Masonstvo u Hrvata započeto u njemačkim zemljama kada su pojedini ugledni Hrvati postajali članovi njemačkih loža. Grof Sigismund Gondola (Gundulić) bio je 1742. jedan od utemeljitelja bečke lože “Zu den drei Kanonen”, a njezin starješina postao je dvije godine poslije. U istu ložu primljen je, kada i Gondola, i grof Kažimir Drašković. No trebalo je proći 17 godina da slobodno zidarstvo iz Beča i Njemačke stigne na hrvatsko tlo.
Premda se ne mogu složiti oko godine utemeljenja, svi autori koji su se bavili ovim područjem suglasni su oko jednog: da je prva slobodnozidarska loža utemeljena u Glini. Pa ipak, posljednjih se godina češće spominje 1759. godina, a bilo je to doba usred Sedmogodišnjeg rata u čijim uzrocima i posljedicama valja tražiti početke slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. Kako u knjizi “Mudrost” navodi autor Branko Šömen, vjeruje se da su hrvatski časnici kao ratni zarobljenici ušli u jednu francusku vojnu ložu koja se zvala “Savršeni savez” (“La Parfaite Union”). Vojni časnici austrijske vojske bili su zatočeni u pruskom gradu tvrđavi Magdeburgu i tamo su ih francuski slobodni zidari uveli u bratstvo.
Pojedini viši časnici dobivali su dozvolu da jedanput tjedno odlaze iz logora u grad po namirnice, ali i predmete koje su rabili za rad u loži; kupovali su kožu za pravljenje pregača. Jedna grupa tih časnika prenijela je slobodnozidarski duh u Glinu, gdje su počeli raditi pod “otvorenim nebom” i pod novim imenom “Ratno prijateljstvo” kao sjećanje na slobodnozidarska prijateljstva stečena u ratu i zarobljeništvu kada su se morali međusobno pomagati ako su željeli preživjeti. “Već nam ime kazuje da su ložu osnovala braća koja su tijekom rata bila sklopila savez prijateljstva”, zabilježio je naš najvažniji kroničar slobodnozidarstva u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata i ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu dr. Ivan pl. Bojničić.
Nakon što je u glinsku ložu, deset godina nakon osnivanja, ušao Ivan grof Drašković – najzaslužniji za pojavu organiziranoga slobodnog zidarstva u Hrvatskoj – pretvorio ju je u jednu od “najatraktivnijih u zemlji, imajući kao članove mnoge istaknute i utjecajne ljude. Smještena u gradu s 1600 stanovnika, s jednom srednjom školom za dječake i školom za djevojke, tada dva važna statusna simbola, između rijeke Save i Une, Prva pogranična pukovnija bila je glavnim izvorom kandidata”.
Podaci o prvoj slobodnozidarskoj loži u Glini skromni su. Uz starješinu Draškovića, jednog od otaca hrvatskih slobodnih zidara, među članovima su bili i brojni plemići i časnici, poput grofa Franje Jelačića Bužimskog ili baruna Filipa Kneževića, a ritual se izvodio na francuskom jeziku, kasnije na latinskom. Ova je loža djelovala 36 godina, sve do zabrane slobodnog zidarstva u Habsburškoj Monarhiji. No na Draškovićev poticaj, 13 godina nakon prve lože u Glini, i Varaždin dobiva svoju ložu nazvanu “Savršeni savez” kao i istoimena francuska vojna loža, no nakon dvije godine rada preimenovana je u ložu “Sloboda”.
Postala je poznata po svojoj ustrajnosti, po trajnom priljevu slobodnih zidara. U 13 godina djelovanja nikada nije imala brojno članstvo jer je pri primanju novih članova bila iznimno rigorozna, no bila je rasadnik članova koji su ulazili u ložu iz profanog svijeta i odlazili u lože širiti slobodnozidarske zamisli i u drugim gradovima Hrvatske, a jezgru su predstavljali državni činovnici, prvi hrvatski znanstvenici i sveučilišni profesori, crkveni dostojanstvenici. Samo godinu dana nakon Varaždina, 1773. i Zagreb je, u to doba sveučilišno središte južnog dijela Hrvatske, dobio ložu “Razboritost” (“Prudentia”). Jedna za drugom, usidrene bivaju lože na liniji Varaždin – Križevci – Zagreb – Karlovac – Otočac – Glina – Osijek. No osamdesetih godina 18. stoljeća habsburški vladar želio je polako smanjiti prosvjetiteljski utjecaj i političku moć slobodnih zidara koji su u samo nekoliko desetljeća svog djelovanja u monarhiji počeli voditi vlastitu politiku, a najviše su utjecali na reformu školstva, sudstva i procvat kulture.
Možda je i zbog toga tada već veliki majstor pokrajinske lože Ugarske i Hrvatske Ivan grof Drašković počeo gasiti lože u svojoj obedijenciji, a istodobno je omogućio rad tim ložama pod novim imenima. Tako je i zagrebačka loža “Razboritost” dobila novo ime “Mudrost”, a varaždinska loža “Sloboda” postala je “Opreznost”. “U oba primjera naslovi loža nisu bili samo simbolički nego su otkrivali slobodnozidarski stupanj lukavosti, prkosa i ponosa”, piše Branko Šömen. Na pečatu zagrebačke lože “Mudrost” vidljivi su temeljni simboli slobodnog zidarstva – kutnik, šestar, čekić, zidarska žlica, ljudska lubanja i zmija. Pečat prikazuje žensku figuru zagledanu u zrcalo, a geslo lože jest: “Mudrost je veća od sudbine.”
Loža je djelovala 13 godina, sve do 1786. u zgradi koja još uvijek stoji u Vlaškoj ulici i pobuđuje maštu profanog svijeta – kako se naziva one koji nisu članovi masonskog bratstva. Broj loža u Hrvatskoj iz godine u godinu je rastao. U dvorcu Brezovica u listopadu 1777. sastali su se članovi četiriju loža (glinske, zagrebačke, varaždinske i križevačke) i proglasili nezavisnost nove hrvatske Velike lože te su istodobno usvojili novu konstituciju i zajednički ritual, a za prvog velikog majstora izabran je grof Ivan Drašković koji je u sve lože uveo svoju konstituciju i rituale, poznate kao Draškovićeva opservancija. Rad u loži bio je na latinskom, poslije na njemačkom jeziku. U organizaciju su primani samo “dobri i zdravi” kandidati u dobi od 20 do 50 godina. “Kvaliteta kandidata za ulazak u ložu bio je odlučujući kriterij pri njihovu izboru: morao je to biti čovjek bez predrasuda, uman, ispravan, nesklon tiraniji, ženama i prevrtljivosti.
Tek nakon dva uzastopna razdoblja od po šest mjeseci budnog praćenja, promatranja takav čovjek mogao je biti i primljen”, navodi Zoran D. Nenezić u knjizi “Masoni u Jugoslaviji 1764. – 1980.” U ložama su, uz hrvatske plemiće i oficire, radili i prosvjetitelji onog vremena, kao što su Adalbert Adam Barić i Nikola Škrlec, ali i predstavnici Crkve poput biskupa Josipa Galjufa i, dakako, Maksimilijana Vrhovca. Bio je atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. I osobno bogat, zauvijek je promijenio izgled Zagreba kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira, a više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije i visokog položaja u Crkvi i monarhiji.
Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, a pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva. Slobodno zidarstvo kao institucija u Hrvatskoj, od pojave prvih loža do zamiranja i konačne zabrane (1795.), okupljalo je raznolike ljude što se tiče staleške pripadnosti, ali to su bila mjesta gdje su se formulirali jedinstveni, slobodnozidarski ciljevi, koji nisu ostajali samo na programskom utemeljivanju. Zahvaljujući Draškovićevoj opservanciji i samostalnoj hrvatskoj-ugarskoj Velikoj loži, slobodno je zidarstvo u hrvatskim krajevima artikuliralo i antifeudalne i nacionalne zahtjeve, čime je stvorilo ogorčene protivnike u plemićkim slojevima.
Kako je svojim djelovanjem slobodno zidarstvo u Hrvatskoj išlo ispred zahtjeva vremena, tako je, stiješnjeno stegama zaostalosti i progonima ugroženih, a još uvijek vladajućih krugova, moralo i završiti prije vremena. “Hrvatski slobodni zidari u 18. stoljeću svojim su djelovanjem dijelom pripremili teren za nastajanje ilirskog pokreta, kao i onih ideja koje su nosili biskup Strossmayer i toliko drugih koji su težili jugoslavenskom ujedinjenju. U tome se ogleda važnost hrvatskih slobodnih zidara”, piše Zoran D. Nenezić. Od 1796., kada je slobodno zidarstvo zabranjeno u Austriji i Ugarskoj, ne nalazimo više loža ni u Hrvatskoj.
Ali one se ponovno javljaju u vrijeme Napoleonovih ratova početkom 19. stoljeća, mahom u Dalmaciji – u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Šibeniku – gdje su utemeljili bili francuski časnici i službenici, no nakon odlaska Napoleonove vojske masoni ponovno nestaju sa scene. Povratkom habsburške vlasti 1813. lože su ponovno bile zabranjene, a obnovljene su 1870-ih. Tada je u Sisku bio osnovan masonski klub “Vjenčić” (1870.) i loža “Ljubav bližnjega” (“Zur Nächstenliebe”, 1872.), a u Zagrebu “Hrvatska vila” (1892.), prva loža koja se u svojem radu služila hrvatskim jezikom.
Masonstvo se širilo posebno u velikim gradovima, a učlanjivanje u ložu često je omogućavalo u predratnoj Jugoslaviji uspinjanje hijerarhijskom ljestvicom sve do vrhova društva. No kako je u sklopu tih općih principa potpomaganja krupne buržoazije slobodno zidarstvo (osobito kod pripadnika liberalne inteligencije) izražavalo i neke antiklerikalne i kozmopolitske tendencije, Katolička Crkva istupala je protiv takve ideologije. Tijekom povijesti bio je to njihov usud otkako su 1735. papa Klement XII. i Leo XIII. na njih bacili anatemu, dok Codex iuris canonici 1917. određuje u svom kanonu ekskomunikaciju ipso facto za sve masone, baš kao što će ih desetljećima kasnije zabranjivati i progoniti nacisti i ustaše.
Do I. svjetskog rata sve hrvatske lože bile su u sastavu Velike lože Ugarske, no 1914. otpočeo je u Europi rat kakav do tada nije viđen. Među europskim zidarima nestalo je bratstva i ljubavi, pojavili su se šovinizam i nesnošljivost. Slobodnozidarski kozmopoliti, navodi Branko Šömen u knjizi “Mudrost”, lišeni svake političke akcije, uplašeni svjetskim događajima i domaćom nepovjerljivosti, otišli su iz svojih hramova, zatvorili su radionice i povukli se u privatnost.
zidarstvo u Hrvatskoj je nestalo 2019. Probajte naći zidara ovih dana...