Željko Ciglar cijeli je život u ženskoj košarci. Kao izbornik Hrvatske iz Tunisa je s Mediteranskih igara 2001. donio zlato, s kadetkinjama ugrabio srebro i broncu s europskih prvenstava, a Celje je s njim prvi put postalo prvak Slovenije. Kako svi putevi uvijek vode kući, prije tri godine vratio se u Zagreb nakon 12 sezona treniranja što ostalih hrvatskih, što stranih klubova. Ove sezone povukao je i kćer Ivu Ciglar, najbolju hrvatsku razigravačicu.Iva je provela devet godina izvan Hrvatske, od studija u Americi do Rusije, Francuske, Mađarske, Slovenije. Iskusna je reprezentativka, olimpijka s Igara u Londonu 2012. Sada kao play vodi igru Novog Zagreba s prosječnih 30 minuta na parketu.
– Svojim sugestijama praktički sam je natjerao da dođe – objasnio je tata Željko.Nakon tolikih godina vani dobro je što se vratila među svoje. Karijera jednom mora završiti. Kad-tad morat će se početi baviti nečim ‘normalnim’. Osim ako ne želi nastaviti živjeti negdje vani, to je drugi par rukava.Željko i Iva fenomenalan su tandem otpočetka...– Sve je počelo preko oca – složili su se pa je Željko nastavio: – Odmalena me pratila po treninzima u Zagrebu. Počela se baviti gimnastikom, ali uvijek je bila tatina košarkašica.
Previše narasla za gimnastiku
Gimnastiku je trenirala kod Erne Hawelke Rađenović, ovogodišnje dobitnice nagrade “Franjo Bučar”.– Kako je previše narasla, rekli su da se gimnastikom može baviti samo rekreativno, a kako kod mene rekreacija ne prolazi jer sam cijeli život okružen pravim sportašima, brzo smo je izvukli – kaže otac koji uz Ivu ima i dva sina, starijeg Igora koji je također igrao košarku i mlađeg Ivana.– On je totalni antitalent za sport – nasmijali su se. – Jedno vrijeme trenirao je veslanje. Išlo mu je korektno, barem se dobro razvio i očvrsnuo.Iva je prvo igrala u OŠ Eugena Kvaternika, pa u ondašnjem Radniku iz Velike Gorice gdje su Ciglarovi živjeli. Ivu i nekoliko talentiranih djevojčica Željko je ubrzo povukao u ŽKK Medveščak. Što je ozbiljna košarka imala je priliku iskusiti i prije Medveščaka, kada je Željko počeo trenirati austrijski Wels, pa je na američku turneju poveo i tada 12-godišnju Ivu.– Ona nam je bila deseta igračica. Tada je prvi put osjetila 7-8 minuta koledž-košarke.No, do studija i igranja na Floridi morala je proći trnovit put:– Nakon Medveščaka počela je igrati za tada najjaču Croatiju. Igrala je u reprezentaciji i za mlade kategorije i za seniorke. Strahovito se puno davala u košarku, a bila je odličan učenik u osnovnoj i zagrebačkoj 4. gimnaziji. Svaki dan je putovala iz Gorice. Bio je to velik napor za mladi organizam.
Visoku cijenu napora platila su joj oba koljena, stradali su joj prednji križni ligamenti. Te godine imala je više od 30 ponuda koledž-skauta koji su je pratili po Europi, a s takvim ozljedama izbor se sveo na tri.
Pokrpali su je i uputili u Floridu.– To je nešto što bih preporučila svim sportašima – kaže Iva. – Kada se kupuje karta za Ameriku, kupuje se ona povratna. Datum možeš promijeniti za nekih 50 dolara, spakirati se i vratiti. Iako sam ondje u jednom trenutku i zamrzila košarku, to mi je bilo neprocjenjivo iskustvo. Treninzi su trajali po tri i pol sata. Ubijanje!– Odgovorno tvrdim i moram kucnuti o drvo: odlazak u Ameriku spasio ju je da može nastaviti s profesionalnom košarkom – napominje otac.– Povratkom iz SAD-a mislila je da više neće igrati. Povukao sam je u Celje gdje sam tada bio trener i to je bio pun pogodak.
Te sezone 2008./09. Celje je prvi put u povijesti osvojilo kup Slovenije kao najmlađa ekipa ikad.– U Celju sam radio pet sezona, igrao 10 finala, osvojio 4 prvenstva i 3 kupa. Bile su to najljepše godine mog života – prisjetio se, a Iva se mogla samo složiti: – On se uvijek derao na mene i isključivo na mene... Barem nije na druge – nasmijala se Iva.– Nikad neću zaboraviti jednu utakmicu. Sjedim na klupi, netko je izgubio loptu. On dolazi do mene i dere se: To si sve ti kriva!Kroz smijeh je nastavila:– Te smo godine proveli puno vremena zajedno, puno razgovarali i zbog toga mi je to bila najbolja sezona. Kad trener ima povjerenja u tebe i pita te za savjet... to je dalo vrhunske rezultate.Kasnije u mađarskom Györu također je imala izvrsnu komunikaciju s trenerom Akosom Fuzyem, koji je poginuo tog rujna u nesreći kada je klub putovao na pripremnu utakmicu u Sopron. Iva kaže da su bar jednom tjedno razgovarali o košarci, pomagala bi mu i u skautingu. Logično pitanje: je li ikad razmišljala da postane...?– Trener? - preduhitrio ju je Željko: – Najmanje mi je deset ljudi reklo da bi ona bila sjajan trener. Trebala bi biti, ali ona to ne želi, barem ne kako sad razmišlja.Iva je objasnila:– Težak je to život. Sjećam se svog odrastanja. Njega nikad nije bilo, a ja bih ipak željela biti mama i imati obitelj.– Bila bi stvarno dobar trener, nije se dao Željko, ali je ipak priznao:– To nije zahvalan posao. Ja nisam ostario uz djecu. Od 1985. radio sam kao tajnik na Univerzijadi u Zagrebu i imao sam strahovito puno obaveza. Zbog toga sam ženu poslao da rodi Ivu u Slavonskom Brodu, gdje joj je od velike pomoći bila moja majka. Tako da smo oboje po rođenju Brođani iako sam od 1973. u Zagrebu. Moja ambicija u košarci bila je ogromna, no nakon svih tih godina mi je i žao. Neke bih stvari drukčije napravio.
Mama nije htjela na utakmice
Razgovor nas je prirodno doveo do majke Melite...– Mama u početku nije htjela dolaziti na moje utakmice. Rekla je da me ne može gledati s tim koljenima na terenu i da će ona prati dresove, to je njezin zadatak. S vremenom, što sam bila starija i što me manje bilo doma, to me se više poželjela. Nema gdje me nije posjetila.– U posljednjih pet godina pretvorila se u najveću obožavateljicu košarke. Sve utakmice prati preko streama. Ove godine bila je i na Europskom prvenstvu. U jednoj utakmici skinula je naočale i s njima trčala po terenu za sucem da ih stavi i bolje sudi – smije se Željko, a Iva je zaključila prije nego što je zbrisala pripremati se za utakmicu:– Kad ti je otac trener, to je dvosjekli mač... Ili je sve savršeno ili ništa nije dobro. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, isto ti je kao i ostalim igračicama.S tatom Ciglarom razgovor je potrajao još barem sat vremena...– Malo mi je i žao što sam je doveo u Zagreb, možda sam pogriješio. Gradići kao što su Sopron ili Perpignan žive za svoj klub. Igračice se druže s obožavateljima, volontiraju, organiziraju se turniri. To je predivno. Situacija u Hrvatskoj je dno dna. Više se nitko o našem sportu i ne brine... – slegnuo je ramenima.
Ne pretjerujte oboje !!!!