Kada sam prije pet godina prvi put posjetio mistični iranski grad Esfahan, jedan starosjedilac mi je rekao: ”Jesi li pio vodu u Esfahanu? Ako jesi, sigurno ćeš se vratiti u naš grad ili ćeš se ženiti Irankom!”
Meni se to nije dogodilo, ali dogodilo se 35-godišnjem Zagrepčaninu Ivanu Đogiću, koji je u Esfahan stigao poslom, a u Zagreb se vratio sa ženom, 26-godišnjom Irankom Faribom Fadaei.
– Putujući 2016. prvi put Iranom, primijetio sam da nigdje nema razglednica, a kako je turizam moja struka i poznajem profil stranih gostiju, koji se ne razlikuju u Hrvatskoj i Iranu, znao sam da je to mjesto na kojem mogu uspjeti brže nego kod kuće – kaže Ivan.
Od razglednice do braka
– Tijekom tri godine života u Iranu sa sigurnošću mogu reći da sam tamo u turizmu uspio u stvarima u kojima zasigurno ne bih mogao uspjeti u Hrvatskoj. Nerazvijenost turističkog tržišta predstavlja priliku i samo je trebalo iskoristiti znanje i iskustvo iz Hrvatske i pretočiti ga tamo. Preselio sam se u siječnju 2018. godine. Od početka sam živio u gradu Esfahanu jer je to rodni grad poslovne partnerice s kojom sam otvorio tvrtku. Naime, ja, kao stranac, nisam mogao sam otvoriti tvrtku, ali sam kao njezin direktor mogao aplicirati za radnu dozvolu i radnu vizu – objašnjava Ivan. Pitamo ga kako je uspio pronaći ljubav svog života, oženiti se Irankom?
– Upoznali smo se u Teheranu kad sam došao fotografirati grad za razglednice koje su bile moj prvi turistički projekt. Proveo sam dva tjedna fotografirajući Teheran, a Fariba mi je bila vodič i organizator. Ljubav se polako razvijala te smo se početkom 2019. oženili i tada se Fariba iz Teherana doselila k meni u Esfahan – kaže Ivan ističući kako je prvi put Iran posjetio samo turistički i to 2016. godine.
– Nisam imao predrasude, već samo veliko neznanje o toj zemlji. Nakon toga je 2017. godine uslijedilo novo putovanje, a 2018. selidba. Od početnog neznanja došao sam do razine da o Iranu pišem knjigu te da ga kao turistički vodič predstavljam stranim posjetiteljima. Bavim se konzultantskim uslugama u turizmu i radim kao turistički vodič za strane posjetitelje. Većina mojih gostiju su ljudi iz Hrvatske i okolnih zemalja zato što meni kao nekom koji je porijeklom iz Europe više vjeruju. Uz to s iskustvom života na obje strane mogu dati zanimljive usporedbe ta dva svijeta koja nisu toliko različita koliko se na prvu možda misli – naglašava Ivan kojeg smo upitali kako ga je prihvatila suprugina obitelj.
Nije bilo priča o mirazu
– Izvrsno su me prihvatili iako ona dolazi iz tradicionalnijeg istočnog Irana. Na svojoj vezi nismo primijetili pritisak tradicije niti smo pričali o mirazu. Nažalost, vjenčanje je izgubilo romantiku jer smo na dozvole čekali godinu dana te smo ga zbog toga počeli doživljavati kao administrativni problem, a ne kao romantičan čin. Iranci su me izvrsno prihvatili. To je gostoljubiv narod kojem je stalo pokazati se u najboljem svjetlu, prvenstveno pred strancima – govori Ivan.
– Riječ je o temperamentnim, ali vrlo složnim ljudima. Bez obzira na velike etničke i kulturološke razlike unutar same zemlje, u bitnim stvarima i pri donošenju velikih odluka oni djeluju kao jedno tijelo i to ih čini jakima. U Iranu pristojnost i forma imaju puno veći značaj nego u Europi. Tamo je prvo potrebno zadovoljiti formu, čitati misli i zaključivati iz neizrečenih riječi, dok je u Europi sve puno brže, izravnije i efikasnije. Poimanje vremena i efikasnost najveće su razlike između prosječnog Europljanina i prosječnog Iranca. Odlazak iz užurbane Europe i preseljenje u puno mediteranskije iransko okruženje garantira osobni i unutarnji mir. U tome sam naučio uživati. No moram biti iskren i priznati da sam u povlaštenom položaju jer imam sigurnost hrvatske putovnice i prihode koji nisu u iranskim rijalima, što me štiti od inflacije uzrokovane međunarodnim sankcijama i teške svakodnevice prosječnog Iranca. No, bez obzira na teškoće, Iranci mi djeluju nepokolebljivo, mislim da bi se drugi narodi pod takvim pritiskom već odavno slomili. To je taj spoj povijesnog nasljeđa, poezije i duboko ukorijenjenog nacionalnog ponosa – uvjeren je Ivan koji piše knjigu o Iranu.
On i supruga sada su u Zagrebu, tu će s njegovom obitelji provesti zimu, dočekati Božić:
– Ostajemo tri mjeseca, koliko supruzi traje viza i nakon toga se vraćamo u Iran. Kao što su njezini prihvatili mene, tako su toplo i s ljubavlju moji prihvatili nju. Supruga ide na intenzivan tečaj hrvatskog jezika te istovremeno polaže iranski državni tečaj za turističkog vodiča kako bismo po povratku u Iran što spremnije dočekali povratak turizma – naglasio je Ivan Đogić.
Lijepa priča, želim im sreću.