Kada se govori o LNG terminalu, nije riječ samo o lokaciji u Omišlju gdje će se odvijati regasifikacija, odnosno pretvaranje ukapljenog prirodnog plina iz tekućeg u plinovito stanje. Poznato je da se sam terminal nalazi u susjedstvu JANAF-ova, u prostoru nekadašnje Dine. Dio projekta LNG terminala podrazumijeva i 16,7 km plinovoda i suradnju dvije domaće tvrtke – Plinacra i LNG Hrvatske. Projekt je od strateške važnosti ne samo za Hrvatsku već i za Europsku uniju. Razlog je vrlo jasan, terminal će osigurati sigurnost opskrbe prirodnim plinom, smanjiti ovisnost o uobičajenim izvorima opskrbe plinom, dakle ruskog i arapskog i potaknuti konkurentnost na tržištu.
Novi globalni rekord
Energenti i dalje ključno utječu na svjetsku politiku, država koja može ponuditi na korištenje ovakav komad infrastrukture dolazi u stratešku prednost. Dodatno izgradnji LNG terminala u Omišlju idu i druge okolnosti. Ukapljeni prirodni plin postao je cjenovno konkurentan prirodnom plinu.
Prošla godina je u globalnoj trgovini LNG-om postavila novi rekord, dosegnuvši gotovo 355 milijuna tona, što je 13 posto više u odnosu na 2018. Pri tome je najveći rast uvoza zabilježen upravo u Europi. Pandemija bolesti COVID-19 dodatno je ubrzala pad cijena ukapljenog prirodnog plina, a njihov se oporavak ne očekuje tako skoro. Tako ne treba previše čuditi što je Europska unija za projekt odvojila 101,4 milijuna eura bespovratnih sredstava, a uvršten je na listu projekata od zajedničkog interesa EU. Projekt koji je u domaćim medijima često spominjan u ovakvom ili onakvom kontekstu približava se roku svojeg dovršetka do kojega će se doista i završiti, kaže Hrvoje Krhen, direktor tvrtke LNG Hrvatska koja je nositelj projekta.
– Sada možemo reći da smo sigurni da će 1. siječnja 2021. godine terminal započeti s radom. Dobili smo i četvrtog korisnika čime je zakup dosegao 80 posto ukupnog kapaciteta terminala. Ne bi nas iznenadilo da se zakup kratkoročno i dodatno poveća, sve u skladu s ranijim najavama da je projekt prvo potrebno realizirati i pokazati ozbiljnost da bi se popunili kapaciteti i projekt bio komercijalan. S ova četiri korisnika prešli smo točku isplativosti. Danas oko 40 posto plina dobivamo iz domaćih izvora no proizvodnja kontinuirano pada te je terminal tim više neophodan kako bismo osigurali sigurnu opskrbu potrošača po konkurentnim cijenama – govori Krhen koji je prije LNG Hrvatske radio u tvrtki Plinacro. Objašnjava nam kako izgleda operacija regasifikacije, odnosno uplinjavanja ukapljenog prirodnog plina. Brod za prijevoz plina, LNG tanker, pristaje uz LNG terminal, koji je fiksni plutajući brod (FSRU brod) s odgovarajućom opremom kojom se plin iz tekućeg pretvara u plinovito stanje. Plin se nakon toga visokotlačnim pretakačkim rukama pod tlakom do 100 bara šalje u priključni plinovod koji je dugačak 4,2 kilometra. On je spojen s Plinacrovom plinovodnom mrežom kojom se plin distribuira dalje prema krajnjim kupcima. Plin je roba slična i drugim energentima, poput struje, primjerice. Njome se trguje, a instalacije poput ove omogućuju da se vrlo brzo i efikasno, bez većih gubitaka dostavi krajnjem korisniku, kaže direktor LNG-a Hrvatska.
Brodovi koji dovoze plin do terminala u Omišlju imaju kapacitet do 265.000 kubika LNG-a, a predviđen je dolazak LNG tankera svaka dva do tri tjedna. Sam terminal (FSRU brod) može uskladištiti 140.206 kubika LNG-a. Godišnji tehnički kapacitet terminala je 2,6 milijuna kubičnih metara. Nije do sada zabilježena nikakva veća nezgoda kod tih procesa s obzirom na visoki sustav zaštite, već se sada na gradilištu terminala vide obrisi sustava zaštite poput velikog spremnika za protupožarnu vodu koji dominira postrojenjem, a koji bi se koristio u krajnjem nesretnom slučaju. Dio je visokih sigurnosnih standarda koje ovakvo postrojenje traži.
– Praktički nema mogućnosti da se nešto ozbiljnije dogodi. Proces je standardiziran, izvodi se u zoni odmaknutoj od obale, sam je FSRU brod opremljen sigurnosnim sustavima u nekoliko razina, slično kao na brodovima kojima ukapljeni prirodni plin dolazi u Omišalj. Bit će to jedan krajnje efikasan i brz proces – kaže nam Matej Zupčić, inženjer u tvrtki Investinženjering, jednoj od najboljih naših tvrtki za nadzor građevinskih radova.
Poseban izazov
Potvrđuje to i njegov kolega Damir Stipanov govoreći kako se pri tome vodi računa i o lošem vremenu.
– Postupak odvajanja broda od terminala automatiziran je, u takvom slučaju brod s plinom jednostavno se otpaja i odvaja od terminala dok se ne stvore uvjeti za sigurnu regasifikaciju – kaže Stipanov.
Posebno je važna činjenica što realizacija gradnje LNG terminala u Omišlju uključuje hrvatske tvrtke koje su većinom ponajbolje u svojim segmentima, poput industrijske automatizacije, primjerice. No nositelj je projekta izgradnje terminala koji zauzima tek prostor malo veće plaže tvrtka Pomgrad koja to radi u konzorciju s tvrtkama GP Krk i STSI. Riječ je o građevinskoj kompaniji s ekstenzivnim iskustvom u zahtjevnoj gradnji pomorskih građevina kao što je sada LNG terminal u Omišlju. Pomgrad je, primjerice, radio na lukama Tartus i Latakia u Siriji, ali i najveću hrvatsku luku, onu u Pločama.
– Ovdje smo imali poseban izazov, a to je uklanjanje starih betonskih struktura koje su dio nekadašnjeg pristaništa koje je ovdje bilo. Nakon toga, konstrukcija terminala tražila je da se zabije 164 pilota u morsko dno. Na njih se tada postavlja konstrukcija koja, jasno, mora biti jako čvrsta jer je najvažniji dio terminala, tu će biti postavljen FSRU brod na koji će pristajati brodovi s plinom. Pri kraju smo, ostalo je još 20-ak pilota – govori nam glavni inženjer gradilišta Dobroslav Šestanović, dok prolazimo pristanom čija armiranobetonska konstrukcija čeka posljednji sloj betona koji će je približiti finalizaciji, spremnosti za uporabu.
Iz mora niču glavni pristan, bokobrani za pristajanje, utvrdice za privez, pristupni most duljine 90 metara s pristupnim kolnikom i pločnikom, nadzorne zgrade… Sve se, jasno, radi maksimalnom preciznošću, na gradilištima su među najzaposlenijima geodeti, ali i u skladu s izvedenom studijom utjecaja terminala i njegove gradnje na okoliš. Ona nalaže da se ništa ne minira nego se bušenje morskog dna da bi se u njega pričvrstili piloti te uklanjanje starih struktura radi pneumatskim bušilicama. Riječ je o ogromnim Caterpillarovim strojevima vrijednim oko milijun eura. Dobili smo priliku obići dva takva stroja koja su postavljena na pontone od kojih je jedan dovoljne veličine da se na njega uredno može parkirati i jedan putnički autobus. Tamo nalazimo Borisa Mrčelu, Pomgradova veterana koji je u tvrtki već 30 godina.
Rad u tri smjene
– Tu smo, svaki se dan radi bez prekida, u tri smjene. Bio sam s Pomgradom po brojnim zahtjevnim gradilištima, u Albaniji, primjerice, više drugih mjesta. Ovo ovdje je nešto posebno – kaže Mrčela koji gotovo pa živi sa svojim kolegama na pontonu na kojem stoji moćni Caterpillarov stroj impresivnih sposobnosti.
Metalna ruka uranja u vodu, spušta se do dna i poravnava ga. Gaz je brodova koji će na terminal dovoziti ukapljeni prirodni plin dubok, dno mora biti poravnano. I to se radi strojevima, ne, dakle, miniranjem, prirodna se staništa vrsta koje ovdje žive moraju sačuvati. Terminal se već polako i dotjeruje, uređuje mu se izgled koji je također propisan projektom. Zanimljivo, pandemija bolesti izazvane koronavirusom tek je djelomično omela radove.
– Malo nas je to usporilo, no uspjeli smo preraspodjelom radnog vremena i drugim mjerama ne usporiti se previše. I testirali smo naše radnike, nitko nije bio pozitivan – kaže Hrvoje Krhen.
Ukupno je svakoga dana na gradilištima LNG terminala i pripadajućih plinovoda angažirano oko 500 radnika, 300 radi na plinovodu Plinacra, 200 na samom terminalu i njegovu priključnom plinovodu. Dolaze iz Hrvatske, kao iz drugih zemalja regije. Bernard Božić ovdje je jedan od sedam varilaca koji dovršavaju ogroman vodeni spremnik. Dolazi iz Kutine, porijeklom je iz Konjica.
– Bio sam oduševljen kada sam vidio gdje ćemo raditi. Odlično će to biti kada završimo, a radi se intenzivno, svaki dan od osam do osam. Ima nas odasvud u Hrvatskoj. Posla ima, to je najvažnije, ali mislim da to za dobre varioce nije bilo nikada upitno. A ovi ljudi su vrhunski – kaže nam Bernard.
Zadnja velika vijest vezana za LNG terminal u Omišlju bila je kada je Vlada sredinom svibnja dala suglasnost tvrtki Plinacro za kreditno zaduženje od 250 milijuna kuna za realizaciju izgradnje magistralnog plinovoda Zlobin – Omišalj. Ukupna je investicija u plinovod koji spaja LNG terminal s državnim plinskim transportnim sustavom 430 milijuna kuna. Plinacro je iz EU fonda Instrument za povezivanje Europe za projekt povukao nešto više od 16 milijuna eura bespovratnih sredstava. Nedugo nakon potpisivanja ugovora početkom prosinca počeli su radovi na ključnom plinovodu.
– Izvođenje radova zapravo je tek 30 posto posla, 70 posto odrađuje se ranije, priprema je ključna za ovako zahtjevan projekt – kaže nam Aleksandar Karre, voditelj projekta plinovoda Zlobin – Omišalj s kojim smo i krenuli u ovu našu priču u jednom od najvećih energetskih projekata u Hrvatskoj zadnjih nekoliko desetljeća.
Mjesto Zlobin odmah je pored jedne puno poznatije lokacije. A to su Fužine. Pitoreskno mjesto koje je poznato po ranim proslavama Nove godine ničime ne odaje što se događa tek malo iznad. A tamo ćete, oprezno vozeći lokalnom cesticom, naići na veliko gradilište na kojem će vrlo uskoro niknuti novi plinski čvor Zlobin koji će spojiti LNG terminal u Omišlju na Krku s plinovodnom mrežom Republike Hrvatske.
– Većinom koristimo postojeću trasu Jadranskog naftovoda što umnogome olakšava stvar i što se tiče projektiranja kao i ishođenja potrebnih dozvola. Ova zaravan na kojoj stojimo dobivena je nasipavanjem materijala koji je izvučen nakon uređenja lokacije i usitnjen drobilicom. I mi imamo zahtjeve za maksimalno mogućim očuvanjem okoliša koje i poštujemo. Plinovod u cijelosti ide ispod zemlje, od šume se uzima minimalno, tlo iznad čvorišta dodatno se zaštićuje. Nakon što završimo, našem poslu će svjedočiti jedino trasirke – kaže Karre.
Znači, LNG terminal nije moguće gledati kao infrastrukturno uređenje jednog komada obale u prostoru nekadašnje Dine, nego kao objedinjeni energetski projekt. K tome, izgradnji novog plinovoda prethodio je još jedan projekt kojem je surađivao Aleksandar Karre. Naime, Plinacro je izgradnjom kompresorske stanice u Velikoj Ludini kapaciteta komprimiranja od 201.000 m3/h stvorio preduvjete za transport plina s terminala prema Mađarskoj i drugim zemljama. Izgradnjom spomenute kompresorske stanice Plinacro je ispunio uvjete iz Direktive EU o osiguranju dvosmjernog protoka plina na svim interkonekcijama između zemalja članica te, nakon što je stalni dvosmjerni kapacitet od početka 2019. osiguran na interkonekciji sa Slovenijom, to je od početka ove godine osigurano i na interkonekciji s Mađarskom. Samo čvorište Zlobin čak je i manje kompliciran dio u cijeloj trasi plinovoda od Omišlja. Popeli smo se stazicom prikladnom za ozbiljnija terenska vozila još malo više, na mjesto gdje praktički kroz šumu prolazi pruga. Ispod željezničke trase trebaju proći plinovodne cijevi. Na najvišoj točki pogled puca gotovo na cijeli prostor na kojem se nalaze JANAF, nekadašnja Dina, LNG terminal. Povijesna je to točka, ondje pored bunkera zaostalog iz Drugog svjetskog rata stojite na jednoj od najviših točaka kojim prolazi naftovod na kojem praktički stojite. Tek malo niže je kamen na kojem crvenom bojom stoji – Tito. Krku i Omišlju očito je suđena povijesna uloga u kojoj bi LNG terminal i pripadajući plinovod mogli imati posebnu važnost.
No tek jedna susjedna lokacija pokazuje svu golemost ovog projekta. Ogroman rov kroz šumu spreman je da primi plinovodne cijevi koje će se pažljivo i precizno položiti u iskop te zavariti kako bi se čim više smanjio utjecaj na okoliš. Čak se i lokalna lovačka čeka nije rušila, nego je samo premještena s druge strane iskopa. Na ovom mjestu plinovod izgleda kao prava rijeka cijevi kroz koju će odmah iza Nove godine 2021. poteći rijeka plina jer je i ovdje sve po planu, unatoč tome što je projekt s realizacijom počeo tek sredinom prosinca.
No sve je to daleko od dviju najzahtjevnijih lokacija na trasi plinovoda kod kojih je praktično nemoguće bilo što ubrzati. Jedna je od poznatijih lokacija na otoku Krku uvala Voz, odnosno tamošnji rt Bejavac gdje je otok Krk i najbliži kopnu. Tamo se 49. godine prije Krista dogodila pomorska bitka između snaga Julija Cezara i Pompeja. Malo poviše ranije je pronađen i vrijedan arheološki lokalitet, rimska vila čijim vlasnicima treba pozavidjeti na pogledu u kojem su uživali. Danas je na rtu popularni svjetionik, odnosno utvrda Maltempo, a kanalom više ne prolaze bojni brodovi, nego trasa plinovoda. Pogled je prekrasan, u svojoj se cijeloj ljepoti vidi Krčki most s lijeve strane, a pogledamo li ispred, vidjet ćemo strojeve istovjetne onima kakve smo vidjeli na gradilištu terminala.
Zahtjevna dionica
– Riječ je o iznimno zahtjevnoj dionici. Kako bi se položile cijevi na trasu, potrebno je prvo formirati pristupne ceste koje se zbog strmosti terena formiraju kao serpentine. No to ide izuzetno sporo jer strojevi prvo moraju napraviti te serpentine da bi onda dio po dio otvarali iskop u koji će se postaviti cijevi. Ne postoji nikakav način da se stvari ubrzaju, igra samo upornost, ništa drugo – kaže Aleksandar Karre. Na takvim terenima cijevi se polažu na postelju sačinjenu od pijeskom ispunjenih vreća. U tu svrhu na velikoj uređenoj zaravni postavljena je mobilna “pakirka”, stroj koji u danu može napuniti pet tisuća takvih vreća. Odmah iznad je iskop u koji su cijevi već položene, sličan je onome preko puta Bejavca. No ni takve dionice nisu najzahtjevnije. Nekih 750 metara plinovoda prolazi ispod vode mora i to na dubini od 55 metara.
– Sedam godina sam u Monteru – strojarskoj montaži, ovo je dosad najveći projekt koji sam radio. Dva mjeseca sam na ovoj lokaciji, posla je puno, ali vjerujem da ćemo završiti na vrijeme iako je zahtjevno jer cijevi idu u more – kaže Andrišek koji je na gradilištu s jednim od brojnih domaćih kooperanata na realizaciji projekta. Isto kao i njegov kolega, Matija Žbihar.
– Radim šest mjeseci i od početka ovdje. I odmah samo dospio na ovako veliki projekt, na dionicu koja ima posebne zahtjeve – kaže nam Žbihar. Naime, cijevi koje za plinovod dolaze od dobavljača iz Turske morale su zbog polaganja u more na oblaganje betonom u Italiju. No unatoč jakoj epidemiji uspjelo se u tome da cijevi dođu na vrijeme.
– Stvar je u tome da se u more cijevi moraju položiti još opreznije nego što se polažu u tlo. Za potrebe samog potapanja cjevovoda, za betonom otežane čelične cijevi privremeno će se pričvrstiti PEHD cijevi koje će se kontrolirano i polako ispunjavati vodom kako bi cjevovod „legao“ točno na predviđeno mjesto. Najveća dubina je 55 metara, more oko Omišlja dosta je duboko pa je i zbog toga ovo najzahtjevnija dionica. No držimo se plana, sve će raditi početkom 2021. – kaže Karre.
Glavno pitanje je: koliko će taj plin biti jeftiniji od ruskog i arapskog?