Nahraniš macu koju slučajno ugledaš na ulici, sutra s njom dođe i druga, a za nekoliko dana ima ih još više. I tako to krene, ako ih ne nahraniš, ostat će gladne, jer nitko drugi neće. Rijetki su oni koji se ikad upitaju kako preživljavaju sve te ulične mace i tko se brine o njima.
– Kad sam tek počela brinuti o uličnim macama, pitala sam jednog susjeda čije su to mace. Rekao mi je: "Ma ne brinite se, one se tu razmnožavaju." Na pitanje pa tko se brine o njima, odgovorio mi je opet da se ne brinem, da to auti zgaze – govori nam Alemka Bačić, jedna od zagrebačkih mačkarica povezanih u Facebook-grupi Mačke i mačori zagrebačkih ulica.
Ništa nije znala, ni kako uhvatiti uličnu macu da je odvede na kastraciju. Tabi je bila prva maca koju je počela hraniti. I činilo joj se da je pitoma, sve dok je nije pokušala uloviti. Tada je pokazala pravu ćud ulične mačke, one koja se mora svaki dan boriti da preživi na ulici.
– Vježbala sam doma kako to napraviti, vlastita mačka bježala je od mene jer joj je bilo dosta mog maltretiranja. Onda sam dobila prvi "catcher", napravio mi ga je od košare iz zamrzivača jedan već iskusan mačkar. Još uvijek njime hvatam mačke i najbolji je – prisjeća se Alemka svojih početaka i opisuje kako je hvatala mačka Hudinija. Prvi put pobjegao joj je iz transportera čim ga je stavila u automobil, tada još nije znala da je dobar transporter najvažniji alat u rukama mačkarice.
– Morala sam ga pustiti. Drugi put ulovila sam ga kečerom. Krenula sam u ambulantu, kad sam pogledala u retrovizor, vidim ga sjedi na sicu. Šetao se po autu, gledao kroz prozor. Nekako sam izišla iz auta i onda je došla veterinarka s kavezom i spretno ga ulovila – opisuje svoje početke. Kaže, sva djeca su je poznavala, govorila su mamama: "To je ona teta za kojom hodaju mace!"
– Nitko od nas nije samo tako odlučio da će se brinuti o uličnim mačkama. Svi mi imamo svoj život, svoje obitelji, svoje životinje, posao. Jednostavno kreneš i više nema povratka. Trenutačno hranim mace na tri hranilišta, ima ih 20-ak. Andrea i njezina mama brinu se za više od sto maca na hranilištima od Novog Zagreba do Velike Gorice. Mirjana je prošla stotine kilometara kako bi pohvatala mace koje nisu pale s Marsa. Prvu nekastriranu je netko ostavio i razmnožile su se, a ostavljene su vodeći se logikom "pa netko će ih već hraniti" – govori Alemka. Na hranilištima o kojima se brine ostavljeno je barem 20 kućnih mačaka i mačića. Sve ih je zbrinula, a pomogla je i onima koji su trebali liječenje.
– Devet godina, svaki dan, nema tu godišnjeg odmora. Kad pada kiša, kad je hladno, kad prži sunce. Nitko od nas ne mora ovo raditi, ne moram ni ja. Jedinu zakonsku obvezu ima Grad. Nitko nas ne tjera, ali sve ovo što radimo košta. Kad se posjećujemo, donosimo konzerve, a ne kavu. Troškovi su veliki i kad su mace zdrave, a posebno kad ostare ili se razbole. Moje mace jedu i piju iz čistih zdjelica. Počistim i sve ostatke koje drugi bace na hranilište misleći da mace to jedu. Prvo zbog maca, a onda i zbog nekih susjeda kojima i sve čisto smeta. Nemam duge nokte, narukvice i prstenje mi smeta, obično sam u trenirci i tenisicama. Ima dana kad mi se ne da, kad bih ostala u krevetu, ali znam da me mace čekaju, kako ih ostaviti gladne – ističe. Dodaje da se sve mace ne mogu udomiti, no svakoj treba pružiti priliku, treba ih kastrirati, a stare i bolesne svakako maknuti s ulice.
– Nekim macama možeš pomoći samo tako da imaju hranu i vodu u zdjelici i kućicu za zimu. Kažeš joj: "Čuvaj se, vidimo se sutra." I onda dođeš doma, vidiš svoju macu i osjećaš se grozno. Nikad se neću s tim moći pomiriti, kao ni s činjenicom da ostale mace na hranilištu znaju kad neku od njih uspijem udomiti. Kao da me pitaju zašto nisi nas i kad ćemo mi doći na red. Prilaze mi tada i one koje su uglavnom na sigurnoj udaljenosti. I od toga se raspadam – govori nam Alemka, jedna od žena koje pomažu uličnim macama. Svjesna je, kaže, da daje sve što može. I kad se vrati u realnost, tješe je priče o udomljenim macama, one su razlog zašto sve radi i zašto nije odustala.
Kjut