„Prekodrinske“ srpske republike, Republika Srpska Krajina (RSK) na hrvatskom teritoriju i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, uspostavljene su 1991. i 1992. godine. Bilo je to u sklopu politike Beograda, odnosno Slobodana Miloševića, da se neće dopustiti odvajanje srpskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od Srbije. Kad su stvarane nove „srpske države“, srpska je strana mogla računati na potporu Jugoslavenske narodne armije. No nakon osvajanja teritorija bilo je puno teže na njemu ustrojiti učinkovitu vlast, organizirati gospodarstvo i ta područja kvalitetno prometno povezati.
Beograd nove srpske republike zbog međunarodne zajednice nije mogao izravno pripojiti, ali im je nastavio logistički i financijski pomagati. No za Beograd, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju, pomaganje Srbima zapadno od Drine postupno će postajati sve veći teret. Beogradu su tijekom 1992., zbog umiješanosti u rat u Bosni i Hercegovini, nametnute međunarodne gospodarske sankcije i izolacija, koje su do 1993. stavile Srbiju u vrlo težak gospodarski i društveni položaj.
Nesumnjivo su ti problemi tjerali Miloševića na promjenu politike. Već tijekom 1993. Milošević je pokušao nagovoriti vodstvo Republike Srpske da prihvati mirovni plan međunarodnih posrednika Cyrusa Vancea i Davida Owena za Bosnu i Hercegovinu. No vodstvo Republike Srpske, s Radovanom Karadžićem na čelu, odbilo je spomenuti plan.
Sukob Miloševića i Karadžića
Tijekom 1994. međunarodna zajednica pripremila je novi mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu. Bio je to plan međunarodne Kontaktne skupine, po kojem bi Srbima pripalo 49 posto teritorija BiH. Karadžić je odbio plan ne želeći se odreći područja koja su Srbi zauzeli na početku rata. To ga je dovelo u sukob s Miloševićem, koji je smatrao da je tim planom osigurano postojanje Republike Srpske, a prihvaćanjem toga plana bile bi ukinute sankcije SR Jugoslaviji. Zato je Beograd u kolovozu 1994. prekinuo veze s Republikom Srpskom. Beogradska blokada Republike Srpske imala je za Miloševića uspjeha, jer je međunarodna zajednica smatrala da to pomaže okončanju rata u BiH, pa je međunarodna izolacija SR Jugoslavije ublažena.
Sukob Miloševića i Karadžića odrazit će se i na Knin, odnosno RSK. Na predsjedničkim i skupštinskim izborima koji su u RSK održani krajem 1993., odnosno početkom 1994., za predsjednika RSK izabran je Milan Martić, do tada ministar unutrašnjih poslova. Za predsjednika vlade RSK izabran je, zapravo nametnut od Miloševića, Borislav Mikelić, predratni direktor petrinjskog „Gavrilovića“, koji je u međuvremenu boravio u Beogradu.
Tako je Milošević izbjegao da predsjednik krajinske vlade postane Milan Babić, koji se s Miloševićem sukobio još krajem 1991. i početkom 1992. zbog prihvaćanja mirovnog plana UN-a za Hrvatsku. Babić je postao ministar vanjskih poslova u Mikelićevu kabinetu.
Sve se to podudaralo sa sklapanjem Zagrebačkog sporazuma o primirju između Zagreba i Knina, koji je sklopljen krajem ožujka 1994., čime su obustavljena neprijateljstva, koja su obnovljena nakon što je Hrvatska početkom 1993. oslobodila dio zadarskog zaleđa.
No, mnoge krajinske Srbe posebno je zabrinjavalo to što su Zagreb i Beograd u siječnju iste godine u Ženevi potpisali deklaraciju koja je, među ostalim, predviđala otvaranje ureda hrvatske vlade u Beogradu i jugoslavenske vlade u Zagrebu. Krajinski Srbi bojali su se da bi to mogao biti znak da ih je Beograd prepustio Zagrebu.
Također je ubrzo postalo očito da Mikelić, kao predsjednik vlade RSK, podržava politiku Beograda u odnosu na Republiku Srpsku. Mikelić je u ljeto 1994. ishodio da Skupština RSK ne pruži potporu Republici Srpskoj u njezinu odbijanju plana Kontaktne skupine. Osim toga, Mikelić je nastavio pregovarati sa Zagrebom, te su krajem 1994. Zagreb i Knin potpisali Gospodarski sporazum u sklopu kojega je trebalo uspostaviti prometne i infrastrukturne veze. Primjerice, ubrzo je otvorena autocesta kroz dio zapadne Slavonije koja je bila pod srpskim nadzorom.
Nakon svega navedenog, najveći dio srpskih političara i javnosti u RSK nije bio zadovoljan. Činilo se da Milošević okreće leđa RSK i Republici Srpskoj, a da Mikelić, kao osoba koju je u Kninu instalirao upravo Milošević, pregovorima sa Zagrebom odvodi RSK u nestanak, odnosno povratak pod hrvatsku vlast. Tako će se i predsjednik RSK Milan Martić sve više početi priklanjati Karadžiću.
Plan Z-4
U međuvremenu se u jesen 1994. pojavila i mirovna inicijativa, Plan Z-4, iza koje su stajali veleposlanici u Zagrebu i predstavnici međunarodne zajednice. Prema tom planu Srbi su na područjima autonomnih kotareva Glina i Knin, čije je postojanje još 1992. predvidio i Ustavni zakon koji je donio Hrvatski sabor, trebali imati određene elemente državnosti, a područja pod srpskim nadzorom u istočnoj i zapadnoj Slavoniji trebala su biti vraćena pod hrvatsku vlast. Iako je predsjednik Tuđman taj plan smatrao neprihvatljivim, on je u siječnju 1995. međunarodnim predstavnicima izjavio da će ga hrvatska strana razmotriti.
No kad su predstavnici međunarodne zajednice ubrzo zatim posjetili Knin kako bi svoj plan uručili srpskom vodstvu, ono ga je odbilo primiti, s obrazloženjem da je neprihvatljiv bilo kakav plan koji bi dokidao državnost RSK.
Gledajući na Plan Z-4 iz perspektive kasnijih događaja, odnosno srpskog sloma tijekom Oluje, očito je da su Srbi pogriješili što su ga odbili ili što su odbili pregovarati koristeći se njime kao polaznom točkom. No za Srbe u Kninu bilo kakvo rješenje osim potpune odvojenosti od Hrvatske ionako nije bilo prihvatljivo. Sudeći prema pregledanim izvorima, ni Mikelić, svakako najspremniji za pregovore sa Zagrebom, nije pokazao (ili nije mogao pokazati) interes za spomenuti plan. A o njemu se nije izjasnio ni Milošević, odnosno nije javno zahtijevao od Knina da ga prihvati, nasuprot pritisku na Republiku Srpsku kad je riječ o prihvaćanju plana Kontaktne skupine.
Sukobi u vodstvu RSK
U međuvremenu je antagonizam gotovo svih političkih snaga u RSK prema Mikeliću nastavio rasti. U Skupštini RSK bili su prisutni zastupnici različitih frakcija Srpske demokratske stranke. Jedina stranka iz Srbije koja je imala znatan ugled u RSK, odnosno dosta zastupnika u Skupštini RSK, bila je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja. U ožujku 1995. Šešeljevi radikali predložili su izglasavanje nepovjerenja premijeru Mikeliću, čemu je potporu dao i krajinski predsjednik Martić. Taj pokušaj smjene Mikelića nije uspio, ali su se Šešeljevi radikali nastavili zalagati za žurno ujedinjenje RSK i Republike Srpske, koje su zatim sa SR Jugoslavijom trebale stvoriti „zajedničku državu svih Srba na Balkanu“.
U tom smislu radikali su pružali potporu Milanu Martiću i Radovanu Karadžiću, kao istinskim srpskim domoljubima, a žestoko su napadali Slobodana Miloševića optužujući ga da je „digao ruke“ od Srba preko Drine. Upravo su to bile i glavne crte govora Aleksandra Vučića, tada mlađahnog funkcionara Srpske radikalne stranke, održanog početkom 1995. godine u Glini.
Kao što je spomenuto, u sklopu provođenja Gospodarskoga sporazuma bio je otvoren dio autoceste koji je prolazio kroz dio zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom. No to je područje krajem travnja 1995. posjetio Milan Martić te je izjavio da će zapadna Slavonija zauvijek ostati dio RSK. Štoviše, Srbi su na jedan dan zatvorili autocestu za promet. Nedugo potom na tom su se području dogodili različiti incidenti, pa su 1. svibnja 1995. hrvatske snage pokrenule operaciju Bljesak, odnosno operaciju oslobađanja zapadne Slavonije, u kojoj su Srbi ubrzo doživjeli potpuni slom.
Kasnije objavljeni telefonski razgovori između Miloševića i Mikelića pokazuju koliko je Milošević bio bijesan na Martića što je, svojom posjetom zapadnoj Slavoniji i zatvaranjem autoceste dao odličan povod Zagrebu da vojnim putem vrati to područje pod svoju vlast. Zapravo je Milošević ocijenio da iza takvog samorazarajućeg ponašanja Milana Martića stoji vodstvo Republike Srpske, koje Knin gura u sukob sa Zagrebom, kako bi RSK vezalo uz svoju politiku. Milošević je Mikeliću kazao da bi trebalo pokrenuti postupak smjenjivanja Martića s dužnosti predsjednika RSK.
No političke snage u RSK nisu dijelile Miloševićevo mišljenje. Upravo suprotno, pasivno držanje Beograda u vezi s operacijom Bljesak ocijenili su dokazom Miloševićeve „izdaje“. Mikelić nije pokrenuo postupak smjenjivanja Martića, nego je Skupština RSK na zasjedanju održanom 29. svibnja 1995. izglasala nepovjerenje Mikeliću. Također je izglasano da se konačno provede ujedinjenje RSK i Republike Srpske u „Ujedinjenu Republiku Srpsku“.
Nakon gubitka zapadne Slavonije, krajinski Srbi smatrali su da je izlaz ujedinjenje s bosanskohercegovačkim Srbima, a Beograd i Miloševića optuživali su za „izdaju“. Očito, teško se moglo shvatiti da Srbija, pod sankcijama, više nije mogla bezuvjetno ući u otvoreni rat s Hrvatskom kako bi obranila RSK. Istovremeno, iako se u takvim okolnostima nade polagalo u Karadžića i Republiku Srpsku, ni oni nisu imali snage pružiti Kninu znatniju vojnu pomoć. U jednom kasnije objavljenom Miloševićevu telefonskom razgovoru on je kazao da su neistinita Karadžićeva uvjeravanja da će odvojiti svoje brigade kako bi one branile RSK.
Tek krajem srpnja 1995. Skupština RSK izabrala je novu vladu nacionalnog jedinstva. Za njezina predsjednika izabran je Milan Babić. Babić se kao predsjednik kninske općine 1990. istaknuo u odmetanju od hrvatskih vlasti, kasnije je bio na čelu Srpske autonomne oblasti Krajine, a zatim i prvi predsjednik RSK. Zbog sukoba s Miloševićem oko prihvaćanja mirovne operacije UN-a potisnut je s vodećih položaja. Konačno je postao predsjednik vlade RSK, ali bila je to Pirova pobjeda. Samo nekoliko dana poslije počela je hrvatska operacija Oluja, u kojoj je RSK doživjela potpuni slom.
Nakon sloma RSK beogradski režimski mediji optuživali su Martića i Karadžića zaključujući da je Oluja posljedica toga što su njih dvojica odbijali poslušati savjete Miloševića. Umjesto toga, bili su nepopustljivi pa je na kraju Krajina pala za samo nekoliko dana.
Nasuprot tome Karadžić je neposredno nakon Oluje uputio javno pismo Miloševiću u kojem ga je optužio za „okretanje leđa“ srpskim interesima. Popuštanje međunarodnoj zajednici radi ukidanja sankcija SR Jugoslaviji Karadžić je izjednačio s izdajom. Krajinski Srbi prepušteni su „ustaškom nožu“ kao posljedica djelovanja premijera Mikelića koji je imao podršku Beograda. Karadžić je upozorio Miloševića da Republika Srpska nije bila u stanju pomoći obrani RSK jer je bila pod blokadom međunarodne zajednice, ali i SR Jugoslavije. Optužujući Miloševića za izdaju srpstva, Karadžić je, razumljivo, zanemarivao da je svojom nepopustljivom politikom i sam pridonio slomu RSK.
Tvrda struja
Moglo bi se zaključiti da je među političarima u RSK snažno, gotovo potpuno, prevladavala struja koja je bilo kakav kompromis i bilo kakav oblik povratka pod hrvatsku vlast smatrala neprihvatljivim. Zato im je bilo teško prihvatiti da Milošević iz 1994. ili 1995. više nije onaj kojemu su vjerovali 1990. i 1991. godine. Zbog toga su ga optuživali za „izdaju“ iako im je on i dalje, koliko je mogao, pokušavao pomoći tražeći, posebno od Republike Srpske, da prihvate kompromise. Razumljivo, s današnjim odmakom, može se samo spekulirati kako bi se događaji odvijali da je Republika Srpska već tijekom 1994. prihvatila mirovni plan Kontaktne skupine i da je Mikelić u Kninu nastavio politiku „normalizacije“ odnosa sa Zagrebom.
No Srbi u Kninu i u Republici Srpskoj, odbijajući svaki kompromis, otvorili su vrata stanju u kojem je i međunarodnoj zajednici, posebno Sjedinjenim Američkim Državama, odgovaralo da Hrvatska pokrene Oluju i da nakon nje hrvatske postrojbe, napredovanjem prema Banjoj Luci, konačno prisile Republiku Srpsku na odstupanje i pregovore.
Po večernjem će Sloba posthumno pokupiti i kakvu nagradu kao veliki mirotvorac..