Danas sve konce života držim u svojim rukama, ali nije uvijek bilo tako – kaže nam 30-godišnja Josipa Ljubičić ne skidajući osmijeh s lica, usprkos nedaćama koje su je pratile i još uvijek prate. Ali, kako kaže borac je i neće se predati.
Radi u velikoj hrvatskoj firmi i daje instrukcije kemije za 120 učenika. Magistrica je kemije i tehnologije, živi od svoga rada i ni o kome ne ovisi.
– Samohrana sam majka i imam divnu trogodišnju djevojčicu. Svaki dan jedva čekam da dođem s posla, da je vidim i da je zagrlim. Pogotovo zato što sam svjesna da sam vrlo lako mogla ostati bez nje – počela je svoju priču Josipa.
Imala sam odličan posao
– Bila sam mlada i uspješna žena, imala dobar posao i dobru plaću. Potječem iz velike obitelji u kojoj sam odgajana u kršćanskom duhu i bilo je nezamislivo ostati nevjenčana u drugom stanju. Nakon što sam diplomirala imala sam izvanredne poslovne ponude u Monte Carlu, ali sam u međuvremenu ostala trudna, što mi je poremetilo sve životne planove. Nakon što se moj partner izjasnio da ne želi to dijete, u meni se pojavio strah. Nisam znala kako ću svojima objasniti nastalu situaciju i počela sam razmišljati o abortusu. Otišla sam na pregled svom liječniku koji me je pitao jesam li radila ikakve pretrage za vrijeme trudnoće. Sjetila sam se da sam bila na snimanju rendgenom kad sam imala bubrežne napade. Ozračila sam se ne znajući da sam trudna. Doktor mi je tada rekao da moram prekinuti trudnoću s obzirom na to da sam se ozračila jer postoji velika mogućnost da se ne rodi zdravo dijete. To sada više nije bila odluka moje volje, već preporuka liječnika. U međuvremenu sam ipak otišla u Monte Carlo i dogovorila sve za posao, ali sam se morala vratiti za mjesec dana kako bih obavila abortus prije nego što prođe zakonski rok. Vratila sam se u Zagreb i dogovorila s liječnikom da mi izda potvrdu kako bih mogla abortirati. Otišla sam u bolnicu i tada se dogodilo čudo. Budući da je prije mene bilo nekoliko cura, otišla sam malo prošetati i nevjerojatno da me put odveo do kapelice. Odlučila sam otići u kapelicu ispovjediti grijeh koji još nisam počinila. U ispovjedaonici je bio velečasni Dragutin Goričanec kojem sam sve ispričala. On mi je odmah rekao: "Zašto bi ti počinila grijeh zbog drugih ljudi? Nemoj abortirati i što god da ti zatreba u duhovnom smislu, ja sam tu." Dugo smo razgovarali i unatoč njegovu nagovaranju, odlučila sam ići na abortus. Međutim, Bog je htio da moje dijete dođe na život. Kada sam se vratila na odjel, rekli su mi da je vrijeme za abortuse prošlo i da je liječnik otišao. Kako je to bio zadnji termin da mogu legalno abortirati, sada je bilo jasno da ću to dijete morati roditi.
Etiketiran za cijeli život
S obzirom na to da sam dogovorila posao, vratila sam se u Monte Carlo. Svoju trudnoću krila sam do zadnjeg trenutka jer nisam imala trbuha gotovo do sedmog mjeseca trudnoće. Roditelje sam obavijestila tek kada sam se trebala vratiti kući i roditi. Oni su to prihvatili kao završni čin jer im druge mogućnosti nisam ni dala. Međutim, porođaj nije prošao glatko i moje dijete je zamalo umrlo. Zbog liječničkog nemara došlo je do velikih komplikacija u porođaju te je moja djevojčica bila u inkubatoru dva mjeseca. Liječnici su rekli da, s obzirom na to da je izgubila kisik, neće moći puzati, hodati te će imati i druge anomalije. Moja je kći prije nekoliko dana navršila tri godine i ne da je kao i sva djeca njezine dobi, već je puno naprednija – kaže Josipa.
– Radim dva posla kako bih sebi i svojoj kćeri mogla priuštiti sve što nam treba. Kao samohrana majka, iako imam pravo na državne subvencije, nikada ih nisam koristila jer ne želim biti dio državne statistike. Sa svojom kćeri dijelim sve, dobro i loše. Kada mi je najteže, pričam s njom i ona u mene gleda kao da razumije. Ipak, ostao mi je jedan gorak okus jer od silnih prijatelja koje sam imala iz svih slojeva hrvatskog društva, danas sam u kontaktu samo s nekolicinom. Svi su me gledali kao nekakvu grešnicu. Nažalost, u društvu su danas stvoreni neki gabariti po kojima čovjek mora živjeti i ako izađeš iz tih gabarita, etiketiran si za cijeli život. To vam je kao i poslovica da se u nevolji vidi tko ti je prijatelj. Na proslavu rođendana svoje kćeri pozvala sam neku djecu s roditeljima, ali jednostavno nisu došli jer ipak sam ja grešnica i ne žele da se njihova djeca druže s mojim djetetom. Iako sam financijski neovisna, znam da me čeka trnoviti put jer osim što smo odbačene u društvu, morat ću svom djetetu odgovoriti na mnoga pitanja na koja ni ja ne znam odgovor. Već sada me pita zašto sva djeca u vrtiću imaju tatu, a ona nema. Danas, uz moje dijete, velika mi je podrška velečasni Dragutin Goričanec koji me nikada nije zaboravio u svojim molitvama, što mi i danas daje snage da se borim – optimistično zaključuje Josipa.
>> Dizajnerica nije znala s kim je trudna pa je dijete pobacila
>> Liječnici u problemima: trudnice na porode dolaze sa željama
Ovaj članak najradije ne bih komentirao, ali radi svih onih koji će ga pročitati i radi gđe. Ljubičić same učinit ću to. Lijepo je da je rodila dijete koje zaista nije krivo zbog okolnosti u kojima je začeto i koje ni na koji način nije zaslužilo smrtnu kaznu pobačajem zbog tih okolnosti na koje nije imalo utjecaja. Ali... činjenica je da je gospođa koja za sebe cijelo vrijeme govori da je vjernica namjeravala napraviti pobačaj, da joj je priča o rendgenu zgodno za to poslužila kao izgovor i da je čista slučajnost (ili Božja milost, kako tko želi) što je dijete na kraju za dlaku izbjeglo usmrćivanje. Zašto je do toga došlo (s time da sama gospođa Ljubičić kaže da je imala dobar posao i općenito sređenu financijsku situaciju)? Zbog toga jer se u njezinoj vjerničkoj obitelji ne bi lijepo gledalo na činjenicu izvanbračne trudnoće? Krasno... Dakle, zbog toga što je htjela izbjeći suočavanje sa svojom obitelji - vjerničkom obitelji - ona je namjeravala pobaciti svoje dijete? Usmrtiti nevino biće jer bi joj bilo neugodno reći svojima da je u drugom stanju? Žao mi je, ali kad je dijete već na putu kasno je za razmišljanje o ovakvoj vrsti neugodnosti. O tome treba razmišljati prije nego što se čovjek upusti u predbračne odnose, upravo zato da bi se izbjegle ovakve situacije. Upustiti se u odnose prije braka znači uzeti bračna prava (spolne odnose) bez istovremene spremnosti na prihvaćanje i bračnih obveza (djeteta koje će se moguće začeti). No i ovdje se pokazuje da je kod mnogih naših vjernika na žalost forma prije stvarnog življenja vjere. Važnije je mišljenje drugih ljudi i izgled ispravnog života (iako se istovremeno krši zapovijed: Ne sagriješi bludno!), od života nevinog začetog djeteta. Pa je zbog tog održavanja forme i privida to dijete zamalo glavom platilo. Osuđujem takvo vjerništvo. Gospođi Ljubičić poručujem da u svakoj prilici proziva legalan pobačaj zbog kojeg je zamalo ostala bez svoga djeteta i da svakom mladom čovjeku bez imalo oklijevanja ispriča svoju priču kako bi dobro razmislio i o obvezama koje stupanje u spolne odnose nosi, a ne samo o uživanju u njima.