Parčić, najsiromašnije selo na području Kistanja, najsiromašnije općine u Republici Hrvatskoj, dobilo je struju! Vijest je to, iako dobra, zbog koje se u grobu okreće Nikola Tesla, čija je sestra Angelina Trbojević pokopana na kistanjskom groblju pokraj kojeg prolazimo na putu za Parčić.
Selo je i dalje siromašno, pusto i ruševno, električni stupovi ispilani su iza Oluje i nisu postavljeni novi, a struju su dobile tri naseljene kuće u kojima žive povratnici koji su se u svoje ruševne domove vratili još 2001. i 2002. godine. Elektrifikacija je nedavno provedena zahvaljujući solarnim sustavima čije su postavljanje financirali Fond za zaštitu okoliša, UNDP i Šibensko-kninska županija.
Vozači nas “oderu”
Do Parčića dobar dio puta vozi se uskim makadamom oko kojeg su samo kamen i drača. Mi idemo u Vukše, najzabačeniji zaselak najsiromašnijeg sela u najsiromašnijoj općini. Samo četvero ljudi živi u raštrkanim Vukšama, a mi ih zatječemo trojicu. Naime, Stoja Vukša (85) u bolnici je u Kninu pa njezina supruga 87-godišnjeg Radu nalazimo samog u kući.
– Sretan sam što smo dobili struju, a nesretan što Stoja nije sa mnom da zajedno uživamo, gledamo televizor i imamo pun frižider. Teško je bolesna. Bila je prvo u bolnici u Šibeniku pa u Kninu. Posjećujem je koliko god mogu, a doktori kažu da joj nema spasa. Slaba je i nemoćna, treba je njegovati i hraniti. Ja ću se brinuti o njoj. Struja je spasila stvar jer sad kad je imam u kući otići ću po Stoju. Ovdje neka leži i ovdje neka umre u svojoj kući. Ja ću najbolje o njoj voditi brigu – tužno izgovara Rade, vitalni starac na čijem se uspravnom držanju ne očitavaju godine ni težak život koji vodi.
Zna da mu neće biti lako brinuti se o nemoćnoj supruzi Stoji, ali nije mu lako ni odlaziti u Knin. Jedini način je da nekome plati, nema autobusne linije ni od Kistanja do Knina, a privatni “poduzetnici” traže 200 kuna za oba smjera. To tako ide, kaže Rade, jer drugačije ne može.
Mirovina mu je samo 800 kuna, ženina 400 i snalaze se s onim što imaju. Dok su mogli, držali su ovce, a onda je sve krenulo nizbrdo kada je Stoju gurnuo ovan, pala je i slomila kuk. Navikli su raditi. I dok nije bilo solarnih panela, oni su imali agregat, ali struju povremeno jer je puno trošio i često se kvario. Sad je lakše, solarni paneli odlično rade, struje ima dovoljno, a ne trebaju je ni plaćati, što nije nevažno.
Rade nam domaćinski nudi svog crnog vina. Još uvijek obrađuje vinograd. Jako mu je drago što ima čime počastiti goste, kao kada su mu nedavno zbog struje došli župan Goran Pauk i delegacija.
Moram okrečit kuću
– Dok smo bili bez struje, bio sam u novinama i na televiziji do sad 10 puta. Možda smo je zato i dobili struju, jer ste svi vi pisali kako u 21. stoljeću živimo u mraku – kaže Rade, zadovoljan što ima s kime razgovarati. Trojica jedinih žitelja Parčića jedan s drugim ne govore. Posvadili su se prije puno godina. Razlog je bila ispaša – čije će ovce gdje pasti u pustom selu. Teško je to razumjeti nama koji dolazimo sa strane jer ovaca više nema, ali među njima još vlada šutnja.
Radinog susjeda Andriju Vukšu (74) zatječemo u skromnoj, čađavoj kućici, kako se grije uz peć na drva i jede mesni doručak. – Zbog struje ste došli? Evo, upalio sam žarulju, sad je puno bolje, kako nije, ne moram u krevet čim padne mrak. Osim struje, dobili smo i po veliki frižider, još ga nisam uključio. Još i dalje najviše kuham na šporet na drva, ali već sam kupio kuhalo na struju pa kombiniram – objašnjava Andrija novi, elektrificirani ritam života na koji se privikava. Sad je, kaže, puno lakše nego bez struje. Mobitel ima već dugo, ali da bi ga napunio, prije je pješačio po nekoliko kilometara u svakom pravcu.
– Išao sam u Modrino Selo kod Đure Kresovića, bivšeg suca, napuniti mobitel, a kod njega sam držao i meso u frižideru. Bez frižidera je teško. Danas što svariš, ako ne pojedeš, onda baciš. A ni Đuro nije blizu, teren je loš, nije do njega baš bilo lako, osobito zimi, po kiši i snijegu – kaže Andrija koji dodaje da je progledao otkako je dobio struju pa će na proljeće “okrečiti” kuću. Sada je plan prvo kupiti televizor.
– Kupit ću ga zbog Hajduka! Ništa me drugo ne zanima osim nogometnih utakmica. Vatreni sam navijač bilih. Živio sam i radio u Splitu kao keramičar i tada nijednu utakmicu nisam propustio. Ja sam i u Novi Sad išao navijati za Hajduk. Hajduk je u mom srcu, moj klub! Ništa mi toliko ne fali ko utakmice – kaže Andrija i ljubazno nudi da će podijeliti s nama svoj mesni narezak ili “svariti” kavu. I njemu nedostaje društvo.
– Jeste li bili kod Rade? Kako je Stoja? – pita on nas.
– Loše. Zašto ga sami ne pitate? – uzvraćamo, a on odmahuje glavom.
– Neću! Takva su vremena. A šteta je! Lakše bi nam bilo svima, a nas trojica ko tri đavla. Zbog čega? Zbog tuđe imovine. Ja nikad nikom nisam branio da mu ovce i krave pasu gdje hoće. Kako je sve to počelo, više i ne znam, a vidi kako je završilo. Mi svi ovdje svaki za sebe šuti, a nitko drugi i ne dolazi. Stari su pomrli, mlade ovo ne zanima. Kad mi pomremo, ovamo će dolazi samo vuk i magare. Meni i nema tko doći. Nisam se ženio. Nisam imao vremena – vrlo ozbiljnu temu Andrija začinjava smijehom ispraćajući nas pred kućom.
Idemo dalje, do Jovana Vukše (76) koji je samac otkako mu je umrla supruga. Kuha pileću juhu za ručak. – Ajde, pokušajte mi narihtati televiziju! – obradovao nam se i Jovan, bivši zidar. Oko kuće još je lanac lampica kojim je proslavio dolazak struje.
– Dani prolaze, kako koji. Radim nešto, tamo-amo i padne noć. Prije sam držao stoku, ali otkazale noge i gotovo. Imam problema i sa srcem. Pijem lijekove – kaže Jovan kojemu se pune čak dva mobitela. Samoću krati tako što tu i tamo ode do Benkovca. Išao bi i češće, ali skupo je. I on plaća ljudima. Nakon 35 godina radnog staža mirovina mu je oko tisuću kuna jer mu bivša tvrtka deset godina nije uplaćivala doprinose.
Kombi-trgovina
– Sto kuna tamo, sto ovamo. To vam je cijena prijevoza. Jeftinije neće da voze. U Benkovcu imam prijatelje, u Kistanje idem samo doktoru – kaže Jovan koji ima dvije kćeri i tri sina. Obilaze ga kad tko stigne.
– Eno ih u tri države: Austrija, Srbija i jedna kćer u Zagrebu. Ja sam radio svuda: u Splitu, Zadru, Benkovcu, Obrovcu, a sada sam uglavnom tu, no volim otići do Medviđe. Zbog društva. Što se tiče opskrbe, to nije razlog. Kombi-trgovina dolazi u Parčić nedjeljom i srijedom i to je dosta – kaže Jovan.
Pitamo ga zašto se ne pomiri sa susjedima pa bi mu društvo bilo bliže, ali on o njima ne želi ni razgovarati.
– Zašto ne govorimo? Za vraga! – prekida temu koja mu se ne sviđa. I njemu je očito žao bolesne Stoje, ali to neće reći njezinu mužu.
Ipak, Rade, Andrija i Jovan Vukša, iako ne govore, lakše podnose život u pustom selu kada znaju da su i ona druga dvojica tu. A život, iako težak, u Parčiću je postao bar malo lakši otkako rijetki stanovnici mogu ugasiti voštane svijeće, upaliti žarulje, gledati televizore i namirnice držati u hladnjacima. Da je vijest stara 100 godina, bila bi fenomenalna. Ovako...
>>Građani će plaćati iste račune za plin, HEP će gubicima platiti socijalni mir
2017 ljudi nemaju električnu energiju u svojim domovima a naša precjednica kaže da ćemo biti kao Švicarska. EEEE! Svaka ti čast moja precjednice.