu Zagreba i Bruxellesa kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji će biti potpisan tek dvije godine poslije, 29. listopada 2001. godine.
Na prigodnu svečanost u Luxembourgu jedan od petnaestorice europskih ministara vanjskih poslova došao je s Croata kravatom, a hrvatsko izaslanstvo zamalo je zakasnilo jer je zagrebački aerodrom toga dana bio blokiran maglom. Idućih nekoliko mjeseci i godina nastavio se uzbudljiv proces ratifikacije SSP-a u parlamentima europskih zemalja. Ratifikacija je najviše zapela u Velikoj Britaniji, nezadovoljnoj reakcijom Zagreba na optužnicu protiv generala Bobetka. Početkom 2003. Hrvatska opet bolje stoji i 21. veljače visoko Vladino izaslanstvo predvođeno premijerom Račanom odlazi u Atenu, gdje grčkom predsjedatelju svečano uručuje formalni zahtjev za članstvo Hrvatske u EU.
10. srpnja 2003. Europska komisija šalje Hrvatskoj Upitnik sa 456 pitanja na koji će odgovore dobiti u ekspresnom roku, već 9. listopada iste godine, i to na oko 4000 stranica. Bruxelles bi bio fasciniran brzinom i kvalitetom odgovora da u međuvremenu nisu narasle sumnje Haaga kako Hrvatska skriva bjegunca Gotovinu.
U međuvremenu je od esdepeovca Račana vlast preuzeo hadezeovac Sanader koji iz Bruxellesa također dobiva početnu injekciju ohrabrenja: naime, 20. travnja 2004. Europska komisija donosi pozitivno mišljenje (avis) o zahtjevu Hrvatske za punopravno članstvo, a 18. lipnja iste godine Hrvatska i formalno dobiva status kandidata za članstvo u EU. Idućih 15 mjeseci rezultati su opet bili mršavi izuzme li se 16. ožujka ove godine kad je Vijeće EU prihvatilo pregovarački okvir za pregovore s Hrvatskom, ali zbog "slučaja Gotovina" nije postiglo suglasnost o otvaranju pristupnih pregovora pa je uslijedilo još šest mjeseci neizvjesnosti.
