I u nas i u nekim drugim zemljama, nakon objavljivanja pobudnice
Benedikta XVI. "Otajstvo ljubavi", brzo se dignula medijska
prašina u kojoj se osjetila već prepoznatljiva nervoza pa i
određena odbojnost prema onome što dolazi iz Vatikana.
Ovom se prigodom puno isticalo da papa želi uvesti latinski u liturgiju
i da je to dokaz njegova konzervativizma. Time bi, navodno, papa vraćao
Crkvu u razdoblje prije koncila. Latinski, međutim, u Crkvi nije i ne
može biti znak konzervativizma.
Štoviše, upravo onako kako ga preporučuje papa
(za dijelove misnih slavlja prigodom međunarodnih susreta) latinski
potiče univerzalizam, stvara osjećaj zajedništva, podržava
tradiciju i jeziku vraća onu simboličku ulogu ulaženja u područje
duhovnog, nadrealnog i svetog. K tome, on može biti određeni crkveni
znak otpora globalizaciji, kojoj na jezičnoj osnovi engleski postaje
predominantno sredstvo.
Mnogi, čak i vrlo progresivni, pa i prozivani teolozi kao
što su Küng, Boff ili Schillebeeckx, kad bi se
našli zajedn, slavili su misu na latinskom. I ekumenski
susreti mladih u Taizeu latinski gotovo svakodnevno upotrebljavaju u
liturgiji. Liturgija će, naravno, i dalje u pojedinim narodima ostati
na narodnim jezicima, no u posebnim prigodama zaista neće biti na odmet
posegnuti za dobrim starim latinskim.
VEČERNJI BREVIJAR