U današnjem svijetu u kojem se naveliko barata pojmovima sloboda,
demokracija, globalizacija i njima sličnima, istražili smo kako se sve
to odražava na čovjeka iz Hrvatske koji želi prošetati svojim globalnim
selom. Rezultati istraživanja pokazali su nam da kapital i dalje
slobodnije putuje od ljudi, da granice nisu imaginarne koliko se
ponekad čine, i da je stari jugoslavenski 'pasoš’ bio puno korisniji od
današnjeg. Dok je Tito predvodio pokret nesvrstanih zemalja, a
istodobno se družio i sa prva dva svjetska bloka, jugoslavenske putne
isprave bile su među najjačima na svijetu. S njima se moglo prošetati
čak i Mekom u Saudijskoj Arabiji, gdje nije dopušten pristup
nemuslimanima. Hrvatska putovnica već samim izgledom odaje
nepredviđenost za velika lutanja. Svatko tko ju je češće koristio zna
da zlatna šahovnica na naslovnoj stranici brzo izblijedi i nestane, a
meki uvez bude zaslužan za gužvanje.
Slobodno u 58 država
U Ministarstvu vanjskih poslova doznajemo da na svijetu postoji 190
država. Samo 44 zemlje imaju veleposlanstva ili konzularne misije u
Hrvatskoj. Želite li putovati u neke od ostalih zemalja, za dobivanje
vize morat ćete se obratiti u njihovo veleposlanstvo u Hrvatskoj
susjednim zemljama, koje je ovlašteno izdavati vize Hrvatima. Najčešće
ćete za to morati putovati do Beča, Budimpešte, Rima ili Berlina. No,
za čak 75 zemalja u svijetu ne postoji veleposlanstvo koje je ovlašteno
davati vize Hrvatima. To ne znači da je ulaz u njih nemoguć. Ponekad se
viza može dobiti na granici ili u bilo kojem veleposlanstvu te zemlje u
svijetu. Ali kad to nije moguće, u te se zemlje ne može putovati. Prema
tome, ako se odlučite putovati u kutke globalnog sela koji se zovu
Gvineja Bisau, Brunej Darusalam, Čad, Sveti Toma i Principe ili
Maršalovi otoci, velika je mogućnost da nećete dobiti vizu, jer isto
kao što i vi ne znate gdje se te države nalaze, tako ni oni ne znaju
gdje je Hrvatska.
Hrvati mogu slobodno putovati u 58 zemalja u svijetu, od kojih je
većina u Europi. Svega 20 zemalja izvan Europe ne zahtijeva vizu za
hrvatske državljane. To su zemlje poput Čilea i Argentine, gdje živi
hrvatska dijaspor, ili Japana, Malezije, Singapura i Tunisa, s kojima
imamo dobre diplomatske odnose. Na popis zemalja za koje ne trebamo
vizu uguralo se i nekoliko egzotičnih kutaka poput Barbadosa,
Mikronezije ili države s najdužim imenom: “Suvereni jeruzalemski,
rodoski i malteški vojni hospitalni red svetog Ivana”.
Najviše je onih država za koje trebamo vizu, ali ju je ponekad teško
dobiti. Za dobivanje vize obično treba ispuniti molbu, priložiti
fotografije i platiti od 200 do 800 kuna. Ponekad morate priložiti i
druge dokumente, potvrde o nekažnjavanju, o zdravstvenom i imovinskom
stanju, ili pak, obaviti razgovor sa samim konzulom. Proces izdavanja
vize može trajati od jednog dana do nekoliko mjeseci.
Za Rusiju - rezervacija hotela
Iako mnoge države tvrde da se u njih može putovati, proces odobravanja
vize toliko je kompliciran da često potpuno onemogući putnika.
Primjerice, želite li putovati Rusijom, morate svaku noć imati
rezerviranu u hotelu. Želite li putovati u neke Karipske zemlje, morate
imati valjanu vizu za Sjedinjene Države. Saudijska Arabija ili Sjeverna
Koreja uopće ne izdaju vize. Zemlje zahvaćene ratom, poput Iraka ili
Somalije, također nemaju riješen sustav izdavanja putnih dozvola.
Države Srednje Amerike poseban su primjer. Zbog straha od imigranata
koji bi kroz njih prebjegli u Sjedinjene Države ove su im nametnule
vizni sustav jednak svom. Želite li putovati u Panamu, koja se nalazi
šest granica daleko od SAD-a, morate dokazati visok bankovni račun,
stalno zaposlenje i sretno obiteljsko stanje, kako bi se u
imigracijskom uredu uvjerili da nemate razloga za ilegalno useljenje.
Čak ako u tome i uspijete, teško ćete pronaći let za srednjoameričke
države jer najčešće treba mijenjati avion u SAD-u ili pristati na
Floridi kako bi izravni avion iz Europe uzeo gorivo. Čak i u tom
slučaju, kada putnici ne izlaze iz zrakoplova, potrebna im je tranzitna
viza.
- Odluka da se obustave programi tranzita bez viza dio je napora
Sjedinjenih Država da se poveća sigurnost od mogućih terorističkih
prijetnji - objašnjava nam Anja Picelj-Kosak iz američkog
veleposlanstva u Zagrebu. - Shvaćamo da je obustava programa tranzita
bez viza utjecala na međunarodne putnike, ali vjerujemo da je obustava
bila potrebna kako bi se zaštitili životi i imovina.
Strah od imigranata
Paradoks u primjeru srednjoameričkih država jest to što građan tih
zemalja ne trebaju vizu za ulazak u Hrvatsku, iako je, sudeći po znatno
višem standardu života u Hrvatskoj i znatno višoj emigracijskoj praksi
Srednjoamerikanaca, logičnije da će državljanin Kostarike iseliti u
Hrvatsku nego obratno. Velike i razvijene zemlje poput SAD-a, upravo
zbog straha od imigranata teško izdaju vize.
- Podnositelji zahtjeva za vizu moraju dokazati tijekom razgovora da ne
namjeravaju ostati u Sjedinjenim Državama i tamo ilegalno raditi.
Podnositelji zahtjeva mogu pokazati da ne namjeravaju iseliti,
pružajući dokaze o vezama sa svojom domovinom - kažu u američkom
veleposlanstvu.
Sličan je slučaj i s Velikom Britanijom, jedinom zemljom Europske unije
za koju je Hrvatima potrebna viza. Tessa Fras iz britanskog
veleposlanstva u Zagrebu to objašnjava nejasnom statistikom po kojoj je
mala Hrvatska peta zemlja u svijetu po ukupnom broju emigranata.
Europska tvrđava
U razgovoru s prof. dr. Milanom Mesićem, stručnjakom za migracije na sociološkom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, doznajemo da se u znanstvenom žargonu Europa naziva tvrđavom jer se integrira i ima slobodu kretanja unutar svojih granica, ali se ograđuje prema van. Prije Prvog svjetskog rata unutar Europe se putovalo slobodno i bez viza. Granice postaju ozbiljni zidovi u blokovskoj politici druge polovice prošlog stoljeća, ali se padom Berlinskog zida daje nova nada Europskoj uniji, koja se sve više širi. No, nedavni referendum u Francuskoj pokazuje da velika, raznolika i slobodna Europa bez granica i nije savršen model, ponajviše zbog problema s useljenicima koji se sporo integriraju u novu kulturu.
Bez graničnog prijelaza
Službena pravila u praksi često ne funkcioniraju, a Honduras je dobar primjer za to. Prije svega, ne postoji veleposlanstvo ovlašteno za izdavanje viza Hrvatima, a u ostalim honduraškim veleposlanstvima procedura je duga i zahtjevna. No, u praksi, granični prijelazi između Gvatemale i Hondurasa ne postoje, samo su označeni znakovima dobrodošlice, i time podsjećaju na labave granice unutar Europske unije. Slobodno putovanje u zemlju, za koju je službenim postupkom gotovo nemoguće dobiti vizu, u praksi je ne samo moguće, nego i dobrodošlo.
