Žumberački uskoci bili su, barem kada je u pitanju obiteljski život, daleko društveniji od današnjeg svijeta - tvrdi tako Milan Vranešić, legendarni žumberački grkokatolički svećenik koji svoju službu među Žumberčanima obavlja dulje od četiri desetljeća. Upravljao je nizom župa, trenutno onom koja nosi ime svetog Jurja u mjestu Stojdraga, pa kažu stoga da poznaje baš svakog stanovnika toga kraja. Ne postoji živa osoba koja bolje od njega zna povijest, kulturu, tajne i običaje tog kraja. Zanimalo nas je kako je izgledala svakodnevica među uskocima Žumberka prije tri, četiri ili pet stoljeća kada su tek naselili ovaj kraj.
- Ono što su radili ovisilo je, naravno, prvenstveno o godišnjem dobu. Zimi i u rano proljeće nije se ratovalo zbog vremenskih neprilika, tako da bi tada cijela obitelj bila na okupu. Kuće su u početku bile skromne, sklepane od nešto drveta i podijeljene na dvije ili tri male prostorije, a kasnije je donji dio kuće bio zidani, dok je gornji ostao drveni. Centralni dio svake kuće bilo je ognjište, u početku su to bili kamini, a kasnije krušne peći. Oko tih krušnih peći bile su postavljene klupe na kojima bi žene sjedile i plele, a djeca bi se oko tih peći igrala na podu te bi tu i spavala. Muškarci, koji bi ljeti bili daleko od kuće jer bi obavljali svoju vojničku dužnost, preko zime bi pričali priče sa svojih ratnih pohoda koje bi žene, a pogotovo djeca, pažljivo iz dana u dan slušali te bi iz tih priča upijala sve. Lukavštine, taktike, manevre kojima su pobjeđivali Turke, učila bi to djeca kasnije i u vojnim vježbalištima ili školama, ali upravo je kod kuće, od njihovih očeva, ujaka i stričeva, takvom usmenom predajom kretala naobrazba. Danas se ljudi okupljaju oko televizora, a onda su se okupljali oko tih peći pa bismo mogli zaključiti da su krušne peći bile njihovi televizori - slikovito pojašnjava Vranešić.
Moglo bi se reći kako su zimi najteži zadatak imale žene. Valjalo je prehraniti niz gladnih usta, ponekad i njih tridesetak, jer običaj je bio da sva braća sa svojim obiteljima žive pod istim krovom, a u to doba uobičajeno je bilo imati po petero ili šestoro djece.
- U glinenim loncima kuhale su zelje ili repu koju su ostavile za zimu, bilo je i mesa, ali se s njim postupalo vrlo oprezno jer ga je valjalo čuvati za ljeto kada bi ga muškarci nosili sa sobom na straže i u vojne pohode u koje su išli. Dakle, preko zime si bio sretan ako dobiješ mali komadić mesa svakih nekoliko dana. Osim toga, vrlo je važno bilo i mlijeko na kojem su ponajviše preživljavali. Ono čemu su se svi najviše, osim mesa, veselili, bio je pečeni kruh čija kvaliteta je bila neusporediva s bilo čim što danas možemo naći u pekarama. Kruh se pekao svaki drugi ili treći dan - priča Vranešić koji ističe i kako je u svemu tome organizacija igrala itekako važnu ulogu jer pod jednim je krovom bilo toliko ljudi da se hijerarhija morala strogo poštovati. Starješina i njegova supruga raspoređivali su tko bi što morao raditi, pa bi netko kuhao, netko išao na polje, netko se brinuo za stoku, netko šišao ovce, netko muzao krave... Preko ljeta je svaki muškarac na šest tjedana morao ići odraditi svoju vojnu obvezu, bilo da su to bili ratni pohodi, bilo odlasci na straže ili štogod slično. Nekada bi se, ako je bio rat, tih šest tjedana pretvorilo i u nekoliko mjeseci. Vojna obveza je bila obavezna za jednog muškog člana unutar obitelji starog između 17 i 56 godina, pa je pravilo bilo da uvijek najmlađi sin ide u vojsku.
- Primjerice, ako je netko sa 20 godina dobio muško dijete, to je značilo da se on već sa 37 može umiroviti jer će ga naslijediti sin. Ako, uvjetno rečeno, nije imao sreće pa je imao same kćeri, morao bi vojsku služiti sve do 57. godine, odnosno praktički do smrti, jer je tada životni vijek bio mnogo kraći i kasne pedesete su se smatrale dubokom starosti koju je rijetko tko doživljavao - priča Vranešić.
Kad su u pitanju bila vjenčanja, riječ je uglavnom bila o dogovorenim brakovima, oni siromašniji ženili su se siromašnijima, a bogatiji bogatijima, postojala je neka vrsta klasne podjele. Žensko dijete bi uvijek odlazilo u tuđu kuću u koju je nosilo dotu ili miraz koja se sastojala od posteljine i novca koji je morao biti dovoljan da si mladi bračni par može priskrbiti nešto stoke. Zbog tog su običaja gospodarstva s više muške djece napredovala jer se u njih uvijek ulagalo, a ona sa ženskom nazadovala jer se iz njih odnosilo. Nakon što bi preko ljeta svoju braću, očeve ili muževe otpremile na ratište, žene su uglavnom morale raditi na polju, a njihov zadatak bio je i promisliti koliko čega je potrebno posaditi kako bi im to kasnije bilo dostatno i za prehranu obitelji tijekom zime. Djeca koja su oružjem učila baratati od malih nogu, kada bi mačeve, sablje, jatagane ili prazne kubure uzimali svojim očevima, bila su dužna prije nego bi ih službeno poslali u ratni pohod proći i vojnu obuku. To je u pravilu značilo da u prave bitke ne bi išli prvih tri do pet godina svog vojnog roka jer je smatrano kako za takvo nešto nisu bili spremni pa ih nije imalo smisla slati u sigurnu smrt.
Ranu jesen obično su obilježavale velike radne akcije košenja planinske trave za koju su bili zaduženi muškarci koji su se taman vratili s vojnih pohoda. Kosila se i raž čija je slama služila za pokrivanje krovova jer je bila duža, pa samim time i bolja od pšenične slame. Od ražene se slame, koja se namakala i potom tukla, pomoću tkalačkog stana radila i odjeća, a na njoj su nastale i tradicionalne ženske narodne nošnje (tzv. nošnje žumberačkih snašica) kojima se i danas mnogi dive kad ih vide.
Prenategnuta naslovna usporedba. Poput one kako su trgovački centri katedrale dnašnjice. Pretjerana pojednostavljivanja vode ka izobličavanju i krivom razumijevanju.