Došla nam je razglednica iz Londona. Kolega je otputovao u Englesku i sjetio se nas koji smo ostali u Zagrebu. Lijepo. Stigla nam je u redakciju. Na jednoj strani njegovi pozdravi, a na drugoj? Hitler! Ma, što se uzrujavate, protumačio nam je kolega koji se bavio likovnom kritikom. To vam je konceptualni štos.
Nije to Hitler doslovno, to je samo provokacija s pomoću njegova lika. Boris, kako je bilo ime pošiljatelju razglednice, nam želi reći da ništa nije onako kako nam se čini. Brčići iz Londona su kao Churchillova cigara iz Istočnog Berlina ili srp i čekić iz Vatikana. Radikalna intervencija u društveni kontekst, stvaranje nove strukture u kojoj nevidljivo postaje vidljivo...
Drek, odrezala je naša daktilografkinja Marija, Adolf i blesavi Boris! Ja tu ne vidim niš’ drugo.
Kad sam neke večeri (subota, 6. 5.) na Novoj teve nabasao na emisiju Zuhra show, sjetio sam se Borisova Hitlera iz Londona prije 25 godina. Premda je konceptualizam, navodno, već odavno propao, tu je cvao. Postkonceptualizam? Možda, ali zašto mora tako smrdjeti? Pred mojim se očima na ekranu raskošno raspadao dobar ukus.
Svirala je grupa ekshibicionista Let 3 (ono što obični pacijenti s njihovom dijagnozom pokazuju po mračnim gradskim prolazima ili po zabačenim parkovima, oni prezentiraju po svim našim televizijama), a pred kamerama je skakala skupina jadnih plesačica. Jadnih, s obzirom na odvratnost koncepta prema kojem su morale plesati. Koreografija je tu sporedna - skakanje i lamatanje rukama - bitna je kostimografija. I bitno je nasilje kojem su ih autori emisije izložili.
Plesačice su na sebi imale bijele hlače promočene i poprskane menstruacijskom krvlju!
Znam da mi mnogi neće vjerovati i da će im prva pomisao biti da sam nešto krivo vidio. Ne, dobro sam vidio, a i sve je bilo napravljeno radi toga da se dobro vidi. Uostalom, tko ne vjeruje, neka provjeri kod gospodina Zuhre (da mu nije scenarist onaj naš Boris iz Londona?). Nije to, naravno, bila prava krv, nego samo crvena boja. Samo? U predstavama je samo privid stvaran, sve ostalo je samo gluma, samo boja, samo maska, samo svjetlo i samo varka. Crvena boja na bijelim hlačama plesačica u Zuhrinoj predstavi bila je samo krv.
Kako je uopće moguć takav neukus? Ako ga već toleriraju tv-urednici, kako ga, recimo, mogu podnositi oni koji oko tog neukusa reklamiraju svoje proizvode? Kome to može biti zabavno?
Odgovor može biti samo u nekom dubljem poremećaju u shvaćanju vrijednosti, no to je već tema za jednog drugog Josipa. Meni ostaje samo daljinski upravljač, kao jedini koncept koji u ovakvim slučajevima djeluje.
