Pregovori Mosta s HDZ-om i SDP-om ovih dana, koji bi trebali poslužiti kao predigra stvaranju nove vlade, podsjećaju na pregovore koje je Hrvatska vodila prije ulaska u Europsku uniju. Odvojeni razgovori s dvije glavne političke opcije po sličnom obrascu razvrstani su u pregovaračka poglavlja, a stranačke delegacije ne vode stranački prvaci, već članovi stranke čiji profesionalni profil barem približno odgovara sadržaju tih poglavlja. Most je tako uspio sastaviti radno tijelo od ukupno 26 članova nacionalnog vijeća Mosta i saborskih zastupnika, drže se što je moguće više zajedno kako bi što više pazili jedan na drugoga, hrabrili se u svojoj misiji, a na koncu, što i nije najmanje važno, kako bi se pritom što bolje upoznali sami između sebe.
To je svakako sve u velikoj mjeri odraz želja Bože Petrova i društva da Hrvatska dobije stručnu vladu u kojoj se mjesta neće dobivati isključivo po stranačkom ključu. No, još uvijek nije jasno žele li oni i sami svojim sudjelovanjem izravno pridonijeti radu te vlade ili još uvijek sanjaju tek o medijatorsko-revizorskoj ulozi sa strane, iz saborskih klupa. Još uvijek nije posve jasno ni jesu li ti pregovori zapravo eliminacijska audicija za dvije ključne političke koalicije, tijekom koje bi ključnu ulogu trebala dobiti jedna od njih, uz podršku Mosta manjinskoj vladi iz Sabora ili uz Mostovo izravno sudjelovanje u toj vladi. Božo Petrov već se ogradio od navoda da Most želi vladu nacionalnog jedinstva koja bi Sabor pretvorila u mjesto u kojem caruju jedinstvo i sloga, a u opoziciji bi ostala tek šačica zastupnika, no čini se da mostovci još nisu odustali od pokušaja nametanja konsenzusa koji bi omogućio da se u Saboru izglasuju i neke reforme koje nije moguće provesti bez dvotrećinske većine, koliko god to široj javnosti djelovalo kao nemoguća misija.
Budući da i HDZ i SDP zasebno pokazuju iznimnu spremnost na suradnju i prihvaćanje gotovo svega što im se stavi na stol, baš kao nekad hrvatski pregovarači u Bruxellesu, u ovom trenutku ipak nas daleko više od sudbina vodećih stranaka i političkih sudbina Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića zanima što je to što Most predlaže, a što bi sutra moglo postati program nove vlade i u velikoj mjeri odrediti sudbinu svih nas. Tih 19, odnosno sad 18 zastupnika očito imaju kapacitet promijeniti smjer hrvatskog gospodarstva, pa čak i ako će do toga doći političkom ucjenom. Pitanje je samo – hoće li oni time hrvatsko gospodarstvo skrenuti u pozitivnom smjeru ili samo ubrzati njegov put u provaliju.
U SDP-u kažu da je 95 posto onoga što se od njih traži da prihvate apsolutno prihvatljivo, iako se najviše protive prijedlozima koji se tiču poreza. U HDZ-u pak tvrde da će Mostu ponuditi „i više od onoga što on traže“, no protive se ukidanju županija i regionalizaciji Hrvatske. Iz toga bi se dalo zaključiti da preostalih pet posto spornih zahtjeva nipošto ne moraju biti sitnica preko koje se može tek tako prijeći, a ako teritorijalni preustroj doista ostane jedan od temeljaca zahtjeva Mosta, to bi moglo značiti da krupni kamenovi spoticanja ipak postoje – kod obje vodeće političke opcije.
Ekonomski amateri?
Iako je dio javnosti i medija sa skepsom gledao kapacitete Mosta da ponudi doista do kraja uobličene i realistično postavljene ciljeve, dojam je ipak da je strah bio neopravdan. Ukazivali su na nedorađenost i nedosljednost objavljenog programa punog tipfelera, koji je izgledao kao da je postavljen samo da zadovolji formu. Iz ORaH-a otvoreno optužuju da su jednostavno prepisali njihovu reformu javne uprave, iz drugih stranaka također su slali aluzije u sličnom smislu. Profesora Ivana Lovrinovića, na primjer, u dijelu medija pretvorili su u ridikula koji se zalaže za devalvaciju nacionalne valute i tiskanje novca, iz čega bi se bilo dalo zaključiti da je Most dio radikalnog programa preuzeo i od Živog zida. U tom smislu otvoreno su ga napadali neki uvaženi ekonomisti.
Možda sve to do sada i nije bilo složeno u suvislo zaokruženi program, a vjerojatno to nije ni bilo presudno kad im je tristotinjak tisuća hrvatskih birača odlučilo dati povjerenje, no to ipak ne znači da bi njihove prijedloge u nekom uobličenom i dorađenom obliku trebalo tek tako odbaciti kao proizvod ekonomskih amatera. Uostalom, ako ništa drugo, ni HDZ ni SDP to sebi ionako ne mogu priuštiti. Naravno, to ne znači da su svi njihovi prijedlozi lako i jednostavno izvedivi, no oni koji su stavljeni na stol lišeni su predizbornih krilatica i uglavnom svedeni na objektivne ciljeve i mjerila njihove provedbe.
Reforme, reforme, reforme, jedna od Mostovih zastupnica odgovorila je kako bi najkraće opisala program svoje stranke. Iako takav odgovor zvuči iznimno jeftino, jer u Hrvatskoj u posljednjih najmanje pet desetljeća riječ reforma jedna je od najizlizanijih, na koncu se mora priznati da su oni na stol stavili mnogo toga o čemu su dosadašnje vladajuće stranke obično gromoglasno govorile dok su bile u oporbi, a zatim nedorasle zadaćama u tišini “zaboravljale” provesti. I dalje govore o ključnim reformama – monetarnog sustava, pravosuđa, poreznog sustava, javne uprave i javnih poduzeća, zapravo paketima koje javnost još nije u cijelosti imala prilike vidjeti u obliku pripremljenom za pregovore, no prema do sada viđenom, očito da u to nisu uključeni neki od poteza koji ekonomistima dižu kosu na glavi, a koji su se možda i neopravdano vezivali uz Most.
Naravno, neće nedostajati onih koji će pod radikalizmom podrazumijevati zahtjeve kao što su revizija predstečajnih nagodba i sustava potpora za poduzetnike, ukidanje obvezne članarine u HGK i HOK-u, ukidanje poreza na dividendu i udjele u dobiti, no većina poduzetnika će to svakako pozdraviti. Sve to traži se već za 2016., a za godinu kasnije uvođenje centraliziranog plaćanja davanja državi, reviziju davanja i nameta te ukidanje onih koji nisu potrebni. Bit će dvojbeno kako provesti povoljno kreditiranje bez valutne klauzule, a gotovo nemoguće i nerealistično bit će izvesti izjednačavanje cijena električne energije za pravne osobe s onima koje plaćaju fizičke osobe. Sindikati vjerojatno neće biti sretni zahtjevima za promjenu radne regulative i uspostavljanje fleksibilnijeg radnog vremena i preraspodjelu odrađenih sati.
Mnoge birače Mosta sigurno bi iznenadila spoznaja koliko je zapravo njegov ekonomski program – liberalan, pogotovo uzme li se u obzir da se za njih stalno ističe koliko su ideološki konzervativni.
U Hrvatskoj se svi slažu da treba ukinuti sve moguće prepreke poduzetništvu, da javna uprava mora biti servis, a ne opterećenje i prepreka razvoju gospodarstva i društva, unatrag nekoliko vlada govorimo o smanjivanju nameta i pojednostavljivanju regulatornog okvira, no sve reforme staju negdje na pola puta. Zahtjev poput jedinstvenog info-portala za poduzetnike zapravo je odjek rasprava za koje smo mislili da smo ih pozitivno riješili još prije desetak godina. U Mostu odlučno traže manju centralizaciju i jačanje lokalnih samouprava, barem onih koje su se u stanju samostalno financirati, i ako se time posluže ucjenom, nitko im ne bi trebao zamjeriti. Možda oni još uvijek ne znaju na koji način žele sudjelovati u vlasti, ali sasvim precizno znaju koje su kočnice razvoja hrvatskog gospodarstva. Nude konkretne mjere, predlažu vremenske okvire njihove provedbe te mjerne instrumente.
Ono što možda može zabrinuti jest što je većina tih mjera ipak tek u nekom idejnom, načelnom, a ne dovršenom obliku, za neke od njih tek predlažu javnu raspravu, no to samo znači da nisu predstavljene u obliku diktata tipa uzmi ili ostavi. To je jednostavno nešto što nova vlada treba usvojiti kao dio svojeg programa, pripremiti kroz zakonska rješenja, doraditi i provesti kroz redovnu saborsku proceduru. O detaljima se ima vremena raspravljati, vrijeme je da se čvrsto utanači sve ono što se svakako mora provesti.
Na primjer, iako je HDZ već najavio smanjivanje stope PDV-a za dva postotka do početka 2018. te za pet postotaka do kraja mandata (za što čak i njegovi ekonomski stručnjaci neslužbeno priznaju da je nerealno obećanje uvedeno samo zato da bi se moglo marketinški skladno uklapati u brošuricu „5+“), u Mostu tek za problem pod imenom „visoka stopa PDV-a“ navode rješenje „zalaganje za dugoročno smanjenje stope PDV-a i stvaranje preduvjeta za to“, a kao vremenski rok navode „2018. i dalje“. Dakle, u tom pogledu mnogo suzdržanije nego HDZ, ali ipak ambicioznije nego SDP.
Hrvatska nema vremena
Mnogo će teže HDZ-u biti prihvatiti bude li Most inzistirao na razgradnji dijela općina i županijskog sustava te regionalizaciji Hrvatske, čemu se oni suprotstavljaju iz više razloga. Prvi je svakako taj što su županije ključna transmisija u HDZ-ovoj stranačkoj piramidi (nešto manje u SDP-ovoj), a drugi što vjeruju da bi to u nekoj nepredvidljivoj budućnosti moglo olakšati razgradnju Hrvatske kao cjelovite države. Ni HDZ ni SDP neće biti sretni ako je sve to samo uvertira u odlučne zahtjeve za reformu izbornog sustava po nekom obrascu koji korespondira s onim koji je predložila Željka Markić na propalom referendumu kojemu su se iz vlastitih interesa suprotstavile obje ključne stranke.
Hrvatska, naravno, nema vremena unedogled čekati formiranje nove vlade. Iako bismo mogli doći u iskušenje pa reći da bi država mogla funkcionirati i bez samog vrha izvršne vlasti, dovoljno je reći da u ovom trenutku još nemamo proračun za 2016. već samo privremeno financiranje za prvo tromjesečje. A bez proračuna nema regularnih isplata plaća, mirovina i svih ostalih davanja, bez obzira ima li u državnoj blagajni novca ili ne. Da ne govorimo o planiranju državnih zaduženja ili refinanciranja obveza. O tome svakako trebaju razmišljati i svi oni koji priželjkuju mogućnost ponavljanja izbora, kao i oni koji pristaju na formiranje manjinske vlade bez stabilne podrške u Saboru, koju bi svaki politički potres mogao zaljuljati, a o čijoj podršci ovisi i stabilnost hrvatskog gospodarstva.
>> HDZ nakon pregovora s MOST-om: U svih 14 točaka pregovora postigli punu fazu konsenzusa
A kako se zove način na koji recimo predsjednik IDS-a Boris Miletić uvjetuje koaliciju sa SDP-om? Jel i to također ucjena??