Pod prozorima Vlade više neće biti prosvjeda. Na mjestu na kojem je najlakše bilo privući pozornost medija i politike, na kojem su mnogi prevareni radnici tražili posljednju mogućnost za pritisak na vlast, više se neće moći štrajkati.
U noći s utorka na srijedu saborska je većina izglasovala Vladin prijedlog izmjena Zakona o javnom okupljanju koji zonom zabrane za prosvjede proglašava pojas od najmanje stotinu metara oko sjedišva Vlade, Sabora i Ustavnog suda te Ureda predsjednika države.
Kako su tri od te četiri institucije smještene na Markovu trgu, ta lokacija potpuno otpada kao poprište štrajka, a eventualni prosvjednici mogli bi joj se približiti samo s rubova Gornjeg grada, s kojih se Vlada i ne vidi. Zabrana prosvjeda na toj lokaciji svejedno je bio racionalan politički potez.
Još bi racionalnije bilo da su prosvjedi bili samo ograničeni, recimo, na redovito radno vrijeme i u dane kad Gornji grad nije pod posebnim sigurnosnim režimom zbog posjeta stranih državnika.
Ali totalnoj zabrani put su utrle u prvom redu dvije prosvjedničke manifestacije, koje su na trenutak neutralizirale efekt javne podrške što su je izborile brojne druge skupine obespravljenih očajnika koji su dolazili na Markov trg.
Otpušteni policajci utaborili su se pred Vladom u ožujku 2002. godine te od tada pa do kraja mandata te vade mijenjali scenografiju Markova trga ovisno o godišnjem dobu. Pred Božić, stigao je lijep bor, tijekom ljeta tapeciranim dvosjedima i trosjedima sjenu su, osim zida Crkve sv. Marka, pravili suncobrani...
Kad su pak uz južnu stranu te građevine ovog proljeća stigli radnici Sljemena, situacija je bila slična, samo što je, uz ostalu opremu, stigao i poljski zahod. Svakome je moralo biti jasno do nije riječ o običnim prosvjedima, nego o skupinama za pritisak s debelom političkom, što znači i financijskom logistikom.
Jer tijekom silnih mjeseci za kojih su otpušteni policajci boravili pred Banskim dvorima netko je morao podmiriti trošak barem hrane i pića, ako ne i razdvajanja od obitelji. Ili ćemo vjerovati da su si oni mogli priuštiti gotovo dvije godine prosvjedovanja financijskim zalihama od državnih plaća.
Ukratko, to što smo ubrojili u radničke prosvjede bila je ne baš suptilna igra jedne političke skupine protiv druge, preko leđa radnika. Ondašnja opozicija radila je protiv ondašnje vlasti, a to isto dogodilo se i ovog proljeća, samo u izmijenjenim postavama. Sad kad više nije u HDZ-u, o tome je, doduše opet oprezno, progovorio Branimnir Glavaš.
– Istina je da se za bivše vlasti poticalo ljude na prosvjede – rekao je i istodobno poslao kompliment bivšoj koalicijskoj vladi “što je to stoički podnosila”.
To nisu bili prosvjedi, nego logorovanja, priznali su čak i oni sindikalci koji su se usprotivili Vladinu prijedlogu zabrane prosvjeda na Markovu trgu, pa bi i Vlada vjerojatno lakše tu inicijativu progurala u parlamentu i široj javnosti da je u argumenticiji dala naglasak na tu kartu.
Jer zašto bi se prosvjednike apriorno smatralo opasnijima za sigurnost zaposlenih u državnim institucijama od možebitnog terorista koji će im se približiti u “individualnom aranžmanu”, što je u središtu grada gotovo nemoguće spriječiti.
Činjenica je da logorovanje sa suncobranom i poljskim zahodom u zemljama razvijene demokracije ne bi bilo moguće ne samo pred sjedištem vlade nego ni na jednoj drugoj javnoj površini, osim one za to predviđene. Kad bih sad došla s naslonjačem na Jelačić plac i dovukla za sobom poljski zahod, brzo bi me otpratili na drugu lokaciju, vjerojanto još zapadnije od Črnomerca.
Ali kako smo pred zakonom i dalje svi jednaki, a neki ipak “jednakiji”, logorovanje izvan kampova bilo je jednostavnije spriječiti potpunom zabranom štrajkova nego aktiviranjem pravne države.
Prizori s Markova trga u vrijeme maratonskog prosvjedovanja policajaca nisu bili samo odraz stoicizma bivše vlade nego i nemoći, a sadašnja je ekipa pak otišla na drugi rub, u zabranu kojom je demonstrirala snagu unutar stranke i u parlamentu. Ali nešto se moralo poduzeti.
