“Tema nove izložbe, koja se 25. kolovoza otvara u galeriji Otok u Art radionici Lazareti, pejzaži su kamenoloma na Dupcu. Htjela sam se odmaknuti od svoje uobičajene teme ljudskog tijela i autoaktova, ali da to opet bude izložba vezana uz Dubrovnik. Volim svoj grad i okolicu.” Govori to Mara Bratoš, naša poznata fotografkinja, uoči još jednog predstavljanja javnosti. No, krenimo redom.
Iza nas je zbog koronavirusa “luda“ kazališna sezona. Kako ste je doživjeli u HNK Zagreb za koji stalno fotografirate?
Vremena u kojima živimo i radimo su nova, teška i izazovna. HNK Zagreb je svoj program prilagodilo „novom normalnom“ i uspješno završio sezonu. Lijepo je da se uspjela održati i pretpremijera “Kafke na žalu” Ivice Buljana. Svi smo bili disciplinirani i kreativni.
Je li cijela ta situacija donijela i neke kreativne iskorake?
Cijela je situacija svakako donijela mnoštvo izazova, ona nas mijenja. U svemu teškome meni se svidjelo da su oči ponovo u prvom planu; iza maske komuniciramo očima. U vrijeme izolacije svi smo imali više vremena biti doma i promišljati o svojem radu iz nekog drugog kuta. Meni je bilo divno fotografirati prazan Dubrovnik u vrijeme lockdowna, što je posljednjih godina zaista bilo nemoguće zamisliti.
Kao fotograf nužno radite s ljudima. Jeste li primijetili da se stvorio neki zazor od kontakta, bliskosti, ljudskosti...?
Nisam primijetila zazor od bliskosti. Ipak, kod fotografiranja postoji taj segment da je sam fotoaparat neka vrsta „štita“, svojevrsna barijera između fotografa i modela. Tako da taj kontakt ni prije, a ni sada nije bio posve izravan. Ta barijera nekim modelima olakšava osjećaj nelagode kod fotografiranja, pogotovo danas kada je poželjno biti na distanci. Uz to ljudi više koriste svoje mobilne uređaje i aparate i tako komuniciraju. Fotografija je postala nova informacija, nova komunikacija. Naime, kako ne bi došlo do međusobnog kontakta, ljudi se sve više okreću fotografiranju.
Na sreću i unatoč svemu vašrodni Dubrovnik i ovog ljeta živi s Igrama, koje su prilagođene, ali hrabro idu dalje. Koliko je to, po vama, važno i za Grad, i za Igre, ali i za hrvatsku kulturu u cjelini?
Jako mi je drago da se Dubrovačke ljetne igre održavaju i da ih koronakriza nije zaustavila. Održale su se u ratnim vremenima tako da je lijepo da se tradicija nastavlja i sada. Teško mi je zamisliti ljeto bez Igara. To je jedan od najvećih dubrovačkih brendova, one su ljeti način života ovog grada.
Što vas je toliko fasciniralo u kamenolomu?
Fascinantan je kamen kao materijal, kamen kao “kameni grad”... Najljepši i najteži materijal za obradu. U nastajanju Dubrovnika obrađene su tisuće kamenih blokova. U davna vremena, da bi se ušlo u grad, posjetitelji su morali donijeti kamen. To samo po sebi govori o važnosti kamena i kamenoloma. A taj sam kamenolom sam prvi put vidjela na kazališnim predstavama, gdje je bio savršena i impresivna scenografija. Ostao je u meni kao neko mistično mjesto kojemu sam se htjela vratiti, istražiti ga. Bilo je predivno fotografski istraživati slojeve i strukturu pijeska, razne začudne prizore i horizonte. Za mene je kamen simbol nastanka Mediterana.
Poznati ste po odličnim portretima i autoportretima. Kakve nove izazove pred objektivom nudi krajolik?
Portreti i autoportreti moj su prepoznatljivi fotografski interes. Ponekad volim napraviti odmak kao što je ova izložba. Taj sam odmak napravila izložbom “Lučki gradovi” kada sam snimala luke duž Jadrana. Kamenolom sam snimala zorom jer je tada najljepše ljetno svjetlo. Gotovo mogu reći da je taj kamen i krš beskrajno zanimljiv i fotogeničan. Ispada da je on ožiljak na kori zemlje.
Na fotografijama koje sam vidjela boje su nevjerojatne. Tko bi rekao da kamen i to može? Ili to može dobro oko?
Da, boje su predivne. Bijeli, smeđi i razne nijanse sive u kojima se pijesak raspoređuje na hrpe, predivno plavo nebo... U kamenolomu svaki sat ima drugačiju boju. Izgleda pomalo svemirski, kao set nekog znanstvenofantastičnog filma.
