– Anto, dođi kući. Ako nema posla sada, bit će na proljeće – kazala je najstarijem od šestero djece kad ju je navečer 30. siječnja 1997. nazvao iz govornice sa zagrebačkog kolodvora.
Odgovorio joj je da stiže za dan-dva, samo da još nešto pokuša. Kamo je nakon tog razgovora otišao, nitko ne zna. U čekanjima i nadanjima da će se jednog dana vratiti kući ili da će čuti bilo kakve vijesti o njemu, obitelji Šantor iz Creta Viljevskog nedaleko od Donjeg Miholjca prošlo je gotovo sedamnaest godina.
– Nikad nije odlazio od kuće a da nam se nije javio, nije imao zdravstvenih smetnji, nije pio, nismo se svađali.
Nasjeo na ponudu
Nekoliko je godina radio u Zagrebu, na baušteli, a kad je ostao bez posla, vratio se kući. No, pratio je oglase u novinama i na jedan se javio. Neki čovjek u Drnišu trebao je radnike na građevini. Anto nam je rekao da bi otišao pa se spakirao i krenuo na put, sretan što će opet imati svoju kunu. Bilo mu je tada 27 godina – priča Mara Šantor. Anto Šantor nije ostao raditi u Drnišu jer, kako je kazao majci, “gradilišta ima, ali ne i čovjeka koji je obećao posao.” Nikada se nije pojavio, a tko je on, Mara Šantor ne zna.
– Kad se Anto javio iz Zagreba, kazao je samo da nije jedini koji je nasjeo na tu ponudu za posao i da se vraćaju i drugi momci. Oglasnik u kojem je bio broj tog čovjeka odnio je sa sobom. Koliko znam, policija nikad nije otkrila tko je on niti se zna tko su ostali ljudi koji su htjeli kod njega raditi. Godinama mi iz policije nitko nije došao. Kad su zadnji put bili, rekli su da mi trebaju uzeti bris, da naprave DNK profil – kaže.
Njezin suprug Mirko nije poživio da dozna što se dogodilo Anti. Prije nešto više od godine umro je u 63. godini.
Čuva njegove stvari
– Četrdeset smo se godina kućili, a onda, dok lupiš dlanom u dlan, 1992. godine u Modriči ostali smo bez svega i ovdje, sa šestero djece, krenuli ispočetka. Anto je, zajedno s tada maloljetnim Slavkom, bio kratko u ratu u BiH, a kad smo došli u Hrvatsku, bio je u 106. osječkoj brigadi. I brinuli smo se. A onda se dogodilo da ga u miru više nema. Moj Mirko, kud je već bio bolestan, tu ga je izjedao i Antin nestanak – kazala je Mara Šantor, ne gubeći nadu da će doznati što se dogodilo Anti:
– Koga god su tražili, mrtva ga nađu. A Antu nisu. Bože sačuvaj da bih ga ikada i proglasila umrlim. Ne dam baciti njegove stvari, čuvam mu i radio i kućni telefon – rekla je majka.
>> U tjedan dana nestalo devet osoba, najmlađe imaju 14 godina
