U sedam biblijskih dana, koliko je Svevišnjemu trebalo da stvori svijet, Francuzima je bilo dovoljno da na biralištima stvore novo političko čudovište koje samo što nije uvelo zemlju u stanje građanskoga rata i jednom zauvijek raskrstilo s Europom, a onda ga brzo pokopali u istim urnama u koje slažu glasove da se može činiti kao da se ništa nije ni dogodilo.
Bila neka opasnost za Republiku i za demokraciju, pa prošla! Stvari su i na površini, a pogotovu ispod površine, mnogo složenije i teže. Moglo je nakon prvog izbornog kruga stvarno izgledati da Francuska opet pada na šarm Marine le Pen i u nekoj od svojih 12 regija (od kojih ni najmanja veličinom nije manja od Hrvatske, a gospodarski nekoliko puta jača) juri nezaustavljivo u zagrljaj krajnjoj nacionalističkoj desnici. Nakon drugog kruga glasovanja, opasnosti od vladavine političkoga ekstrema izgledaju za nijansu manje opasne, očitosti o novoj ofenzivi Nacionalne fronte nešto manje očite, a raspoloženje nacije podijeljeno i dalje po istoj crti, između sve brojnije skupine koja se raduje "novoj kraljici" i sve uznemirenije skupine koja se plaši njene politike rigidnoga nacionalizma.
Vraća se kao uragan
Putovanje između nade i straha nije završeno na postaji na kojoj su se prebrojavali glasovi s regionalnih izbora; sljedeći "rendez-vous", za 17 mjeseci, već sad nosi oznaku "veoma važno" jer će se kocka demokracije bacati, ne više za sitan ulog tko će upravljati regijama, nego za najkrupniji zgoditak, tko će vladati Francuskom. U toj perspektivi konačnoga obračuna na predsjedničkim i parlamentarnim izborima regionalni izborni manevri bili su ipak samo dobra generalna proba, lakmus-papir koji je otkrio još jednom da s krajnjom desnicom valja biti krajnje oprezan, da ju je najgore prerano otpisivati. Njezin glasački kapital, pogotovu uveća li se za visoke kamate produživanja sadašnje krize u zemlji, shvatljivog osjećaja nesigurnosti i straha od terorizma, daje joj pravo da na prvom sljedećem računanju glasova očekuje velike dividende za ulaganja u projekte zatvaranja granica, izlaska iz Europe, napuštanja NATO-a. Za više od toga, za vlast u zemlji, trebalo bi mijenjati izborna pravila (većinski sustav), koja demokratskim sredstvima proizvode političku nepravdu pa četvrtina ili trećina stanovništva biva već dulje praktički isključena iz demokratskih institucija državne vlasti (u Nacionalnoj skupštini od 578 mjesta FN ima samo dva poslanika!). Pravni i politički stručnjaci upozoravaju da iz geta uvijek može izaći nekontrolirana energija i kao bujica ugroziti demokratske institucije, ali će i Francois Hollande završiti mandat, a da neće uvesti obećanu dozu proporcionalnog sustava da jaka, trenutačno najjača politička formacija ne ostaje vječno izvan Burbonske palače; frustracije su redovito predigra grubih utakmica.
Tko je koliko izgubio, ili pobijedio, prije tjedan-dva u Francuskoj ne može se svesti na jednostavnu formulu pobjednika i poraženoga: ima gubitnika na svim stranama. Djevica Orleanska francuske krajnje desnice nije uspjela u maršu na Pariz prvi put iskrcati svoje trupe na (demokratsko) prijestolje u nekoj od 12 regija, ali nije pala s konja pa može iz stranačkoga sedla marširati dalje planiranim putevima prema zacrtanom cilju – biti prva u Francuskoj. Za razliku od oca koji se zadovoljavao efektima i ekshibicijama, medijskim polemikama i sudskim okapanjima oko plinskih komora kao "detalja II. svjetskog rata", kći Le Pen zanima samo bitno – vlast. U starom su Rimu djeca odrastala sa smrću roditelja: da bi ubrzala svoje odrastanje, ona je politički ubila vlastitoga oca u obračunu koji se u nekim fazama mogao činiti namještenim. Kad je mogla šutnuti (u stražnjicu) vlastitoga oca, stekla je u stranci autoritet zrelosti koji joj je olakšavao da se oslobodi upadljivog vanjskog tereta koji se kumulirao u godinama, čak i desetljećima, vladavine nekadašnjeg padobranca koji se spustio na prijateljski teren krajnje desnice, bez pravoga osjećaja za vrijeme i za prostor. Ona je na čelo Nacionalne fronte došla s novim ideološkim kompasom koji je dobro signalizirao da mora sa sebe skinuti očevo izlizano ruho antisemitizma i revizionizma te da se umjesto nostalgije za prošlošću, koju ionako ne može mijenjati, okrene budućnosti koju sama želi modelirati.
Politički protivnici Nacionalne fronte, Hollandeovi socijalisti na lijevom i Sarkozyjevi republikanci na desnom centru, mogu se tješiti da su spriječili "dijabolični plan" krajnje desnice da postane regionalna sila i da s tih pozicija lakše juriša na vlast u zemlji, i da su između sebe podijelili plijen tako da vuk bude sit, a koze na broju: prvi nisu puno izgubili, jer će nastaviti vladati u pet regija, što im je najbolje međuvrijeme između "velikih (tj. predsjedničkih) izbora", a drugi su ipak pobijedili jer drže većinu regija, što im objektivno daje novi vjetar u leđa. Hoće li se, u nastavku, potvrditi da je s krajnjom desnicom u Francuskoj isto kao s uraganima u Americi, da ode i da se opet vraća, s istom ili i većom snagom? Ako je povijest i u takvim slučajevima dobra učiteljica, oba pretendenta na vlast u državi, i bivši i sadašnji predsjednik, mogu od nje naučiti da za viruse krajnje desnice nisu dovoljni aspirini. Bez posebno izoštrene dioptrije mogu oba predsjednika vidjeti da najnoviji lik Djevice Orleanske trči ispred njih, i ne kao zec koji nametne brži ritam utrke, nego kao vuk i lav u istoj koži, koji bi na putu do zacrtanog cilja najradije "pojeo" sve konkurente. Spriječili su je da na okrepnoj stanici dobije pobjedničke vitamine, ali je nisu izbacili iz utrke; i s porazom, ostaje na njenome čelu. Utoliko je teško govoriti da dvije glavne demokratske stranke nisu ništa izgubile na biralištu: republikanci i socijalisti izgubili su u pobjedama barem onoliko koliko je Nacionalna fronta dobila u porazu; nisu je zaustavili u napredovanju i, još važnije, nisu joj oduzeli privlačnost kod onoga dijela pučanstva kod kojeg je ljevica nekad bila dominantna politička snaga. Ispod kože birača Marine le Pen nalaze se barem dva sloja političkih osjećaja: razočaranje u desnicu i ljutnja na ljevicu. Ni jedne ni druge vlasti nisu im osigurale najvažnije u životu – posao i sigurnost. Treću vide kao moguću sreću, nenaučeni dovoljno da populizam razlikuju od demokratske politike, a demagogiju od ostvarivih obećanja.
Izborne računice stvaraju i u Francuskoj prijepore o odnosu politike i matematike: toliko se različito tumače da može izgledati da se ne odnose na isti politički događaj. Značajno je što Nacionalna fronta nije uspjela prvi put zavladati nekom od regija; to njenim protivnicima puni akumulatore za proizvodnju nove energije za političke borbe protiv ideja krajnje desnice o zatvaranju granica i diskriminaciji stranaca i za stvaranje krhke nade da je opasnost od "crnoga vraga" prošla za vijeke vjekova. Činjenica da je već bila u Rimu, da se raspravljalo samo o tome hoće li "osvojiti" tri ili šest regija, a da nije uspjela vidjeti "papu", jer na kraju nije pobijedila ni u jednoj, pojačava optičku varku o njenome porazu, neuspjehu, čak i debaklu! Nije prvi put da politika koristi brojke kako joj (ne) idu u prilog. Sklopi li koalicijski savez s izbornom matematikom, politika Marine le Pen manje je neuspješna: u svoje je demagoške i populističke mreže ulovila tri puta više glasova, gotovo sedam milijuna, nego prije pet godina, osvojila tri puta više vijećničkih mjesta (356), u drugom krugu privukla 800 tisuća novih glasača...
Klasni govor
Nije neophodno simpatizirati Marine le Pen i njenu ekstremističku politiku da bi se vidjelo da ona s još jednim izbornim "debaklom" može završiti ravno u Elizejskoj palači. – Naivno smo vjerovali da Jean-Marie le Pen nikad neće ući u 2. krug (predsjedničkih izbora) – priznaje bivša socijalistička ministrica kulture Aurelie Filippetti. – Sad naivno vjerujemo da Marine le Pen ne može nikad pobijediti – dodaje. Lampice se, dakle, pale, pred Hanibalom koji u kostimu Djevice Orleanske stiže pred vrata predsjedničke palače, s isukanim mačem kojim kći Le Pen prijeti kako na sljedeće izbore ne ide s olimpijskim osjećajem da joj je važno sudjelovati, nego s borbenim planom da joj je najvažnije pobijediti. I poslije poraza u već "osvojenim" regijama, njeni apetiti na najvišu vlast u državi nisu ništa manje izraženi ni manje legitimni nego što su bili prije neostvarenog plana da preko regija ubrza put prema Parizu. Njen je poraz što nije pobijedila. Ali, njena je pobjeda u porazu to što je "Nacionalna fronta" izišla s birališta kao prva politička stranka u zemlji, kao prva radnička stranka, kao prva stranka među mladima, što je dobila više glasova nego i na jednim izborima do sada. Kad u zemlji u kojoj 14 posto građana ima diplome, a 50 posto živi od radničke i činovničke plaće kriza predugo traje, a vojska mora čuvati građane od bombaša samoubojica, onda se otvaraju sva vrata demagozima svih boja da na olako danim obećanjima o sigurnosti, zapošljavanju i većim plaćama privuku "klijente" i slijeva i zdesna, koji su izgubili povjerenje u dosadašnje vlade i vladare.
Kad se Jean-Marie le Pen 80-ih godina prošloga stoljeća, s podrškom Francoisa Mitterranda – koga je postavio kao "dvorsku ludu" da se mota oko nogu Jacquesu Chiracu i Valery Giscrad d Estaingu – probio na ekrane i stekao pravo građanstva u tzv. političkoj klasi, mladi tadašnji političar Laurent Fabius dao je dijagnozu o novom političkom fenomenu koji se ponavlja sve do dana današnjega: dobra pitanja, krivi odgovori! U međuvremenu, socijalistička je ljevica propustila puno prilika (a komunistička samo jednu, i definitivnu) da dade bolje odgovore i oduzme krajnjoj desnici patent da govori u ime žrtava krize, a republikanska desnica postupno je konfiscirala odgovore Nacionalne fronte, brisala ili smanjivala ideološke razlike i davala legitimitet toj formaciji. Sarkozyjev stav s posljednjih izbora "ni-ni" – ni socijalisti (ljevica), ni krajnja desnica – dovoljno svjedoči da je proces brisanja razlika blizu samoga završetka (socijalisti su, za razliku, podržali Republikance i povukli u drugome krugu kandidate u dvije "svoje" regije kako bi spriječili pobjedu Nacionalne fronte). S odvjetničkim iskustvom i s fitiljem strpljenja puno duljim od očeva, Marine le Pen sama je sve više zalazila na socijalni teren (budući da je nacionalni od ranije rezervirala kao svoje ekskluzivno lovište za glasove) i nametala "klasni govor" umjesto etabliranih stranaka ljevice. U zemlji u kojoj je srednja klasa uništena krizom, globalizacijom i novim rastom nejednakosti, a radništvo ekonomski osiromašeno i socijalno marginalizirano, krajnja desnica preuzela je na sebe ulogu zaštitnika ugroženih "narodnih kategorija". Upotrebom "oružja demagogije" ona uspijeva pridobiti socijalne kategorije koje, kao žrtve krize rasta i globalizacije tržišta, ne mogu ništa dobiti diktaturom proletarijata ni rušenjem kapitalizma, što im je dugo obećavala nesocijalistička ljevica. A socijalisti su s Mitterrandom 1981. došli na vlast na programu "raskida s kapitalizmom" da bi dvije godine kasnije raskinuli dogmom o državnome socijalizmu i vjenčali tržište i ljevicu. Tko je imao koristi iz toga braka? Najmanje ljevica sama, kad se svodi na ostatke ostataka, nemoćna, ili nesposobna, da definira postkomunistički projekt društva u kome će biti više slobode, više pravde i više bratstva nego što je ostvareno u prva dva stoljeća od velike francuske revolucije.
– Naša društva nisu bez klasa, nego bez artikuliranog klasnog govora – objašnjava sociolog Claude Dubar. Budući da je Nacionalna fronta jedina politička stranka koja prakticira "jak klasni nastup", na izbornome tržištu njene akcije stalno rastu kako raste broj žrtava krize. Između dviju jakih tendencija koje u ovome stoljeću dominiraju europskom politikom, islamizma i populizma, krajnja se desnica tako pozicionira da vuče koristi iz obiju: islamizmu suprotstavlja islamofobiju (koju vješto skuplja), a populizam suprotstavlja vladajućim "mafijama" i "klanovima". Dominantno stanje postkomunističkoga "blagog monstruma", u kojem ljudi "žive, a ne misle previše, ne troše puno i ne pate mnogo" (Rafaelle Simone) idealan je teren za rast populizma i cvjetanje demagogije. Dokle će krajnja desnica, kakva je dobro strukturirana Nacionalna fronta, i njeni vođe, talentirani poput Marine le Pen, moći eksploatirati blokadu pravne države, nemoć demokratske politike i zastoje tržišnoga gospodarstva? Je li Shakespeare predvidio i njene dvojbe kad je napisao: "Toliko sam daleko otišao u blatu da čak i kad bih odlučio da neću više gacati, bolnije bi bilo vratiti se nego nastaviti"!
>>Istraga protiv Marine Le Pen zbog tvitanja IS-ovih fotografija
>>Le Pen Francuze želi štititi od džamija i globalnih kapitalista
