Hrvatski tenis oduvijek je imao velikane, još od doba Željka Franulovića i Nikole Pilića, pa preko Gorana Prpića, najuspješnijeg ikada Gorana Ivaniševića, do Marija Ančića, Ivana Ljubičića pa sve do današnjih zvijezda Marina Čilića, Ive Karlovića i Ivana Dodiga. Bile su tu i tenisačice kao Iva Majoli, Mirjana Lučić ili Karolina Šprem. No individualni uspjesi nekako su izostajali, tek je Ivanišević opravdao sve što mu se postavljalo na teret.
Istina, bilo je tu manjih turnira, bilo i onih nešto većih, osvojio se i 2005. godine Davisov kup, ali Grand Slam turnir bio je u vitrini Gorana Ivaniševića, jedan jedini, najveći – Wimbledon 2001. Kao i jedan u vitrini Ive Majoli, Roland Garros 1997. godine. Prije i poslije te godine – suša, sve dok se nije pojavio Marin Čilić kakvog ne pamtimo!
No krenimo redom u ovom "teniskom pregledu" 2014. godine jer nije Marin jedini koji nam je vratio nadu u tenis, onaj na najvišim razinama, onaj kakav gledamo kod istočnih susjeda utjelovljen kroz lik i djelo Novaka Đokovića. Ova godina bila je posebna i za tek odnedavno 18-godišnjeg Bornu Ćorića.
Goran Ivanišević postao je i službeno, kroz puno radno vrijeme, Čilićev trener nakon Wimbledona 2013. godine i odlučio poraditi na psihičkoj pripremi odličnog tenisača, ali i tenisača koji "izgori" dok je najpotrebnije. Nije ništa išlo preko noći, iza Marina je bila nepravedna suspenzija zbog uzimanja navodno nedozvoljenih supstanci. Isprva je mislio da devet mjeseci neće moći igrati, ali u listopadu prošle godine presuđeno je u njegovu korist i vratio se tenisu. U 2014. je ušao kao 37. igrač svijeta i nije bio psihički najbolje.
No onda je krenulo, u Zagrebu je obranio naslov i stigao do vrijedne titule, a potom je bio odličan i u Delray Beachu. Dvije titule u veljači i jedno izgubljeno finale, ono u Rotterdamu. U ožujku je to označilo njegov "rast" na ATP ljestvici i bio je 26. igrač svijeta. U Roland Garrosu ispao je od finalista Novaka Đokovića u trećem kolu i potom se pripremao za Wimbledon gdje je dogurao do četvrtfinala i ponovno s druge strane imao Đokovića, vodio 2:1 u setovima, ali se raspao. No vidjelo se da nešto u cijeloj priči ima, čekao se US Open.
Istovremeno, dva tjedna poslije igrao se Umag, gdje se ukazao Borna Ćorić, 17-godišnjak koji je u 2014. ušao kao 301. tenisač svijeta, da bi nakon Umaga bio 193. Ispao je na kraju u četvrtfinalu protiv Pabla Fogninija, ali je svojom igrom osvojio publiku i svijet. Nakon toga je igrao sjajno na turnirima diljem svijeta i pobjeđivao tenisače u top 100, od čega posebno treba izdvojiti pobjedu protiv njegova idola Rafaela Nadala. Trenutno je, zahvaljujući sjajnoj igri, 96. na svijetu i neka samo tako nastavi, ne treba ga previše hvaliti i uzdizati, treba dobiti svoj mir i napraviti najviše što može, od njega se očekuje više nego od ikoga jer talent i volja za radom uistinu su nevjerojatni. Pa neka u ovom pregledu godine ima svoje mjesto, a u sljedećem neka govorimo o njegovim titulama i ulasku među 30 najboljih na svijetu – ima kapacitete za to već sad!
I pričalo bi se o Borni mnogo više da se nije dogodio taj US Open, renesansa Marina Čilića. Svi znamo da ga je osvojio, da je dobio 3:0 protiv Federera u polufinalu, da je "razmontirao" Nishikorija u finalu i igrao bez pogreške. No malo nas zna što sve Marin može sljedeće. Taj povijesni uspjeh za hrvatski tenis, jedini uz Majoli i Ivaniševića, ne treba biti posljednji, Marin može napraviti više. Ove je godine igrao na Mastersu, nakon US Opena je pomogao Hrvatskoj vratiti se u najelitniju skupinu Davisova kupa nakon pobjede protiv Nizozemske, u listopadu je osvojio Moskvu i zaključio godinu sa šest finala i pet naslova.
Ali na Mastersu u Londonu bio je onaj Čilić kakvog znamo iz prethodnih godina, neuvjerljiv protiv najjačih, sklon pogreškama, bez samopouzdanja. Kazali su iz njegova tima da je to bilo zbog ozljede i umora, nemamo razloga ne vjerovati i zato se baš radujemo svi mi koji volimo tenis onome što nas čeka u 2015. Marin i Borna mogu nas itekako razveseliti, a možda se uz njih pojavi još neko ugodno iznenađenje...
>> Goran: Marin je na US Openu odigrao savršeno, bila je to umjetnost
>> Pobjeda karijere! Sjajni Ćorić izbacio velikoga Nadala
>> Borna Ćorić prvi put među 100 najboljih tenisača svijeta
>> Marinov uspjeh stvorit će vojsku novih klinaca koji će uzeti reket u ruke
Kad si već spomenuo Nikolu Pilića, morao si i Boru Jovanovića. Naime, njih dvojica bili su finalisti Wimbledona u parovima 1962. što je bio prvi veliki uspjeh hrvatskog tenisa nakon generacije Punčeca i Palade. U 1968. zajedno su došli do četvrfinala Wimbledona. U singlu, Boro Jovanović je 1963. bio finalist Rima a 1968. četvrfinalist Wimbledona. Zašto se nekim ljudima odriču zasluge zbog prezimena? Sličan je slučaj i sa "Svetim" Nikolom Plećašem, prvom zagrebačkom košarkaškom zvijezdom.