Za prvu afričku dobitnicu Nobelove nagrade za mir, Wangari Maathai, mnogi bi u nas rekli da je “agresivna luđakinja” koja po Keniji sadi drveće ne konzultirajući se sa strukom. Jer: struka i institucije (državne) u nas su prerasli u kolektivna božanstva koja poput pečata, poruke u životinjskim iznutricama ili oblacima prostima i neukima pravdaju sve, ovjeravaju sve, pa čak i lopovluke, autoritativnim amenom stručnosti i nepogrešivosti.
Ignorirajući struku, mudra gospođa Maathai se bacila na pošumljavanje Kenije pod devizom: Misli globalno, djeluj lokalno. S ljudima koji su vjerovali njezinoj viziji, posadila je tijekom vremena tako trideset milijuna stabala kako bi stala na kraj monstruoznoj deforestaciji. Kako bi vjetrovi prestali odnositi plodno tlo, kako bi nemilosrdno sunce prestalo ispijati vodu zemlji iz njedara. I već čujem neke kako u mržnju zgrčenim glasom govore: “Glupa kuja, više voli drveće nego ljude!” Govore to u svirepom i slijepom neznanju koje ne zna da bez prirode nema ni ljudi, koje ne dokučuje mudrost velike gospođe Mathai koja veli: “Ekologija je važan aspekt mira, jer kad preostane malo prirodnih izvora, za njih se borimo oružjem,” te pridodaje: “Sadimo zrna mira za sadašnjost i budućnost.” No, čini se kako je teško pojmiti da saditi stabla znači biti humanist, da je Pokret za zeleni pojas što ga je osnovala afrička nobelovka temeljno čovjekoljubiv i skrban.
Struka u Osijeku veli kako postoje “izuzetno opasna” stabla, a postoje i bolesna stabla. Kad struka naloži sječu, a ispostavi se da je stablo bilo zdravo, onda ga proglase opasnim. A struci se treba vjerovati. Čak i kad veliku, “rasnu” brezu ili lipu odluči zamijeniti patuljastim stabalcem koje, osim “efektne” ukrasne uloge nema baš nikakvu drugu, u kojem se ne gnijezde ni najsitnije ptice, koje ne baca sjenu veću od petogodišnjeg klinca na romobilu. Čak i kad se stabla sijeku za nova parkirališta, za novi beton, betonski trg ili fontanu koja će, vele, bolje od bilo kojeg stabla obilježiti nečiji gradonačelnički mandat. U Slavoniji su poljodjelci nekoć na međama njiva sadili stabla. Najčešće jablanove. Što zbog hlada, što zbog vjetrova koji bez stabala-graničara odnesu sve plodno, žeđu ubiju klice koje bi trebale roditi plodom za njihov trud i znoj. Hladom su čuvali i kosce koji su baš za najjačeg sunca morali šišati livade za hranu stoci, za konje “bile i vrane”. Sadili su stabla i ispred kuća. Često lipe, da bi im u mjesecu koji se po njima prozvao zrak žuto mirisao kao čaj što su ga ispijali zimi kako bi se u škrtoj, sivkastoj bjelini zime sjetili cvjetova žutih kao sunce što su ih na dvorištima sušili na bijelim plahtama i stolnjacima. Ljudi su se tad vjerojatno držali vjerovanja kako ih lipa čuva od uroka i zla. Nisu znali da odraslo, raskošno stablo lipe, kestena, oraha ili hrasta godišnje proizvede kisika za deset ljudskih bića, da apsorbira sedamdeset posto sunčeve topline koja tako nema šanse doprijeti do tla i dodatno zagrijati prostor za ionako žestokih slavonskih ljeta. Ljudi su tad u dvorištima imali povrtnjake i voćnjake koji su ih hranili, u prednjem dijelu sve ono “starinsko” cvijeće kojim su se dičili.
Osijek je nekoć imao dva duga zelena tunela, Divaltovu i Vinkovačku ulicu kojima ste mogli proći cijelom njihovom dužinom a da vas sunce ne oplahne, da ne pokisnete kad bi krenulo dažditi. Lipe od kojih su ti tuneli bili izgrađeni glavom su platile zbog tramvajske pruge kojom je tadašnji gradonačelnik Osječanima s Juga II obećavao povećanje cijene njihovih nekretnina i “ekološkiji” javni prijevoz. Cijene nekretnina, međutim, nisu porasle, a građanima tog naselja trebalo je tramvajem dvostruko više vremena da dođu do središta grada. Zato su uz tramvaj morali nastaviti prometovati i autobusi čije ispušne plinove sad ne može više ništa filtrirati. Gradonačelnik se nadao pobjedi na izborima koji su se tad bližili. I to mu se izjalovilo. Možda su se s posječenim lipama udružile i one breze posječene na Opatijskoj ulici koje je “struka” zamijenila patuljastim nedonoščadi stabala-žbunova, pa bacile kletvu na revnog političara. Na Trpimirovoj su bez ikakva razloga prošloga ljeta posječeni divlji kestenovi koji su danima ležali na suncu poput strijeljanih. Nešto prije njih, jednako bez ikakva razloga ubijeni su kestenovi na Svačićevoj. Trg Slobode ostao je bez svojih magnolija i lipa bez kojih je sad ljeti samo betonsko usijano grotlo, a zimi klanac kroz koji trče vjetrovi.
Polagana devastacija svega zelenog krenula je još pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su nove vlasti odlučile sa zemljom sravniti “buržujski” Perivoj Gradski vrt 1750. uređen u francuskom stilu vrtne arhitekture, te podignuti betonski, nikad dovršeni stadion. Zbog novog stadiona Pampas danas više nije šuma. Šume više nema ni na potezu između pješačkog mosta i kupališta Kopika. Premda je ta šuma bila čudo prirode kojemu su se dolazili diviti čak i znanstvenici iz dalekog Japana. Ni Zrinjevac više nije “šuma”, nego betonska pustopoljina s nakaznom dvoranom. Sakuntala je prošlog ljeta ostala bez 36 stabala, pa ljeti na klupama oko spomenika strpljivoj i vjernoj indijskoj ženi sjede samo samoubilački raspoloženi šetači željni sunčanice. Možemo biti romantični i dalekovidni, pa reći: u Osijeku je proteklih godinu dana posađeno 700 stabala. No, možemo biti i pragmatično-znatiželji te upitati: gdje je završila tolika drvena građa nastala onolikom sječom i tko ju je utržio? A možemo pitati i: što je posađeno i umjesto čega? I: nisu li stabla manje “krvoločna” i “opasna” ako se o njima brinemo i orezujemo im “sumnjive” grane? “Živimo u čudna vremena,” ponavljamo gotovo maloumno premda ne znamo definirati tu začudnost nastanjenu ljudima koje je minuo strah od smrti, ljudima bez empatije, milosrđa, samilosti, blagosti, ljudima kojima su stabla prljava zato što ujesen odbacuju lišće, no nisu prljavi oni koji oko sebe razbacuju otpad i plastiku kao ptice o mitarenju perje.
Uvriježila nam se “urednost” – urednost betoniziranih plaža, betonom zalivenih dvorišta, sterilnih kuća i stanova, gušenje u parama dezinfekcijskih sredstava zbog kojega se sve češće i više gušimo u alergijama i astmama. Bez blata i trulog lišća na cipelama srljamo tako u budućnost krcatu klimatizacijskim uređajima, bez granatih i lisnatih tvornica kisika, kroz klimatski kaos i pakao bez pčela, ptica i sjene. Neki, na sreću sve brojniji, jutrom sa zebnjom putuju na posao pitajući se koje će stablo putem oplakati kao rafalom pokošena čovjeka. Zebnja je tim veća uslijed spoznaje da na zapadu Europe mudri pošumljavaju gradove, ne sijeku, nego sele odrasla stabla koja se nađu na putu onome što nazivamo napretkom, bdiju nad zelenilom, nad plućima i sjenom onih koji nas mogu spasiti, a koji ne mogu pobjeći, nego su prepušteni nemilosrdnim vizijama “stručnih vizionara” koji valjda ne znaju da ima stabala koja žive i stotinama godina, kao i da ima gradova gdje se svako novorođeno dijete slavi sadnjom stabla.
Osijek od stvaranja samostalne države Hrvatske nema sposobnu vlast.Na vlast dolaze ljudi koji isključivo brinu o sebi i svojim milenima kako da ih što bolje uhljebe.Najbolji opis vitalnosti grada je njegov gradonačelnik na aparatima.