Beskrajno duga imena i titule vladara španjolske povijesti za njega su ‘siroti amateri’. Marijo Možnik, gimnastičar, prečaš, aktualni europski prvak, osvajač svjetske bronce, magistar kineziologije, znanstveni novak – asistent iz gimnastike, dobitnik Rektorove nagrade i nagrade Franjo Bučar, Red Bullov sportaš, odnedavno stručni specijalist sportskog menadžmenta i član Odbora za sport Europskih sveučilišnih igara, a uskoro i doktor znanosti... (i zasigurno smo nešto izostavili) sjeo je s nama u lokal na Jarunu, nedaleko od Fakulteta kineziologije.
– Štreber! – kroz smijeh sam uzviknula pri susretu, znajući da ne voli da ga se tako zove, a u glavi sam već kombinirala kako ću tu riječ smjestiti u naslov.
– Nemoj me tako zvati. Ljudi će stvarno pomisliti da sam “geek” (štreber) – kroz smijeh me prekorio.
Početkom prosinca završio je specijalistički diplomski stručni studij na Aspiri, visokoj školi za sportski menadžment. I time je dobio diplomu stručnog specijalista sportskog menadžmenta.
Kada bi barem svaka sportska priča bila kao priča Marija Možnika. I kada bi ju sva djeca znala kao što znaju Crvenkapicu.
Naručio je jedan Red Bull i ispričao kako se dogodila ta “kobasica” iza njegova prezimena. Svaki put kad sjednemo na kavu, on ima još nešto novo što mu ide uz potpis.
– Naravno, ne mogu reći da je bilo lako. Ali budući da mi je obrazovanje uvijek bilo prioritet, uvijek sam prema tome sve organizirao. Treninge smo dogovarali ovisno o rasporedu predavanja. Kad sam upisao KIF, cilj je bio završiti u roku i ne padati godine. U to vrijeme imao sam puno treninga i natjecanja. Prva godina je bila kritična jer se tada radi najveća selekcija tko ostaje, a tko ide dalje... ja sam je dao u zadnji čas. Imao sam sreću da su na fakultetu uvažavali kategorizaciju vrhunskog sportaša – pričao je.
Teško je povjerovati da je prvu godinu dao u zadnji čas kada je četvrtu i petu dao s besprijekornim uspjehom, s prosjekom 5,0.
– Na kraju treće godine slučajno sam primijetio da imam sve petice i nekoliko četvorki. Nisam na to ciljao, ali eto, dogodilo se – nevino se nasmijao pa nastavio:
– Znam biti ambiciozan pa sam si postavio još jedan cilj: hajde da probam četvrtu i petu godinu proći s 5,0. Znao sam odbijati trojke i četvorke i izlaziti na ispite dok ne bi dobio pet. Već sam znao da ću dalje upisati doktorski studij. Studentski su mi dani nekako brzo prošli, a i mislio sam si: zašto ne bih ako si to mogu priuštiti? Upisao sam apsolventsku godinu i sljedeće godine upisao postdiplomski studij.
Marijo je prvi hrvatski gimnastičar koji je izveo svoj gimnastički element “Moznik” koji od 2009. stoji u Pravilniku FIG-e. Sa svojim profesorom, docentom Željkom Hraskim, napravio je biomehaničku analizu elementa i za rad je dobio Rektorovu nagradu, a po Bologni on mu se priznao i kao diplomski rad.
– Riješio sam dvije muhe jednim udarcem – nasmijao se.
Rezultat mi nije imperativ
– I nagrada i izvrstan prosjek pomogli su mi kad se otvorio natječaj na KIF-u za znanstvenog novaka, asistenta iz gimnastike. Posao sam dobio 1. srpnja 2012. – kaže Možnik.
Teško je držati korak sa svim njegovim akademskim aktivnostima. Godine 2010. upisao je preddiplomski studij sportskog menadžmenta na Aspiri, a sada je i stručni specijalist sportskog menadžmenta. I iza toga stoji priča...
– Na KIF-u sam za usmjerenje uzeo gimnastiku. Htio sam sportski menadžment, ali te se godine taj modul nije otvorio jer nije bilo dovoljno zainteresiranih. Poslije sam kao apsolvent dobio dopis HOO-a da se otvorila Aspira u Splitu i da će odbor izabrati jednog od prijavljenih sportaša kojemu će financirati školovanje. Zvučalo je zanimljivo, ali mislio sam da nemam šanse. Nisam imao rezultate koje imam danas. No ipak sam poslao zamolbu na zadnji dan prijava prema logici: nemam što izgubiti. Javili su mi se nakon mjesec-dva: “Evo, mi smo tebe izabrali.”
I što sad?
– Bio sam malo u šoku. To je bila super prilika, ali Aspira je u Splitu. Trener je taman dočekao da se riješim fakultetskih obaveza, a sad sam mu morao objasniti novu situaciju. Raspitao sam se. Kao izvanredni student nisam trebao na predavanja, dobio sam svog studenta mentora koji mi je davao informacije.
Nešto kao svog špijuna, doušnika u Splitu? Opet se nasmijao.
– Da, dobio sam svog agenta. Otišao sam dolje i potpisao ugovor. Priznali su mi neke kolegije s KIF-a, a zbog ekonomskih predmeta sam dva-tri puta godišnje išao u Split na ispite. Bilo je dosta profesora koji su iz Zagreba, a predavali su dolje pa sam mogao polagati kad su bili u Zagrebu. A neke sam odgovarao i preko Skypea u kontroliranim uvjetima. U svijetu je sve više takvih fakulteta koji su prilagođeni ljudima s obavezama. Završio sam preddiplomski 2013. Tada se otvorio i njihov diplomski studij. Ja sam im radio dobru reklamu i dogovorili smo da će me podržati još dvije godine.
Zgodno je primijetiti da je svoju prvu europsku medalju, srebro iz Montpelliera osvojio nakon što je dobio posao na KIF-u. Od te 2012. nanizao je sve veće sportske rezultate: srebro s Mediteranskih igara u Mersinu 2013., broncu sa SP-a iz Nanninga 2014. i zlato s EP-a iz Montpelliera 2015.
– Da nisam dobio posao i dalje studirao na Aspiri, pitanje je bi li bilo svih tih medalja. Razlikujem se od ostalih sportaša jer mi rezultat nije imperativ. Iako imam dosta jaku vježbu koju mogu “čisto” izvesti, iskreno, nisam očekivao da ću postići sve te rezultate. I kada nije bilo onako kako sam si zamislio pomislio bih: “A dobro, barem sam dao dva-tri ispita.”. Bio bi mi jako veliki pritisak kada bih znao da sam se odrekao svega u životu da dođem tu gdje jesam. Meni je gimnastika hobi i želim se time baviti s guštom, a ne da se tresem zbog natjecanja. Egzistencija mi ne ovisi o rezultatu i zato sam opušteniji, zbog čega su mi izvedbe bolje, a samim time i rezultati.
Tako mu na primjer nije bio smak svijeta kada na zadnjem SP-u nije došao do postolja. S obzirom na to da je gimnastičar koji je specijaliziran za samo jednu spravu, za preču, na OI Rio 2016. mogao se kvalificirati medaljom sa SP-a Glasgow 2015. No to mu nije pošlo za rukom.
– Bio sam razočaran, ali život ide dalje. Novi cilj su OI u Tokiju 2020. i to vidim kao kraj svoje sportske karijere. Bilo bi idealno kada bi tamo završila – pričao je zamišljeno, gotovo sanjarski, a onda nastavio u šaljivom tonu:
– Imam 29 godina. U gimnastici su to već zrele godine. Ali kada sportaš radi samo jednu spravu, onda može i do 35. godine. Neće biti lako, ali i dalje sam motiviran za trening i nove rezultate. Žao bi mi bilo odustati sada kada sam stekao ime, kada me suci znaju, kada me respektiraju i htio bi se još nekoliko godina natjecati u tom statusu. Ali prvenstveno ću paziti na zdravlje. Ono mi je prioritet.
Diplome su put do cilja
Već sad ima siguran prijelaz iz profesionalne sportske karijere u život običnog smrtnika. Dosad je bio ambasador Europskih sveučilišnih igara 2016. u Zagrebu i Rijeci, a od 1. ožujka počinje raditi u njihovu Odboru za sport.
– Super mi je što sam odmah uspio ući u vatru jednog takvog vrhunskog događaja. Sudjelovat će više od pet tisuća studenata sportaša. To je najveći projekt od Univerzijade. I u budućnosti se vidim u sportskom menadžmentu. Zanima me organiziranje događaja, planiranje, marketing, sponzorstva. Diplome nisu cilj. One su samo jedan korak kojim se mora započeti put do cilja.
Na postdiplomskom doktorskom studiju odslušao je tri godine predavanja, položio većinu ispita i uskoro će na obranu projekta. Nakon obrane kreće s realizacijom projekta, a planira doktorirati unutar sljedeće dvije godine. No s obzirom na to da će na preči visjeti još četiri godine ovo su mu planovi za nadolazeću sezonu:
– Imam četiri Svjetska kupa: Doha (Katar), Osijek, Varna (Bugarska) i Anadia (Portugal). Na kraju godine želim u kupu ostati unutar prva tri i osvojiti koju medalju. Posebno onu u Osijeku. Zbog OI nema SP-a pa mi je najvažniji EP u Bernu. Prvi put dolazim kao branitelj titule. Meni je to nova uloga, novi izazov, a i osjećaj pritiska jer želim ostati u vrhu. Visoko sam postavio letvicu.
Marijo je poznat i po velikoj ljubavi prema adrenalinskim sportovima. Znao je reći: “Toliko sam toga probao da mi lagano ponestaje sportova i ideja.”
Što je novo na repertoaru za 2016.?
– E, novo je to da više ne otkrivam nove hobije nego ono što sam otkrio pokušavam prenijeti drugima. Vrhunski sport je surov, iscrpljivanje do maksimuma i nikad ga nikome ne bi preporučio. Rekreativni sport je pravi sport. Iznenadio sam se kad sam čuo da se danas mladi ljudi skoro uopće ne kreću, ne rekreiraju. Projektom “Probudi strast” pokušavamo sve moje rekreativne aktivnosti približiti mladim ljudima, pokazati ima kako je sve to cool i, ako potaknemo samo jednog da se počne rekreirati, čitava ideja ima smisla – zaključio je.
>>Najuporniji su veslači i karatašice, najljeniji nogometaši
