“Često kažu da su žene na selu zapostavljene, ali ja ne mislim tako. Na selu se danas moderno živi i nama ženama ništa nije uskraćeno”, kaže Marica Dumenčić iz Čajkovaca, jedna od kandidatkinja za najuzorniju hrvatsku seosku ženu.
Marica je među prvima registrirala svoj OPG, još 1997. godine, a bavi se ratarstvom, voćarstvom i povrtlarstvom. U fokusu su joj jabuke i šljive, a od povrtlarskih kultura na njezinu su imanju najzastupljenije rajčice i krastavci. Proizvode uglavnom prodaje na sajmovima te na kućnom pragu, a ima i stalne kupce. Egzistenciju je osigurala kao prodavačica u trgovačkom lancu, a uza sve to bavi se i proizvodnjom kolača.
Ljeti ni trenutak slobodna
Svi obožavaju njezine mađarice i boeme, ali specijalitet su joj štolverice – fine i ukusne štangice s orasima “made in Čajkovci”!
– Kolače ne pečem svake subote, ali redovito opslužujem svatove i slične prilike kada dobijem narudžbu. Zaista sam u velikoj gužvi, osobito ljeti, kada nemam ni trenutka slobodnog vremena. Volim cvijeće, pa na proljeće i za Sve svete znam napraviti aranžmane. Aktivna sam u župnom pastoralnom vijeću, a nastojim pripomoći i mjesnom KUD-u koji jako volim. Nećete vjerovati, ali sve stignem – kaže smijući se Marica.
Na natjecanje se Marica nije prijavila sama. Primijetivši njezine zdrave domaće proizvode, iz Udruge uzorne seoske žene kazali su joj kako ne bi bilo loše da se kandidira. Članovi obitelji su je nagovarali i naposljetku je pristala, iako se ne smatra boljom od drugih. Naprotiv, vjeruje da ima žena koje su još više angažirane i koje su vjerojatno više od nje zaslužile laskavu titulu.
Ova neumorna i svestrana seoska žena još više cijeni kolegice koje se moraju brinuti o stoki. Ona svoj posao, kaže, može odgoditi na dan ili dva, ali one – nikako.
– Ima puno žena poput mene kojima, možda, nedostaje samo malo hrabrosti da se prijave. I ja sam ispočetka oklijevala, ali kada su me pobliže upoznali sa samim natjecanjem, shvatila sam da imam dosta toga za ponuditi. Mnogo radim na očuvanju slavonske seoske tradicije, imam dosta narodnih nošnji, a proizvodi moga OPG-a zaista su naši vlastiti – nastavlja. Prema Maričinim riječima, ljudi na selu mogu si priušititi sve kao i oni u gradu, pod uvjetom da su uspjeli razviti proizvodnju većeg opsega.
Svaki je stan mali
– Malo je teže ako se radi o sitnim gospodarstvima i starijim ljudima. Smatram da je na selu puno ljepše nego u gradu, kako zbog prirode i čistoga zraka, tako i zbog kuće, jer meni je svaki stan mali, kaže uz osmijeh.
Osim supruga Velimira, Marici na OPG-u pomažu svekar i svekrva i dvoje djece. Marko (21) studira strojarstvo u Zagrebu, a Martina (23) je završila tri godine Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Osijeku i razmišlja o nastavku studija. Iako sama obožava život na selu, odluku o tome čime će se njezina djeca baviti kada napuste studentske klupe Marica će prepustiti njima.
– Kada sam išla u srednju školu, nakon povratka kući redovito me čekao papirić. Na kojem su mi roditelji javljali da su u berbi šljiva, da napojim konje, dođem za njima... Uvijek se nešto moralo raditi, dok danas mladi radije primaju socijalu nego da zasuču rukave. Martina i Marko su drukčiji, ali sami će morati odlučiti hoće li nastaviti ovdje gdje smo mi stali – zaključila je Marica.
>>Marina Lošić: Već od pola 5 radim u kući, u štali, na polju
