Govorila mu je da ne ide, da ne ostavlja nju i njihovo četvero djece, a on joj je kazao da su ga potresle slike mališana koji su čamcima napuštali Aljmaš i da će, ako ne krene, i njihova djeca tako biti protjerana. Rekao joj je da se kreće izjutra iz Đakova i da mu navije sat, da ne zakasni. Nije ga poslušala. Probudila se prije njega, tiho se iskrala i otišla na posao. Kad se vratila, bio je kod kuće. Ne zato što je zaspao, jer san mu nije dolazio na oči, nego zato što je polazak bio pomaknut na večernje sate. Ipak, prigovorio joj je što ga nije budila, a ona je ponavljala: "Nemoj ići". Nije vrijedilo. Od novca koji su odvajali na stranu za uređivanje kupaonice, kupio je pištolj. Od sumještanina Luke Lucića posudio je čizme. I tako je 38-godišnji Ivan Farkaš iz Selaca Đakovačkih otišao u rat. Bilo je to 27. rujna 1991. godine, posljednji dan kad su ga supruga Nada i djeca Mario, Anica, Perica i Tomislav vidjeli.
Posljednji Božić
Kad su se njegovi suborci vratili s vukovarskog ratišta Mirko Pešut rekao je Nadi Farkaš da je njezin Ivan bio ranjen u desno bedro i lijevo rame. Ranjen, ne mrtav. I to joj davalo snage:
– Bili smo u braku 15 godina, a samo smo jedan Božić proveli zajedno u našoj kući koju smo tek gradili, i to u jedinoj prostoriji koju smo imali. U svibnju 1991. godine krenuo je čuvati žito i selo, da ne bi vojska iz Gašinaca krenula prema nama. On i njegovi dečki sami su pravili pištolje i puške. A ja sam se uvijek bojala jer on kao da je morao biti prvi na tenku, prvi kad se vojska iseljavala... S radija je tih dana odašiljan apel da Vukovar treba pomoć, govorili su da će smjena trajati sedam dana. Jedne večeri, kad je Ivo došao sa straže u selu, kazao mi je da ide u Vukovar. Kad je odlazio od kuće, rekao mi je da čuvam djecu, da nigdje ne idem, da se, ako što bude, s djecom zaključam u kupaonicu – priča Nada Farkaš dok u rukama drži suprugove fotografije. Suze joj cure niz lice kad se sjeti prvog Božića bez Ivice, Božića 1991. godine. Nije imala novca za hranu, djeca su je pitala kada će kititi bor, zašto ga oni nemaju. Otišla je pješice do Đakova i donijela drvce...
Kad je do Farkaševih sljedeće godine stigla vijest da je Ivan viđen u Bosni, njihov najstariji sin, 15-godišnji Mario, nije dvojio. Pobjegao je od kuće i otišao na tamošnje ratište, da nađe svog tatu i da se bori. Prošlo je mjesec dana neizvjesnosti i strahova dok Nada Farkaš nije pronašla sina i vratila ga kući.
– Mario je u petnaestoj godini posjedio, a ja sam, kako su godine prolazile, dobila slom živaca i oboljela. Kći me izvukla iz kome. Uspjela sam sama djecu izvesti na pravi put. No, još pokušavam doznati istinu o tome što se s mojim Ivom događalo nakon što je ranjen. Znam da je na početku ulice u kojoj su bili stajala kuća bez krova i da je jedan naš vojnik tamo držao položaj na mitraljezu koji su zvali Garo. Znam da su četnici ubili tog čovjeka, da su nasuprot te kuće u podrumu bili žene i djeca i da su moj muž i Pešut, koji se srećom uspio izvući kroz kukuruz, ranjeni iz toga Gare. Ali, što je bilo dalje s Ivom – pita se i dan-danas, pokušavajući složiti posljednje sličice suprugova života.
Ivan Farkaš bio je zapovjednik u 204. vukovarskoj brigadi, s činom pričuvnog časnika. Dobio je odličje Red Zrinski i Frankopan s posrebrenim pleterom, Plaketu Vukovara, Spomenicu...
– Kad se njegov suborac Ivica Ivaković vratio kući iz logora, rekao mi je da je bio ranjen prije mog Ive i da ga je on pješice nosio u bolnicu. Doktor Njavro mu je kazao da ne zna hoće li mu moći spasiti uho koje mu je odnio geler, a Ivo je kazao da učini sve da ga spasi. Bilo je to tri dana prije nego što je on stradao – govori udovica.
Peti red, treći križ
Trebalo je proći osam mučnih godina od dana kad je Ivan Farkaš otišao u rat da Nada Farkaš dozna gdje joj je muž, zapovjednik u 204. vukovarskoj brigadi. Masakriran je na području Mjesne zajednice Budžak i bačen u jamu s vapnom. Bilo je to 4. studenoga. Nakon pada Vukovara tu ga je pronašao Međunarodni Crveni križ. Kada je 1995. godine prvi puta došla u Vukovar, Nada Farkaš pronašla je grobara koji je uza se imao plan groblja:
– Rekao mi je da su hrvatske vojnike pokapali izvan groblja, u šipražje, no da je grob moga muža označio tako što je posadio drvo. Poslije sam kod pukovnika Grujića vidjela nacrt groblja i na jednom je mjestu pisalo Danijel Tošić ili Ivan Farkaš. Tošić je bio Srbin koji je pobjegao iz Vukovara na čijoj su kući naši dečki postavili Garu. Moj suprug uzeo je njegovu putovnicu, možda se s njom pokušao spasiti i izaći ranjen iz grada... Ali, nije uspio. Ta je putovnica bila pokopana s njim – priča Nada Farkaš.
Da je njezin Ivo pokopan na vukovarskom novom groblju u petom redu ispod trećeg križa bila je sigurna u svibnju 1998. godine kada je na identifikaciji prepoznala njegovu kariranu košulju, dolčevitu sa zatvaračem, traperice, kalendar, češalj, osobnu i zdravstvenu iskaznicu, spremnik za streljivo pištolja koji je kupio novcem namijenjenom za uređivanje kupaonice... I vojničke čizme kojima je iznutra pisalo Luka Lucić.
... svaki poginuli branitelj... vrijedan je poštovanja ...