Bila jednom jedna politička stranka, zvala se SDP. Na vlast u Hrvatskoj dolazila je isključivo onda kada bi HDZ toliko „zabrazdio“ i ljudima se zgadio da bi birali njih. Došli su na vlast tako 2000. na čelu s Ivicom Račanom koji je nakon smrti Franje Tuđmana dobio povjerenje da izvuče zemlju iz međunarodne izolacije i da konačno započne potrebne reforme i preobrazi državu u moderniju i demokratskiju nego što je bila devedesetih, a tako je bilo i krajem 2011.
Tada se SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem opet vratio u Banske dvore nakon HDZ-ova mandata toliko opterećenog korupcijom da je na optuženičkoj klupi uz premijera Ivu Sanadera prvi put završila i cijela stranka. Mogao je SDP svoj tradicionalni obrazac ponoviti i ljeta 2020. Vladajući HDZ opet je bio zreo da izgubi izbore jer je u njegovu mandat smijenjeno 14 ministara, većina opterećena raznoraznim aferama te u kojem se vlast „krpala žetončićima“.
Ali ovog puta HDZ nije imao tko pobijediti, a birači SDP-a zaključili su da, ovog puta, nemaju želuca glasati za „manje zlo“. Hoće li izostanak happy enda za SDP ovog puta biti fatalan ili priča o SDP-u koji je, nakon izbornog debakla, u procesu biranja novog lidera i cjelokupnog novog vodstva još nije gotova, pitanje je koje danas svi postavljaju, a na koje nema jednostavnog odgovora. Kriza socijaldemokracije nije nešto rezervirano samo za Hrvatsku niti je kriza SDP-a nešto što je počelo jučer. Govorimo o godinama nečinjenja, moru krivih poteza i odluka, programskim vrludanjima, nevjerodostojnosti, aferama i korumpiranim pojedincima koji su stasali u ili uz SDP, a zbog kojih se izgubila aura poštenijih, ali i okolnostima koje SDP-u često nisu išle naruku i s kojima se nije znao nositi.
Sve je rezultiralo dubokim stranačkim podjelama, gubitkom ljudi koji više sa stankom nisu htjeli imati ništa, rođenjem uhljebničkog mentaliteta u kojem se cijeni odanost, a ne stručnost i kompetencije, a u konačnici i gubitkom potpore na biralištima. Posljednji izbori pokazali su da SDP više ne uživa povjerenje ni u urbanim područjima, što je nešto što su prije uvijek rado nabijali HDZ-u na nos. Izgubili su birače i u sva četiri velika grada, još su samo u Rijeci najjača lista, dok su im se u Zagrebu birači gotovo prepolovili i otišli prema energičnijem, jasnijem, artikuliranijem Možemo. Zašto s to dogodilo, ali i što se može napraviti, upitali smo i ugledne socijaldemokrate, intelektualce koji su cijeloga svog života bili bliski upravo toj opciji ili su se u svom radu sustavno bavili upravo tom tematikom.
Za profesora političke psihologije u mirovini Ivana Šibera, koji je i sam početkom 90-ih bio član SDP-a, ta je stranka od samog starta imala i vodila politiku bez politike, politiku koja je samo čekala pogreške HDZ-a i hodala za HDZ-om te se koristila njihovim pogreškama. Taj račanovski koncept, kaže Šiber, urodio je plodom kada je smrću velikog autoriteta Franje Tuđmana jednostavno jedan koncept razvoja društva stao i trebao se ipak vratiti onim nekim vrijednostima demokracije te je na valu te težnje za demokracijom, u jednoj velikoj koaliciji, SDP izborio pobjedu. Milanoviću se to, dodaje, dogodilo nakon ekonomske krize i slučaja Sanader. No nije samo način dolaska na vlast nakon za kriznih vremena ono što je karakteristično za SDP. Činjenica je, dodaje Šiber, i da SDP, kad god je bio na vlasti, nije imao normalne uvjete da se bavi onom svakodnevnom politikom i razvojem.
– Kad pogledate što se dogodilo i Račanu i Milanoviću, onda ćete vidjeti da su se i jedan i drugi suočili s nevjerojatnim nedemokratskim i agresivnim nastupom desnice. Sjetite se početka 2000-ih splitskog mitinga, berača kestena... Ista vrsta pritiska dogodila se i Milanoviću u obliku šatoraša, plinskih boca, marša prema Markovu trgu... U takvim uvjetima i pod takvim pritiskom SDP se na neki način izgubio bez obzira na niz pozitivnih stvari koje su napravili za zemlju – drži Šiber.
Iako je teško govoriti o nekom „zlatnom dobu“, mnogi drže da se SDP najviše profilirao upravo pod Račanom, s kojim je prvi put i došao u poziciju da obnaša vlast u državi. Za sociologa Dragana Bagića upravo tri predsjednika SDP-a predstavljaju i tri faze razvoja te stranke, a ona prva faza Ivice Račana bila je, kaže, faza reinvencije i etabliranja SDP-a kao umjerene stanke lijevog centra i u tom se procesu SDP pozicionirao kao stranka hrvatske srednje klase. Tada je stranka privlačila intelektualce, a glavna osnova političkog natjecanja bile su ideje i programi, a vodstvo je bilo u drugom planu. Dolaskom Milanovića, naglašava Bagić, liderstvo postoje glavna osnova, sam sadržaj politike pada u drugi plan, on postaje promjenjiv i manje jasan.
– Bernardićeva era je razdoblje kada SDP gubi svaki sadržaj koji može ponuditi. Nema vodstvo ni politički sadržaj i ideje. To doista postaje samo klika koja se na postojećim resursima nastoji održati na vlasti – kaže Bagić.
To je rezultiralo brojnim problemima za tu stranku, no dva Bagić ipak detektira kao najveća. Prvi je onaj kadrovske prirode jer je riječ o stranci deficitarnoj kvalitetnim kadrovima, pogotovo na nacionalnoj razini. A drugi je programski i identitetski jer je SDP stranka koja već dugo teško može jasno definirati svoje političke pozicije osim u pitanju nekih očitih stvari kao što su pitanja pobačaja, LGBT zajednice i antifašizma. I teško je, kaže, ne primijetiti da već dugo nude samo reciklažu, odnosno nisu otvorili ni jednu novu temu na kojoj bi se pozicionirali spram HDZ-a, ali i novih političkih aktera. Sličnu ocjenu daje i filozof Gvozden Flego, koji nikada nije bio član SDP-a, ali uvijek je bio blizak upravo socijaldemokratima i koji je u Vladi Ivice Račana bio i ministar znanosti. Posljednjih desetak godina, kaže, SDP se premalo bavio problemima naroda i krizama ljudi i, bez obzira na neke dobre namjere, kaže, učinak je bio minimalan.
– Račanova je Vlada obavila nekoliko strategijskih iskoraka, Milanovićeva se može pohvaliti rješavanjem zaduženosti građana u švicarskim francima, ali i golemim porastom inozemnog duga te odustajanjem od zacrtanih planova. Na primjer, nedugo nakon mukotrpno donesene Strategije znanosti i obrazovanja 2014. godine donesen je proračun za sljedeću godinu koji je primjenu Strategije onemogućio. Također, usprkos opetovanih zahtjeva za izradu novog programa stranke, to se nije dogodilo. Taj kadrovski, organizacijski i komunikacijski devastirani SDP izgubio je parlamentarne izbore 2015. i 2016. godine od nikada slabijeg HDZ-a – kaže Flego.
Odgovor na Plenkovića
Na Bernardićevu političku neuglednost i njezine posljedice ne treba, dodaje, ni trošiti papir. No jedna osoba ne čini stranku. U nesprečavanju rastakanja SDP-a sudjelovali su, drži Flego, mnogi, pogotovo oni koji su djelovali protiv vlastitih uvjerenja ili u korist vlastitih umjesto javnih interesa. Zastupnik SPD-a u Bundestagu Josip Juratović ističe pak kako se SDP mijenjao prema okolnostima i društveno-političkim izazovima s kojima je hrvatsko društvo bilo suočeno. Hrvatska je, kaže, prolazila tranziciju sa socijalnim i ekonomskim reformama te procesom ulaska u NATO i EU, a to je ostavilo tragove na stranci koja je dijelom u tim procesima bila ključna, što u Vladi što u opoziciji. Sve je to ostavilo trag u stranci koja se je u tim procesima trošila i tražila rješenja u novim liderima, no na žalost često razjedinjeno.
A osim unutarnjih neprijatelja, SDP je 2016. dobio i novoga „vanjskog“ – Andreja Plenkovića. On je na čelu HDZ-a otišao u potpuno drukčijem smjeru od prethodnika Tomislava Karamarka, zagazio radikalnije u centar da su si mnogi birači počeli postavljati pitanje – zašto uopće glasati za SDP uz ovakvo „umjereni“ HDZ. Odgovor na Plenkovića nije našao Milanović, Bernardić nije imao nikakve šanse u tom srazu, a svijetla se budućnost ne predviđa ni novom lideru i vodstvu Partije. Da je današnji HDZ uzeo SDP-u dio prostora na dulje vrijeme, vjeruje i Dragan Bagić, koji kaže da SDP danas gubi na svim frontama, i na centru, gdje od HDZ-a gubi centrističku srednju klasu, ali i lijevo orijentiranu srednju klasu koja se okreće prema Možemo. Tog je mišljenja i Ivan Šiber, koji naglašava kako veliki problem za SDP leži upravo u činjenici da je u sukobu dviju politika unutar HDZ-a, simbolički govoreći, Merkelove i Orbánove, pobijedila ona njemačke kancelarke.
– Ključni problem hrvatske politika u posljednje dvije godine bio je unutarnji sukob u HDZ-u, gdje je SDP bio po strani. To je bio sukob dviju politika kršćanske demokracije, bitka hoće li HDZ biti poštovana civilizirana, europska politika njemačkih demokršćana koji bez problema surađuju sa socijaldemokratima u crno-crvenoj koaliciji ili orbánovska, suverenistička Hrvatska. Nisu ključna vrijednost ulaska Hrvatske u EU ove milijarde koje mi dobivamo kao sirotinja s europskog stola. Ključno je da Europa uđe u Hrvatsku. I moram priznati da je tu bitku Plenković uspio dobiti – kaže Šiber.
VIDEO: Sučeljavanje Mirela Ahmetović, Peđa Grbin, Željko Kolar i Ranko Ostojić
Upitna budućnost
Da je po tom pitanju sudbina hrvatske socijaldemokracije slična većini socijaldemokratskih stranaka u EU, naglašava pak Josip Juratović. Jedan od razloga je, kaže, što se pučke stranke okreću sve više nalijevo prema sredini i napuštaju svoj konzervativni stav, a time se guraju sve više u spektar tradicionalne socijaldemokracije kao što je to slučaj u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj.
– Na drugoj strani pojavljuju se novi pokreti koji sugeriraju da su progresivni i time zauzimaju prostor socijaldemokratske tradicije, a zapravo su interesne skupine populista različitih profila. Tu su se na žalost socijaldemokrati razjedinili jer su se previše bavili drugima i pokušavali kopirati trendove umjesto da su imali jasnu agendu za budućnost i nju jedinstveno zastupali – kaže Juratović. Aosim što nije znao „plivati“ po valovima, što im je Plenkovićev HDZ odgrizao dio kolača, ključni problem SDP-a, ali i općenito ljevice u Europi, jest i to što se morala suočiti s time da se izgubila i promijenila socijalna baza lijevoga biračkog tijela.
– Tvrdnja da socijaldemokrati svoje biračko tijelo nalaze u tvorničkim halama, a demokršćani na nedjeljnim misama više ne vrijedi. Odnosno ovo drugo stoji, ali prvo više ne jer više nema tvorničkih hala. Jednostavno, potpuno se promijenila socijalna struktura društva i više nemate socijalno uporište u klasičnoj radničkoj klasi, nemate nešto što bi bilo ujedinjavanje zajedničkog interesa velikoga biračkog tijela čije interese zastupa određena politička stranka. Jednostavno, postoji razmrvljenost socijalne strukture – kaže Šiber, ali i naglašava kako više nema ni one klasične podjele na lijevo – desno, već puno više u suverenom svijetu vrijedi podjela na tradicionalno i moderno, na konzervativno i liberalno.
SDP bi danas, dodaje, težište zato trebao staviti upravo na traženje odgovora na izazove ovoga novog vremena koje nameće razvoj, tehnologija, proizvodnja. Jer ono što je nekada bilo industrijsko društvo sada je informacijsko društvo. Koja je njihova biračka baza, koje su to vrijednosti tog biračkog tijela koje bi oni trebali sažeti, zastupati na političkoj sceni, nešto je što SDP tek treba shvatiti. Kao što, kaže Šiber, za početak moraju shvatiti ono što piše u svim udžbenicima političkog marketinga, a to je da se ne treba truditi, trošiti novac i vrijeme na biračko tijelo koje ne možeš dobiti. Nema se što SDP, kaže, kome udvarati na desnoj margini hrvatske političke scene.
– Kao drugo, SDP treba provesti ozbiljnu analizu socijalne strukture društva. Normalne ekonomske promjene, političke promjene, promjene tehnologije, sve je to promijenilo odnose. I treba analizirati i vidjeti što je vezivno tkivo današnjeg SDP-a. Bojim se da ćemo doći do onoga što su pokazale i moje analize, a to je – utjecaj obiteljske biografije, što je i jedno od vezivnih tkiva velikog dijela desnice. Nažalost, ali taj povijesni rascjep koji se dogodio još dominira – uvjeren je Šiber.
Da je budućnost SDP-a upitna, jasno je i iz razmišljanja Dragana Bagića. Unutarstranački izbori, smatra, doista su prekretnica za tu stranku i, ako na njima SDP ne uspije pronaći osnovu reinventiranja, repozicioniranja, osuđen je na propast. To ne mora, dodaje Bagić, nužno značiti i nestanak, ali bi moglo značiti pad na razini od pet do 10 posto podrške u idućih nekoliko izbornih ciklusa. Spas od takvog scenarija je, kaže, adresiranje dvaju gore spomenutih problema, pri čemu se mora krenuti od sadržaja jer bez sadržaja ne možete privući nove ljude. Kome bi se SDP-ovci trebali obraćati, kaže, moraju sami odlučiti.
– No, ja svakako smatram da SDP ne može opstati i obnoviti se ako ide radikalnije ulijevo, i to prema tradicionalnom konceptu ljevice. Naime, niži slojevi u Hrvatskoj tradicionalno su vezani za konzervativnu i tradicionalističku, desnu opciju i ne postoje nikakvi alati da se to srednjoročno promijeni. Prema tome, svi koji zagovaraju repozicioniranje SDP-a prema tradicionalnoj ljevici guraju SDP u propast. SDP se mora pozicionirati kao stranka modernoga lijevog centra. Tu mora malo „prepisivati“ od Možemo kad je riječ o otvaranju modernih lijevih tema, ali na umjereniji način, koji je prihvatljiv široj populaciji. I da, SDP se i dalje mora fokusirati na srednju klasu. To je bila i bit će biračka baza lijevih opcija u Hrvatskoj. Sve su drugo čiste zablude i idealizam koji vodi u propast – uvjeren je Bagić. Hoće li se pri tome povezati ili ne s Možemo, drži Bagić, to ovisi o tome hoće li im uspjeti repozicioniranje. Ali SDP bi, smatra, najprije trebao raditi na sebi te o ishodu tog procesa ovisi i može li se i kako uopće povezivati s drugim lijevim opcijama.
– Pri tome ne smijemo zaboraviti da su do sada jedini politički saveznici SDP-a zapravo bile stranke centra i liberalne opcije. S njima je SDP dolazio na vlast i pobjeđivao na izborima. Veliki strateški problem za SDP upravo je u tome što ostaje bez saveznika na centru. HDZ ga je strateški nadigrao upravo na tom planu. Najprije je HDZ preoteo manjinske zastupnike SDP-u, pa im je preoteo HSLS, a nakon toga i HNS. SDP-ova zona „koalicijskog monopola“ jako se suzila. Ostao im je samo Možemo. I to je problem, nije rješenje za SDP – kaže Bagić.
VIDEO: Sučeljavanje kandidata za članove predsjedništva SDP-a
Vratiti povjerenje
Bivša dugogodišnja predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Spomenka Avberšek smatra pak da je SDP potporu počeo gubiti onog trenutka kada su počeli govoriti o zaposlenicima, a ne o radnicima, ali i kada su počeli „glavinjati“ o tome jesu li oni ljevica ili lijevi centar.
– Ja ne znam ni što je to. Ili si lijevo ili si centar ili si desno. Te priče o lijevom centru rade se samo da bi se moglo hofirati ondje gdje socijaldemokraciji nije mjesto – kaže Avberšek. Bila bi, dodaje, nepoštena kada bi rekla da SDP nije bio za radništvo, ali u međuvremenu se to, nastavlja, ipak izgubilo, odnosno počeli su se sramiti te riječi kao da šljakeri nismo svi, pa i liječnici i novinari. – Kada bih gledala nastupe SDP-a, često nisam više znala jesu li oni lijevo ili idu udesno, nisu stajali uz sindikalne akcije kako su trebali, nisu davali potporu za ono što je trebalo učiniti. A kada je upravo od njih došla ideja o outsoursingu u javnim službama, nisam mogla vjerovati što se događa – kaže Avberšek.
Nisu se ponašali, dodaje, vjerodostojno i glavinjali su između ljevice i lijevog centra. Zbog svojih unutarnjih problema, nastavlja, nisu se bavili svim onim problemima koji tište građane i oni su im zbog toga okrenuli leđa. Nisu, kaže, htjeli ni taknuti zdravstvo da ono konačno profunkcionira u korist građana, nije ih bilo briga za umirovljenike koji jedva preživljavaju, nisu sredili pravosuđe, školstvo.
– Šansu za oporavak imaju, ali moraju vratiti ne samo povjerenje članova nego i ljudi koji su simpatizeri ljevice, ne lijevog centra, ne rigidne ljevice. Moraju shvatiti da su radnici baš svi koji žive od svojih radnih mjesta, ali se isto tako moraju pobrinuti da, kada im podižu plaću, a smanjuju poreze, moraju voditi računa o tome da onaj tko ima više, više plati, a da onaj tko ima malo i ne može preživljavati dobije više. To se zove solidarnost. Moraju shvatiti da nisu smjeli odustati od poreza na nekretnine. I da se razumijemo, ne mislim na ljude koji imaju stan i vikendicu. Mislim na one koji imaju tri stana, pet kuća. Ti moraju platiti. Ne možeš živjeti u svih pet stanova i imati ljude koji u nekoliko kvadrata jedva krpaju kraj s krajem i onda ih deložirati jer nešto nisu platili. Stali su i na pitanju korupcije. Pa što onda ako je ima i ako je bilo korupcije i u SDP-u!? Upozori i izbaci. No to se nije radilo, a to bi ljudi cijenili – smatra Avberšek.
SDP će imati onoliko budućnosti koliko bude znao otvarati nove mogućnosti, odnosno predlagati rješenja za goruće probleme ljudi, koliko novo rukovodstvo bude htjelo, znalo i moglo okupljati respektabilne stručnjake i uglednike te im dodjeljivati odgovorne dužnosti, koliko bude njegovao solidarnost i zalagao se za socijalnu pravdu, koliko bude djelovao na terenu i pobuđivao povjerenje u svoju vjerodostojnost i koliko jasno i dosljedno bude zastupao svoja načela u Saboru i na svim razinama javnosti, smatra prof. Gvozden Flego.
– Adresati SDP-a trebaju biti ljudi koji svoje potrebe žele ugrađivati u aktivnosti stranke, zainteresirani za ekonomska i socijalna rješenja problema koji ih tište. Kako su u središtu socijaldemokratskih interesa solidarnost i pravda, sindikati i SDP bi trebali biti saveznici. SDP bi trebao inicirati i tijesnu suradnju s lijevim parlamentarnim strankama i tako osnaživati opoziciju. Dobra opozicija poticajna je za poboljšanje vlasti i ključna za zdravlje društvenih odnosa – kaže Flego.
A kako su 60-ih demokršćanske stranke otpočele sa socijalnim politikama i preuzele dio političkog programa od lijevih, uz solidarnost i socijalnu pravdu, SDP kao i cijeli lijevi blok trebali bi se, kao pijan plota, nastavlja Flego, držati vladavine zakona, demokratskog suodlučivanja i političke transparentnosti. Jer za osobnu i institucionalnu vjerodostojnost bitna je i tijesna povezanost govorenja i djelovanja.
Potreban jak lider
Iako jedna osoba, nastavlja, ne čini stranku, u olujnim je vremenima ključno da brodom upravlja pouzdan kapetan koji skrbi o potrebama i željama i putnika i posade.
– SDP će osnažiti kad iznjedri osobu koja će biti u stanju kredibilno parirati, sadržajem, a ne bahatošću, premijeru Plenkoviću, na domaćoj i međunarodnoj sceni – kaže Flego. Da društvo traži vođe, smatra i Juratović, koji kaže da je SDP-u nužno naći lidera koji će se držati programa i kojega će podržavati svi u stranci jer samo tako će, kaže, biti prihvatljiv kao vođa u društvu.
– Karakter je socijaldemokracije u prvom redu pitanje pravde, i to ne samo socijalne jer nitko ne želi milostinju, već poštovanje. Osim toga, tradicionalna progresivna stanka ne može zanemariti ekološku odgovornost, klimatske promjene, zaštitu vrsta, što će u budućnosti imati golem utjecaj na daljnji razvoj gospodarstva i time budućnost rada – kaže Juratović.
Hoće li SDP uspjeti naći tog lidera ili će onaj tko odnese pobjedu u unutarstranačkoj bitki samo nastaviti s daljnjim odumiranjem i nerješavanjem krucijalnih problema koji SDP muče, to će odrediti budućnost te stranke. Oslanjanje na snagu brenda i onu staru “dok je ustaša i partizana, bit će i SDP-a i HDZ-a” više jednostavno ne prolazi.
VIDEO: Analitičari o izborima u SDP-u: 'Ako pobijede Kolar ili Grbin, ratovi klanova će se nastaviti'
Pacijenti prvoga stupnja