Potraga za mačkom Luđom trajala je jedanaest mjeseci. I svaki dan započinjao je i završavao jednako, bio je to već ritual – pregledavale su se objave po društvenim mrežama i u grupama o izgubljenim i pronađenim životinjama u Zagrebu. Kad je krajem kolovoza prošle godine nestao, i Luđo i njegova vlasnica S. A. u Zagrebu su bili tek nekoliko mjeseci. Živjeli su kao podstanari u stanu u centru grada.
– Sa mnom su u Zagreb stigli Luđo i njegova seka Maza. Oni su na svijet došli prije četiri godine u garaži u našoj obiteljskoj kući, njihova mama odabrala je baš to mjesto da se omaci. Stan u koji smo se u Zagrebu uselili imao je izlaz u dvorište, vrata su uvijek bila otvorena kad sam bila kod kuće. Luđo se jako volio sunčati, a imao je i prijateljicu, uličnu macu koja je dolazila s obližnjeg hranilišta i s kojom se družio – govori nam vlasnica. Luđo je kastriran pa se nije brinula da će mu pasti na pamet lutati u potrazi za mačkama. No, jednog je dana nestao, kao da je u zemlju propao. Bio je u dvorištu i odjednom ga nije bilo. Hodala je po cesti, zvala ga, tražila. Njegova prijateljica ulična maca bila je tu, ali Luđe nije bilo.
– Odlazila sam na svaku dojavu da su ga vidjeli, svaki dan lijepila plakatiće, koje su “dobronamjerni” sugrađani trgali. Stavljala sam njegov pijesak, igračke, da ga miris privuče. Najteže mi je bilo što je Maza jako patila, plakala je i tražila ga po stanu. Zato sam je privremeno dala prijateljici. Sad čekam da se Luđo prvo dobro upozna s Mrvicom, napuštenom macom koju sam u međuvremenu udomila, a onda Mazu vraćam kući – objašnjava nam.
Kako je u Zagrebu bila podstanar, unaprijed je znala da se u rujnu mora iseliti. Završila je na drugom kraju grada, u Dubravi, ali i dalje se vraćala u Petrinjsku i hodala ulicom. Obilazila je i susjedne ulice, katkad je i zvonila ljudima za koje su joj dojavljivali da imaju istog takvog mačka. Neki joj ni vrata nisu htjeli otvoriti.
– Za jednu dojavu bile smo sigurne da je moj Luđo, mama je danima išla onamo jer ja nisam bila u Zagrebu. Vidjela je mačka, no uspio je pobjeći u haustor u Gundulićevoj. No, na kraju to ipak nije bio on – prisjeća se.
Tog jutra kad je ugledala Luđu u jednoj novoj objavi, prvo je počela plakati. Odmah je nazvala gospođu koja ga je hranila i koja je objavila fotografiju i uz nju napisala da se u ulici pojavio novi, njoj nepoznat mačak.
– Rekla mi je da je već nekoliko dana tu i da spava na krovu garaže. Bila je to još jedna potvrda jer i kod kuće je mojem mačku garaža bila omiljeno odmorište. Odnijela mu je hranu i poslala mi novu sliku. Dok nisam stigla, gospođa ga je već spremila u transporter i sklonila u svoj stan. Bio je to moj Luđo. Malo uplašen, ali već kad smo se vraćali u naš stan, sjedio mi je u krilu i gledao kroz prozor. Baš kao nekad. Uvijek je bio uz mene, nisam trebala transporter jer se od mene nije micao. Odmah sam ga odvela veterinaru, imao je nekoliko zubića manje i razbijenu usnicu. Ali nije imao buha i bio je jednako debeo kao prije, nikad mu nije bilo dosta hrane. Sigurno nije hodao ulicama jer on nije taj tip mačka, negdje je bio. A kako je završio u Strojarskoj, u kojoj je pronađen, to nikad neću znati – govori nam vlasnica.
I dodaje – bila je sigurna da se Luđo mora vratiti. U njezinoj obitelji uvijek su imali životinje, ali ni jedna nije kao Luđo. Poseban je to mačak. Uostalom, ime je dobio upravo po tome što je svoj, pomalo lud, ali jedinstven. Upravo takva je i njihova veza. I zato nije postojalo ništa drugo osim onog: “Vratit će se on meni!” Samo mu je trebalo malo pomoći.
