Kad bi naši vlastodršci bili svjesni da u nekim situacijama može biti korisnije zaviriti u petsto godina staru knjigu nego angažirati gomilu PR-agencija i savjetnika, možda bi više cijenili tradiciju humanističkih i društvenih znanosti i ne bih ih filtrirali bazom nizozemske poljoprivredne škole i ponižavali ministrom Jovanovićem.
Navršilo se pet stoljeća otkako je 1513. Firentinac Niccolò Machiavelli napisao djelo Vladar, koje mnogi smatraju početkom filozofije politike. On prvi razmatra politiku i njene zakonitosti odvojeno od etike pa će makijavelizam kasnije postati sinonim za pokvarenu, beskrupuloznu, prijetvornu politiku koja se svodi na maksimu “cilj opravdava sredstvo”. U Machiavellijevu djelu ta se rečenica ne nalazi premda se, uvjetno, njegove preporuke Vladaru mogu sažeti na taj način. On se zapravo ne bavi ciljevima, već hladno analizira sredstva koja treba koristi da bi se osvojila, zadržala i proširila vlast. Pri tome se oslanja na pouke iz povijesti i iskustvo svoga vremena te se ne zanosi maštanjem o ljudskom društvu kakvo bi moglo biti, već opisuje zbilju onakvu kakvu vidi da jest.
Čovjek je u Machiavellievim očima po prirodi zao. Tvrdi da su ljudi općenito nezahvalni, nepouzdani, lažljivi, pohlepni za dobitkom, kukavice. Među mnogima koji nisu dobri čovjek koji želi u svemu postupati dobro nužno propada. Stoga ističe kako je važno da vladar nauči kako ne biti dobar onda kada je to potrebno. Vladar mora spajati osobine lisice i lava, tj. biti lukav i jak, jer se lav ne može obraniti od mreže, a lisica od vukova. Premda je iz današnje perspektive u mnogome moralno upitan, Machiavellijev Vladar je i nakon pola milenija živo i poučno djelo, ne samo za potencijalne vladare već i za podanike, koji se danas ljepše nazivaju “građanima”, kako bi jasnije uvidjeli što i kako vladari rade.
Machiavelli se oštro protivio korištenju plaćeničkih vojnih trupa, jer su sklone izdaji i ucjeni, pa ozbiljan vladar mora imati vlastitu, narodnu vojsku. Ono što je nekada bila vojna sila, danas su u politici mediji pa je pouka sljedeća: moraš imati svoje medije, jer oni koje, na ovaj ili onaj način plaćaš da se danas u predizbornoj kampanji bore na tvojoj strani, sutra se mogu prikloniti drugome za veći novac ili te sami početi reketariti.
Treba djelovati odlučno. Ne smije se dopuštati nered u državi (ili stranci) i popuštati bundžijama ne bi li se izbjegao rat jer se time sukob neće izbjeći, već će se samo odgoditi na vlastitu štetu. Milanović je, po Machiavelliju, trebao odmah krenuti u rat s Bandićem jer ga je samo odložio na svoju štetu, a slično čini i s problematičnim koalicijskim partnerima danas. Važan poučak je i sljedeći: onaj tko je uzrok tome da je netko postao moćan propada, jer će ga uništiti taj novi moćnik. Tako je Sanader instalirao Jadranku Kosor, a ona ga je kasnije politički eliminirala. Ona kasnije u stranku na velika vrata uvodi Karamarka, koji ju je na koncu isključio. Primjer su i Bandić i “skojevci” za koje zadnjih dana ističe kako im je on dao partijske knjižice, a sad mu rade o glavi.
Machiavelli pomno analizira kako vladar treba rabiti okrutnost, danas bismo rekli – kako povlačiti nepopularne poteze kao što su kresanje plaća i mirovina, povećanje poreza, otpuštanje, smanjenje socijalnih prava i slično. Preporučuje da ih se čini brzo i odjednom: “Nasilja valja činiti u jedan mah, tako da manje bole, jer se slabije osjećaju: dobročinstva pak postupno, da se bolje očituju. “Ova vlada je odmah nakon izbora, čim je snimila stanje, trebala samurajski, odmah odrezati sve što je mislila i preživjela bi. Jer tko bi razuman tražio nove izbore nakon samo tri mjeseca? Neodlučnošću i postupnim rezuckanjem nije napravila ništa, a već je izgubila potporu javnosti. Jedna od rijetkih lekcija koje su naši vladari odavno naučili jest da određen dio godine narod treba držati zabavljenim “con feste e spetaculi”.
Provođenje nepopularnih mjera Vladar treba prepustiti svojim ministrima, a javnosti ugodne poteze vršiti sam – ovu je preporuku Milanović dijelom slijedio koristeći se Čačićem i Linićem kao gromobranima. No nije sljedeću, koja kaže kako vladar ne mora nužno biti milosrdan, čovječan, iskren, vjeran i pobožan, ali je nužno da se drugima čini da je takav. To su po Machiavelliju štetne osobine ako ih vladar ima i uvijek ih se drži, a korisne ako se čini da ih ima. Domaći lenjinisti su od Lenjina trebali naučiti kako je bit svake politike kadrovska politika. Machiavelli u toj smislu piše: “Prvi se sud o umu nekoga vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su sposobni i privrženi, slovit će kao uman čovjek; jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud, jer mu je prva greška bio taj izbor. “Kakva je privrženost ljudi koji su danas u Karamarkovoj sviti, a do jučer su bili u Kosoričinoj, još prije u Sanaderovoj, a i sutra bi po potrebi pretrčali nekom novom? Nesposoban kadar osnovna je boljka ove vlasti, koja je od Sanaderova povlačenja znala da izgledno dobiva sljedeće izbore, da bi na koncu važne sektore dala u ruke ljudima koji izvan partije i politike nemaju nikakvog radnog iskustva.
Na kraju, kako savjetovati vladara? Što mu uopće može doprijeti do ušiju i do uma? Machiavelli tu, samo naizgled paradoksalno, kaže: “Ako vladar već sam po sebi nije mudar, ne može biti dobro ni savjetovan. Dakle, neće vladar postati razborit zato što je dobro savjetovan, već su dobri savjeti posljedica vladarove razboritosti.”
