Živimo kao u kameno doba. Čim ptica sleti na granu koja dotakne kabel dalekovoda, mi ostajemo u mraku. A kad padne kiša ili malo zapuhne vjetar, ostanemo bez svega – struje, internetskog signala i TV-a – revoltirano nam govori Stjepan, jedan od stanovnika Velike Bune, mjesta četiri kilometara udaljenog od Velike Gorice, a deset kilometara od Zagreba. Žitelji ovog i susjednih mjesta, predjela koji se zove Vukomeričke gorice, tijekom godine više nemaju nego imaju struje. Ljudima je teško planirati bilo kakve radove koji su vezani za električnu energiju.
– Danas, kada sve ovisi o tehnologiji, mi ne možemo organizirati svoje živote ni dan unaprijed. Ujutro prvo pogledamo u nebo i molimo Boga da uspijemo bilo što napraviti prije nego se oblak pomakne i nama nestane struje – govori Stjepan.
Ističe kako su ljudi u ovom kraju toliko opsjednuti strujom da su bakice počele i plaćati mise da ne nestane struje taj tjedan kada imaju kolinje i da im se svježe meso uspije zalediti.
Ovdje je bingo dobiti kavu
Na svojoj smo koži osjetili kakav je život u selima nedaleko od Zagreba, koja već nazivaju i “selima mraka“. Ulazeći u kafić „Buna“ u selu Mala Buna, simpatična konobarica, 21-godišnja Lucija, smrknula se čim smo naručili cappuccino.
– Žao mi je, ali malo ćete pričekati, bez struje smo. Možete popiti žesticu ili pivo, za muku i sok, to vam trenutačno možemo ponuditi – ispričala se Lucija koja nas je natjerala da umjesto jutarnje kavice popijemo pivo.
– Vi ste na Buni, a ne na Trgu Bana Jelačića. Ovdje je pravi bingo uspjeti dobiti kavu. Dok dođe struja i aparat se uključi i zagrije, struje opet nestane. To vam je tak na Buni – uz smiješak je objasnila Lucija.
Priča nam kako je teško poslovati i raditi u takvim uvjetima.
– Ovdje vam je raditi katastrofa. Uvijek nekakvi problemi zbog struje. Netko misli – evo nestalo struje i dođe za par minuta i nema problema. Ali to nije tako. Imamo velikih problema u poslovanju. Kada nema struje, ne možemo izdati račune. Nakon što dođe struja, kada ih sve ukucamo i dok se fiskaliziraju, problem stvara porezna. Često nam nestaje i internetski signal, zbog čega nam se računi ne fiskaliziraju na vrijeme – govori Lucija trčeći napraviti cappuccino u trenutku kada je došla struja, ali bezuspješno jer struja je došla na 30-ak sekundi i opet nestala.
– Eto vidite ovaj cirkus. Cijeli dan vam je to tako. I kada nekome sa strane to kažete, nitko vam ne vjeruje. Kada konačno i dođe struja, našim mukama nije kraj. Problem nam stvara internetska veza bez koje nam se ne fiskaliziraju računi. Znam isprintati i po 30 računa koji se fiskaliziraju nakon pola sata i više – govori Lucija, napominjući kako i na kraju smjene kasu ne smije ugasiti dok se svi računi ne fiskaliziraju.
– Iako izdam račune za vrijeme radnog vremena do 23 sata, ne uspijevaju se fiskalizirati na vrijeme, već iza 23 sata, zbog čega opet ima problema jer kasa radi dulje od radnog vremena kafića. Kada nema struje, ne možemo izdati račune i onda ih ukucavamo kada dođe struja. Sad ti objasni poreznoj kako u pola sata nema izdatog računa, a onda u deset minuta izdaš njih 30-ak – objašnjava Lucija, govoreći kako nestanak struje nije povezan samo s lošim vremenom.
– Evo vidite, danas je sunčan dan kakvog možemo poželjeti, a mi smo bez struje. Možete misliti kako je tek kada puše vjetar ili pada kiša, a neku večer nevrijeme, da ni ne govorim. Gosti nam znaju prigovoriti da piće nije hladno, ali hladnjak ne može stalno hladiti zbog struje... kvare nam se aparati za kavu i sve ostalo. Mi smo ovdje kao odcijepljeni od svijeta – kazala je Lucija kojoj se u kritikama na račun HEP-a pridružio i gost Ivan.
– Nemojte se previše žaliti jer vama je tu još dobro kak je nama u bregima. Iako ima i ovdje problema, još je dobro kada usporedite s mjestima malo dalje, Kravarsko, Hruševec, Hotnja... to je tek katastrofa – kaže Ivan koji je od muke potegnuo za već trećom travaricom.
– Mi smo bez struje od snočka i živimo u kmice. Spustio sam se u dućan da kupim svijeće, ali niti dućan ne radi jer nema struje. Čim malo vjetrić zapuše, pozdravi se sa strujom. I ne da nema struje neko kratko vrijeme, prvih desetak minuta nestane po 15 put, a ako je nevrijeme, nema je do jutra sigurno, na to smo već navikli. Moja djeca su imala velike probleme za vrijeme škole. Znalo je nestati struje da je nije bilo tri dana, nisi se mogao ni okupati ni osušiti kosu ni napisati zadaću. Svijeće su nam uvijek u kući i stalno gore, samo mi znamo koliko su skupe. Sto smo puta već zvali tu Elektru, ali samo nas šeleju od vrata do vrata. Tu ni nitko kriv osim Boga i nas kaj tu u tom jadu živimo – naglasio je Ivan koji nas je potaknuo da odemo u obližnji market da vidimo kako oni rade ili ne rade dok nema struje.
Voditeljica marketa, Ivana, također se požalila na nemogući rad.
– Danas je nestala struja dok je dućan bio krcat, a na kasi sam imala pet ljudi koji su kupili hrpu namirnica. Kad je nestalo struje, kasa je prestala raditi i nisam mogla ništa naplatiti. Ljudi su stvari vratili i otišli dalje. Mi smo tu ostali oštećeni, jer mnogi su kupili narezane sireve i salamu i na kraju ostavili. Što sad da mi s tim radimo? Ne možemo prodati drugom niti vratiti, jedino da sami pojedemo – govori Ivana, ističući kako se po ovakvim vrućinama proizvodi odmah kvare.
– Sladoled nam se otopio, salame i sirevi nam se usmrde, pregori hladnjak... teško je raditi tako i svakodnevno gubimo kupce i na velikom smo gubitku – kazala je Ivana.
I zbog ptica smo u mraku
– Mi bi tu trebali napraviti one vrage kaj se vrte, kak se zovu, vetrenjače, je l’ da? One delaju na veter, a toga bogme mi imamo za izvoz, i ne bi bilo da nema struje – kazao je stariji gospodin Joža koji se obrušio na Elektru i na državu.
– Ja imam 80 let i sve te let sve je isto. Rodil sam se v kmice i mrel bum v kmice. Sve kaj oni znaju je saki mesec poslati račun i dojti za teden dan isključiti ak ne platiš. Em nek isključe kad i ovak nema struje… ja nem samo valjda plačam gorivo kaj dojdu do mene. Moji nuki ne mreju delati ništa za školu jer ne mreju zapaliti one kutije kompjutere bez kojih denes mladi ne znaju živeti – vikao je Joža, pokazujući nam na radnike Elektre koji su upravo dolazili praviti kvar.
– Glećte, voze se ko gospoda i sad budu tu odmorili, a delali budu zutra, a ti, Joža, si kupi sveće – razjareno je vikao Joža.
Radnici Elektre objasnili su nam kako idu popravljati kvarove na dalekovodu.
– Grana lipe pala je na dalekovod i idemo to popraviti. I ja bih najradije da je sve u redu, ali nismo mi krivi. Ljudi nas napadaju kao da mi bacamo te grane po žicama. Mi samo popravljamo. Tu je riječ o dalekovodu dužem od 120 kilometara, koji najvećim dijelom prolazi kroz šumsko područje, što je i najveći problem jer se prilikom jakog vjetra i nevremena grane savijaju i čim dotaknu vod, dolazi do prekida opskrbe električnom energijom – kazao je djelatnik Elektre ističući kako se redovito krči šumsko područje i nastoji grane držati što dalje od dalekovoda, ali da se neželjene situacije ne mogu potpuno spriječiti.
– Nažalost, to je danas realnost i mi tu ne možemo ništa. Činimo sve što je u našoj mogućnosti i izlazimo na teren u svim uvjetima, kad je god to potrebno, ali ne možemo utjecati na neke prirodne stvari – kazao je jedan od djelatnika velikogoričke Elektre, nastavljajući prema šumi gdje je došlo do kvara.
U jednom od poznatijih kafića u Buni, kod „Lojzeka“, terasa je bila puna gostiju koji su hvatali malo zraka prije velike vrućine.
– Jako nam je teško ovako živjeti bez struje, a imamo malu djecu. Vrućine su velike i treba kuhati, prati i peglati, ali i rashladiti kuće da možeš preživjeti ove vrućine. Mi si to ne možemo priuštiti jer čim ptica proleti, kabel se zanjiše i mi ostanemo bez struje – kaže nam mlada majka Tanja držeći u rukama svoje malo dijete.
– Često nestaje struje na djelić sekunde, dovoljno da se svi kućni aparati ugase… i tako nekoliko puta u nizu. Sve nam pregori, od televizora, kompjutora, perilice za rublje do frižidera – nastavlja Tanja, ističući kako su već toliko uvježbani da, čim ugledaju oblake kako se nadvijaju nad selom, trče kući i vade utikače iz zida.
Voditeljica kafića Božena također se složila da je riječ o teškom načinu života i rada.
– Često imamo najavljena isključenja struje zbog radova na dalekovodu i mrežama i nije mi jasno zbog čega toliki nestanci struje, koji nisu povezani s lošim vremenom. Evo, danas je predivan dan, a mi smo u pola sata tri puta ostali bez struje na nekoliko minuta – kazala je Božena, ističući kako je teško poslovati i preživjeti jer račune moraš podmiriti, a nemaš uvjete za rad.
– Puno trošimo na popravke aparata koji se često kvare zbog nestanka struje, a gosti ne dolaze jer ne žele sjediti u mraku, a ne mogu niti popiti hladno piće ili kavu s aparata – požalila se voditeljica Božena.
Jedino uredno dolaze – računi
Zbog takvih učestalih problema sa strujom neki od poznatijih restorana na tom području bili su prisiljeni opskrbiti se agregatima kako bi mogli poslovati s obzirom na to da organiziraju različite proslave, svadbe, krstitke, krizme, rođendane, i ne mogu si priuštiti da usred svadbe ili bilo koje proslave ostanu bez struje.
Osim kafića, trgovina i restorana, velike probleme imaju i poljoprivrednici koji su također ovisni o električnoj energiji. Obitelj Ilijevski, koja drži šest krava i bavi se proizvodnjom sira i vrhnja, također ima velikih problema. Šezdesetsedmogodišnji Cane Ilijevski, koji se godinama bavi tim poslom, govori kako je taj posao sam po sebi težak i malo se ljudi njime bavi.
– To je krvavi posao koji ima radno vrijeme 24 sata dnevno. Imam šest krava koje treba pomusti svaki dan. Naravno, to više ne radimo ručno, već imamo muzilicu na struju, i kad nestane struje – gotovo. Mora doći moja žena i ručno muzemo i snalazimo se kako znamo. Svako jutro krave treba musti i česti nestanak struje stvara nam velike probleme jer proizvodnja mora ići dalje. Ujutro montiramo muzilice i, kada nestane struje, moramo ih micati, što i nije jednostavno. Tada moramo musti na starinski način, što je jako teško. Ne mogu vjerovati da čovjek u 21. stoljeću još muze krave ručno, na što smo mi često prisiljeni zbog nestanka struje – govori Cane kojem struja stvara i druge probleme, a ne samo oko muzenja krava.
– Moja žena, od sveg dobivenog mlijeka, radi sireve i vrhnje koje svaki petak prodaje na tržnici u Velikoj Gorici. Osim dimljenih sireva, radi i suhe i mokre koji moraju stajati u hladnjaku : I tu imamo puno problema, sirevi se znaju pokvariti i moramo ih baciti. I onako se malo zaradi na proizvodnji i prodaji, i kada vam se još proizvod kvari, na gubitku smo cijeli mjesec. Račun struje dođe i moraš ga platiti, a nitko ne pita za štetu – govori Cane koji je u nekoliko navrata tražio objašnjenje i odgovor nadležnih, ali bezuspješno. Zbog takve situacije kaže kako razmišlja kupiti agregat ako misli opstati u svom poslu.
Za vrijeme stvaranja ove reportaže struje je nestalo na 5 do 10 minuta desetak puta čime smo se uvjerili u istinitost priča naših sugovornika iz Vukomeričkih gorica. Problem nemaju samo Velika i Mala Buna, kako su nam rekli mještani, već cijelo područje Gorica. od naselja Okuje do Pokupskog i Hotnje. Teško je vjerovati da danas, u vrijeme toliko naprednih tehnologija o kojima ovisi život ljudi, nadomak glavnoga grada stanovnici gotovo da žive u izolaciji svaki put kada proleti ptica ili kada se pomiču oblaci.
– Mi tu živimo kao u nekom crtiću koje moji nuki tu i tam uspeju pogledati, kad ima struje. Baš su snoćka gledeli Kremenka kako si drži auto i trči ž njem. Eto tak vam i mi tu živimo… kak Kremenko – slikovito nam je opisao Joža.
Alo, novinari, imate priču za rubriku vjerovali ili ne, ajmo akcija: zovite HEP Opskrbu, Ministarstva koja treba, pa ne može ostati samo na članku i citiranju raje. Nađite suvisli odgovor, kako je moguće da selo 10km od Zagreba nema struje, kakve to veze ima s dalekovodima od 120km duzine, ovo su sela u okolici Velike Gorice. Gdje je tu istraživačko novinarstvo?