Lorena Ogrešević i Ivan Perković primjer su uspješnih mladih ljudi koji svojom radom, upornošću, iskrenošću i smislom za glazbu i umjetnost razbijaju predrasude i stereotipe o slijepim osobama. Još 2017. pisali smo o tih dvoje mladih i nadarenih brodskih glazbenika koji note čitaju prstima, a pjesme ne zaboravljaju. Oboje su rođeni slijepi, što je u njihovu slučaju bila posljedica preranog dolaska na svijet.
Još kao mali upisali su glazbenu školu u kojoj su se, unatoč hendikepu, pokazali kao izvrsni pjevači i pijanisti. Tada devetogodišnj Ivan i jedanaestogodišnja Lorena morali su uložiti puno truda da svladaju nešto što druga djeca rade "laganini", od samog "otkrivanja" crnih i bijelih tipki do toga da svaku skladbu moraju naučiti napamet kako bi je odsvirali. Oduvijek su pokazivali interes za glazbu, pjevanje i instrumente svake vrste, a klavir je ono ono što ih je najviše zanimalo. Glazba je njihov svijet, u svijetu koji ne vide.
U svojoj su riznici već tada imali pregršt nagrada osvojenih na raznim natjecanjima.
– Obožavam svirati i pjevati nemam tremu pred publikom. Klavir mi je najdraže glazbalo zato što ima lijepe tonove i mogu fino prebirati prstima, a omiljena skladba mi je Mali ples. Sa zborom sam osvajala i nagrade. Snimila sam spot sa Jacquesom Hodukeom, odličan je pjevač i znam puno njegovih pjesama, a volim slušati i Danijelu Martinović, Jelenu Rozgu i Severinu. Voljela bih jednoga dana postati učiteljica klavira – ispričala je tada Lorena.
Lorena je oduvijek bila poznata kao cura koja voli puno razgovarati. Jako je otvorena i ima dobru interakciju, u komunikaciji je čak pomagala drugoj djeci. Za razliku od nje, Ivan je kao osoba analitičniji. On se fiksira i misli na jednu stvar. Kada nešto radi, u tome je 100 posto. Tako da i jedno i drugo imaju svoje kvalitete i posebnosti. Zapravo, njih dvoje negdje gube, ali negdje su i u prednosti. U prednosti su jer mogu dobro zapamtiti skladbu. A što se tiče samog načina rada, u suštini je isti kao i kod ostalih, samo što oni moraju puno temeljitije vježbati. Ali zato oni, kada nauče neku kompoziciju, znaju je praktično zauvijek. – Kada sam bio mali, volio sam dječje pjesmice, a sada volim slušati i svirati sve. Osim klavira, volim i karate. Teško mi je odlučiti što mi je bolje – rekao je Ivan.
VEZANI ČLANCI:
Lorenin i Ivanov učitelj klavira Frano Fabris, podrijetlom s otoka Korčule, morao se saživjeti s njihovim hendikepom i iskoristiti njihove jače strane, kao što je memorija, s kojom drugi đaci imaju dosta problema. – Lorena i Ivan uče po notama, samo što oni nemaju notno pismo poput druge djece, nego notnu brajicu. Dakle, i ja sam morao naučiti notnu brajicu. U načelu je bilo slično kao da učim drugi jezik – objasnio je profesor Fabris.
Sedam godina kasnije šesnaestogodišnji Ivan s odličnim je uspjehom završio drugi razred Klasične gimnazije, dok dvije godine stariju Lorenu još jedna godina dijeli od završetka školovanja za administrativnu tajnicu u Ekonomsko-biritehničkoj školi. Oboje već pomalo razmišljaju o fakultetu, ali ostali su vezani uz glazbu. Lorena pjeva na otvorenjima izložbi i koncertima, a Ivan svira klavir na priredbama kada ga pozovu.
A darovitost su pokazali u još jednoj vrsti umjetnosti – likovnoj. Naime, u sklopu jednog projekta Centra za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba "Vinko Bek" pohađali su radionice na kojima su zajedno s drugim polaznicima oblikovali skulpture od gline, diorame, a naučili su raditi i tehnikama za koje dotad nisu ni znali da postoje, poput kaširanog papira. Budući da boju ne vide, oni svoja djela pokušavaju "dočarati" oblikom, površinom, zvukom… Na taj način doprinose razbijanju predrasuda da je ljudima poput njih umjetnost nedostupna.
VEZANI ČLANCI:
I dok se neki potpuno zdravi ljudi ne bave nijednom umjetnošću, Lorena i Ivan uspješni su u dvjema. Lorenin i Ivanov glazbeni opus i umijeće svima se sviđa. Nikome nije jasno kako to uspijevaju. Ivan upravo danas prvi put samostalno odlazi na ljetovanje. Njegova majka Senka Perković je zabrinuta, ali i ponosna. – Ja se Ivanu i Loreni divim na svemu što su oni uspjeli. Srušili su masu prepreka i uklopili se u društvo. Ivan jako voli svirati, iako nema apsolutni sluh i potrebne su mu note do kojih, nažalost, ne može doći, barem kada je riječ o zabavnoj glazbi. Unatoč tome, sretan je sa svojim životom, drago mu je što su ga svi prihvatili i što može raditi većinu stvari koje mogu i ostali – ispričala nam je Ivanova majka.
GALERIJA Ovo su najduži mostovi u Hrvatskoj: Jedan je godinama vodio 'u nigdje', a drugi je naš najveći ponos
