Malo je koji političar u slovenskoj politici bio tako podcjenjivan i omalovažavan kao on, a rijetko se tko na najvišim pozicijama uspio održati tako dugo kao on. Dugogodišnji slovenski ministar vanjskih poslova i ministar obrane na odlasku, živopisni Karl Erjavec, koji je ovih dana neočekivano izgubio u utrci za još jedan mandat na čelu Demokratske stranke umirovljenika Slovenije (DeSUS) – zbog čega je najavio povlačenje iz politike – politički je fenomen. Erjavec je bio na čelu DeSUS-a od 2005. godine, a po političkoj dugovječnosti u Sloveniji ga nadmašuju samo neuništivi Janez Janša, dugogodišnji šef slovenske opozicije, koji je na čelu svoje stranke, Slovenske demokratske stranke, od 1993. godine, kao i notorni Zmago Jelinčič, koji je na čelu Slovenske nacionalne stranke od 1991. godine.
Međutim, za razliku od Janše, da i ne govorimo o Jelinčiču, Erjavec je najveći dio svoje političke karijere proveo na vlasti, dok je Janša samo dvaput u svoja gotovo tri desetljeća koliko je na čelu svoje stranke uspio doći na vlast, a kao premijer uspio je do kraja odraditi samo jedan mandat, onaj od 2004. do 2008. godine.
Erjavec je, s druge strane, kao čelnik DeSUS-a od 2004. godine do danas bio član svih slovenskih vlada, lijevih i desnih. I ne samo to. Erjavec je bio onaj pivotalni akter koji je odlučivao o tome tko će formirati vlast. Od Janšine prve vlade 2004. godine, preko vlade Boruta Pahora 2008. godine, zatim kratkotrajne druge Janšine vlade 2012. godine, a potom i vlada Alenke Bratušek i Mire Cerara, sve do današnje vlade Marjana Šareca, Erjavec je sa svojim mandatima odlučivao tko će sastaviti vladu, čime je stekao iznimnu političku moć, koja je daleko nadilazila formalnu moć njegovih nekoliko mandata u slovenskom parlamentu. Zahvaljujući toj moći, lukavi je Erjavec od 2004. do danas, dakle, već više od desetljeće i pol, konstanta svih slovenskih vlada, a za to je vrijeme promijenio tri resora, dok je Janša uglavnom tavorio u opoziciji.
Erjavec je rođen 1960. godine u Belgiji, što često naglašava. Njegov otac radio je u tamošnjim rudnicima, a mladi je Erjavec u Belgiji završio niže razrede osnovne škole. U Belgiji je naučio francuski, što je također znao isticati, s obzirom na to da je u dugogodišnjoj karijeri šefa slovenske diplomacije često dolazio u neugodne situacije zbog lošeg znanja engleskog.
S 12 godina Erjavec se vraća u Sloveniju, a u Kranju nastavlja školovanje. Najprije se bavio sportom i trenirao košarku, da bi se onda okrenuo novom hobiju – slikarstvu, kojim će se, kako ćemo poslije doznati, nastavio baviti i tijekom političke karijere. Potom upisuje Pravni fakultet u Ljubljani, a pamte ga kao dobrog studenta, ali i po jako dugoj kosi koju je u to vrijeme nosio.
Odmah nakon demokratskih promjena, na početku devedesetih, Erjavec se okreće politici. Iako je na čelu DeSUS-a “tek” od 2005. godine, on je zapravo čovjek brojnih stranaka. Njega ideologija nikad nije previše zanimala, a stranke koje je često mijenjao koristio je isključivo u interesu vlastite karijere. Na početku, 1990. godine, zapošljava se u kranjskoj općini kao član izvršnog vijeća i tajnik za opću upravu po preporuci Andreja Štera, tadašnjeg državnog tajnika šefa diplomacije Dimitrija Rupela, člana Demosa, koji je tada bio na vlasti u Sloveniji.
Iako Erjavec tada formalno nije bio član Demosa, u Kranju je angažiran u Demosovoj kvoti. Odonda se Erjavec uporno penjao, najprije u državnoj administraciji, uz potporu politike, naravno, a potom i u visokoj politici. Slovenski kršćanski demokrati Alojza Peterlea formalno su bili prva Erjavčeva stranka, u koju se učlanio 1993. godine, a zahvaljujući njoj 1995. godine dobiva radno mjesto u uredu pravobranitelja ljudskih prava. U vrijeme kratkotrajne vlade Andreja Bajuka krajem devedesetih, opet zahvaljujući stranačkoj iskaznici, Erjavec postaje državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa. Ubrzo, međutim, Erjavec mijenja stranačke boje i prelazi u redove Pučke stranke, gdje se kandidirao na izborima za Europski parlament 2004. godine, ali stranačka centrala nije podržala njegovu kandidaturu. Zbog toga se ponovno odlučio za promjenu stranke. Iste godine Erjavec se pridružio Liberalnim demokratima (LDS), ali ni tamo nije imao sreće, s obzirom na to da se nije uspio izboriti za mjesto na izbornoj listi i da je ta stranka, koja je gotovo dvanaest godina neprekidno vladala Slovenijom, u tom trenutku bila pred raspadom.
I tada dolazi na red DeSUS. Iako je u tom trenutku još formalno bio član LDS-a, Erjavec se na listi DeSUS-a kandidirao na izborima za slovenski parlament 2004. godine. Novinarima je netko dostavio njegovu uplatnicu za stranačku članarinu koju je platio LDS-u, na što je Erjavec lakonski odgovorio da po kući ima puno uplatnica, pa je i tu platio. Iako u Kranju osvaja samo mizernih 300-tinjak glasova, ili dva posto, Erjavec kao DeSUS-ovac ubrzo postaje ministar obrane u prvoj Janšinoj vladi, a 2005. godine postaje i predsjednik DeSUS-a. Bio je to početak njegove strelovite karijere. U Janšinoj vladi Erjavec je više puta prijetio izlaskom DeSUS-a iz koalicije i rušenjem vlade, što je postao njegov modus operandi u svim koalicijama. Erjavca u koalicijama zanima isključivo realizacija njegovih i interesa njegove stranke.
Šef umirovljenika
Zanimljivo je da Erjavec kao šef umirovljeničke stranke ni u jednoj vladi u kojoj je bio nije inzistirao na tome da DeSUS dobije resor rada i socijale, koji je zadužen za umirovljenike, nego je uvijek bio na čelu ministarstava koja nemaju veze s populacijom za čije se interese navodno bori. Erjavec je bio ministar obrane, zatim ministar zaštite okoliša, pa ministar vanjskih poslova, a onda opet ministar obrane, a za interese umirovljenika u pravilu se borio pritiscima i ucjenama. I ne može se reći da u tome nije bio uspješan. Prosječna mirovina u Sloveniji iznosi oko 60 posto prosječne plaće, dok u Hrvatskoj, primjerice, prosječna mirovina iznosi manje od 40 posto prosječne plaće.
Minimalna starosna mirovina u Sloveniji iznosi 500 eura, a slovenski umirovljenici dobivaju i godišnji dodatak, regres, koji se kreće od 100 do 410 eura, a najviši regres dobivaju oni umirovljenici čije su mirovine najniže. Kada je riječ o pravima umirovljenika, Erjavec je u svim koalicijama bio uporan i nepopustljiv. Svaki put kada bi osjetio da neka druga stranka – a u pravilu su to bili socijaldemokrati – pokušava prikupljati političke bodove među umirovljeničkom populacijom, koju DeSUS smatra svojom izbornom bazom, Erjavec bi okrenuo palac dolje. Tako je 2016. godine bez previše oklijevanja zastupnike DeSUS-a pozvao da s opozicijom glasaju za razrješenje ministrice za rad Anje Kopač Mrak, koja je u vladi u kojoj je sjedio i Erjavec bila u kvoti socijaldemokrata, čime je toj stranci poslao nedvosmislenu političku poruku, dajući umirovljeničkoj populaciji do znanja tko je pravi zastupnik njihovih interesa.
Erjavec se uvijek znao pobrinuti za sebe. Sve ove godine on je bio jedini šef političke stranke u Sloveniji koji je pored ministarske plaće, koja u Sloveniji nije mala i iznosi oko tri tisuće eura, dobivao još jednu plaću, koja iznosi oko 1700 eura bruto, kao šef političke stranke.
Iz vremena Janšine vlade Erjavca prati prva velika afera. Bila je to afera Patria, najveća korupcijska afera u Sloveniji od osamostaljenja. Erjavec je kao ministar obrane potpisao ugovor o nabavci oklopnjaka finske Patrije vrijedan 289 milijuna eura, zbog kojeg je Janša poslije pravomoćno osuđen i odležao nekoliko mjeseci u zatvoru, dok se Erjavec iz te afere izvukao. Erjavca je državno odvjetništvo teretilo da je sklopio loš ugovor s Patrijom, čime je oštetio državu za čak 17 milijuna eura, no Okružni sud u Ljubljani ga je oslobodio, dok je Janšu u odvojenom postupku zbog istog slučaja osudio, iako je Erjavčev potpis bio na ugovoru. Erjavca je tada stekao status “teflonskog” ministra i neuništivog političara, kojem ni najgore afere ne mogu previše nauditi.
Pahorova vlada lijevog centra, koju je 2008. godine Erjavec pomogao formirati nakon iskustva s Janšinom vladom desnog centra, potvrđuje da je to ipak samo djelomično točno. Erjavec u Pahorovoj vladi dobiva resor zaštite okoliša, s kojim nije bio osobito zadovoljan, a dvije godine poslije Erjavec je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog negativnog mišljenja Računskog suda, koji u Sloveniji kontrolira trošenje javnog novca, što u Hrvatskoj obavlja Državna revizija. U prvom takvom slučaju uopće Erjavec je bio prisiljen odstupiti s ministarskog položaja jer je Računski sud dao nezadovoljavajuću ocjenu mjerama Erjavčeva ministarstva u pogledu prikupljanja odvojenog otpada, nakon čega je Erjavec zavapio: “Pa zar se ministar okoliša mora brinuti za svaku kantu u ovoj državi?!” Pahor je Erjavca prisilio na ostavku, tvrdeći kako je riječ o poštivanju demokratskih standarda, no Erjavec, koji nije shvaćao zašto se takvi standardi moraju utvrđivati baš preko njegovih leđa, ubrzo mu se osvetio napuštanjem vladajuće koalicije, što je bio uvod u raspad vladajuće koalicije i izglasavanje nepovjerenja Pahoru.
Osam susreta s Lavrovom
Nakon lošeg iskustva s Pahorom Erjavec se ponovno okreće desnici i Janši, čiju je vladu pomogao formirati nakon pada Pahorove vlade. U toj je vladi Erjavec, na opće čuđenje, pa čak i zgražanje, jer se smatralo da nema potrebno diplomatsko iskustvo, dobio važan resor vanjskih poslova, no Erjavec je i na tom položaju pokazao iznimnu snalažljivost i nevjerojatnu sposobnost političkog preživljavanja. Na toj je poziciji ostao sve do 2018. godine, kada ponovno dobiva obrambeni resor, a u višegodišnjem mandatu šefa diplomacije u više slovenskih vlada Erjavec se čak osam puta sastao sa šefom ruske diplomacije Sergejem Lavrovom, a nijedan put sa šefom ili šeficom američke diplomacije, premda je Slovenija članica Europske unije i NATO-a. Taj podatak najbolje svjedoči o Erjavčevim vanjskopolitičkim preferencijama. On kao ministar vanjskih poslova nije bio u Washingtonu, ali je zato nekoliko puta bio u Moskvi, pa i 2015. godine, kada je Europa nametnula sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i oružane intervencije na istoku Ukrajine. Najviši ruski čelnici, Dmitrij Medvedev i Vladimir Putin, dolazili su u Sloveniju u vrijeme kada su im u gotovo cijeloj Europi vrata bila zatvorena.
Erjavčeve simpatije prema njegovu ruskom kolegi ponekad su znale poprimiti bizarne dimenzije. Za jednog od svojih zadnjih boravaka u Moskvi Erjavec je svom domaćinu, iskusnom Lavrovu, darovao njegov portret, ulje na platnu, što ga je Erjavec sam naslikao. Tom nesvakidašnjom Erjavčevom gestom njegovo se ministarstvo najprije pohvalilo na društvenim mrežama, ali kada su shvatili da to možda i neće biti shvaćeno na željeni način, ubrzo su povukli objavu, ali nisu računali na to da će se Erjavčevim velikodušnim darom Lavrovu na Twitteru pohvaliti i rusko Ministarstvo vanjskih poslova, tako da je fotografija Erjavca s njegovim portretom Lavrova ostala zauvijek memorirana u virtualnom svijetu. Prorusko usmjerenje vanjske politike u njegovu mandatu bilo je toliko očito da su se čak i u vrijeme arbitražne afere pojavile špekulacije kako je američka strana dostavila kompromitirajuće snimke slovenskog arbitra i agentice hrvatskoj strani upravo zbog stalnog slovenskog koketiranja s Moskvom i najave ulaska ruskog kapitala u koparsku luku. Bilo to točno ili ne, Ljubljana je u Erjavčevu mandatu toliko zapustila diplomatske odnose s Washingtonom da je Cerar, koji je 2018. naslijedio Erjavca na mjestu šefa diplomacije, ubrzo nakon stupanja na dužnost otputovao u SAD u misiju popravljanja štete zbog višegodišnjeg zanemarivanja odnosa sa SAD-om. Cerarov sastanak s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom 2018. godine bio je prvi posjet nekog slovenskog šefa diplomacije State Departmentu od 2010. godine.
Vikendica u Hrvatskoj
Pa ipak, slovenska vanjska politika u posljednjem desetljeću uglavnom se bavila Hrvatskom. Erjavec je toliko želio riješiti granično pitanje s Hrvatskom po volji Ljubljane, što je u Sloveniji pitanje političkog prestiža, da je u tome pretjerao, što mu se poslije obilo o glavu. U arbitražni je postupak upregnuo slovenske obavještajne službe, koje su trebale zaštititi nezakonito lobiranje i muljanje slovenskog arbitra i agentice, ali je slovenska arbitražna agentica Simona Drenik ipak napravila fatalnu pogrešku, zbog koje su obavještajci snimili njezin razgovor s Jernejem Sekolcem. Erjavec se prije toga javno hvalio kako on zna da će arbitraža udovoljiti slovenskim zahtjevima i dodijeliti Sloveniji izlaz na otvoreno more i dvije trećine Piranskog zaljeva, zbog čega su mnogima zvona zazvonila na uzbunu.
Objava snimaka nezakonitog slovenskog lobiranja izazvala je arbitražnu aferu koja je rezultirala hrvatskim napuštanjem arbitraže, no Erjavec, koji je politički najodgovorniji za arbitražni fijasko, preživio je i tu aferu. Iskusni Erjavec, kao i tadašnji premijer Cerar, pretvorili su arbitražnu aferu u aferu hrvatskog “nezakonitog prisluškivanja”, skrećući pozornost sa slovenskog nepoštivanja arbitražnog sporazuma na navodno hrvatsko nezakonito prisluškivanje. Erjavec je samo pojačao oštru retoriku prema Hrvatskoj, nižući prijetnje i ucjene, znajući da to pali kod slovenskih birača. Nisu svi u Sloveniji, naravno, pali na to. Neki su čak sugerirali kako bi Erjavec mogao biti i “hrvatski igrač”, podsjećajući da on ima vikendicu u Hrvatskoj. Sve u svemu, u Erjavčevu mandatu, pa i Erjavčevom zaslugom, odnosi Hrvatske i Slovenije danas su na najnižoj razini od osamostaljenja dviju zemalja. Erjavcu se takva politika prema Hrvatskoj kod kuće uvijek itekako isplatila.
Bravo za Slovence! Znaju Slovenci dace im Rusi uvjek pomoc u slucaju neprilika .JerbRusi su pomagali slavenskim narodima. Ovi novinar je ljubomoran i jadan sto Slovenci imaju dobre odnose sa Rus.On bi zapovjeda Slvencin skim ce imat dobre odnose a skim ne. Skidanje gaca do kolina .Kamo srece daimi imamo dobre odnose sa Rus manje bi bjezali iz zemlje.Gledam ovdje u Moskvi puno Slovenske tehnike sportske opreme. i Farmacije. Tako to rade Slovenci ami jadnici svako jutro na rad kod slovenaca .. I jos se rugamo.