Mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata – ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom.
Mi smo pobijedili desetog travnja kad su nam sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom.“
Ovako je Stjepan Mesić, kao šezdesetogodišnjak, svojevremeno govorio u Australiji. U međuvremenu je dvaput izabran za predsjednika RH i jednom za počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. U tom svojstvu je na trećoj jasenovačkoj komemoraciji Stjepan Mesić prekjučer govorio ovako:
“Ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda je on ustaša. I zato nije nikakvo pretjerivanje, a još manje laganje, ako se kaže da se nad današnju Hrvatsku nadvio ustaški zloduh”.
Je li možda riječ o „drugarskoj samokritici“? Odnosi li se pjevanje ustaških pjesama, kao jedan od kriterija za detektiranje ustaše, samo na pravo pjevanje ili i na „otvaranje usta“, jer je, nakon što su iscurile snimke iz Australije nastale 1992., Mesić pokajnički tvrdio kako je „nekad pjevao a nekad samo otvarao usta“?
Što nam o moralnom kredibilitetu „Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske“ govori činjenica da su osobu koja je u zreloj životnoj dobi javno davala proustaške izjave imenovali za počasnog predsjednika? Je li opsceno da on drži govor na alternativnoj komemoraciji u Jasenovcu i nastupa kao samoproglašeni prvi egzorcist „ustaškog zloduha“ u Hrvatskoj? Ima li kraja licemjerju moralnih kamatara kojima ništa, pa ni mjesto stravičnog zločina i masovnog stradanja poput Jasenovca, nije dovoljno sveto da ga ne upregnu u svrhu prizemnog politikantstva s takvim kolovođom?
>> 'O moralnom kredibilitetu Saveza antifašista najviše govori to što su Mesića uzeli za predsjednika'
Što uopće reći o onima koji zvižde u Jasenovcu jednom Branku Lustigu, čovjeku kojem je veći dio obitelji nestao po nacističkim logorima i koji je sam kao dijete (jedva) preživio dvije godine Auschwitza, koji je svjetski priznati producent, dobio dva Oskara, prvi za poznati film Schindlerova lista koji progovara upravo o stradanjima Židova u 2. svj. ratu - ali zato za počasnog predsjednika svoje bizarne udruge biraju osobu koja je davala sa 60 godina života jasne proustaške izjave - i još joj daju da drži govor na mjestu koje bi trebalo biti mjesto pijeteta, u Jasenovcu, govor kojeg se ni sam Hitler ne bi postidio, prepun prijetnji i mržnje...? Što o takvim ljudima riječi, osim da su moralno već odavno bankrotirali, ako su ikakvog morala ikad i imali kao oni koji nikad nisu osudili zločine bivšeg režima već su ih, naprotiv, opravdavali i veličali? I što reći na sve to, osim da je to samo nastavak ružne politike bivšeg režima po kojem je Židov, ma kako bio žrtva i velik čovjek, bio "dobar" samo ako je podržavao taj režim i njegove laži i mržnju prema svima koji su se makar i jednu kritičku riječ usudili reći ili koji, ako ništa drugo, nisu bili dovoljno energični u podršci onim lažima i mržnji, dok svi ostali Židovi nisu bili poželjni, dapače... Zar je čudo što je taj režim na kraju završio kako je završio - u jadu, razaranju i smrti i patnji mnogih nevinih ljudi, u agresorskom ratu na našu zemlju...? Što reći? Jadno i tužno.