Mladi, ne dajte se ušutkati – poručio je na Cvjetnicu papa Franjo. Ingeniozni Jorge Bergoglio je u nedjeljnoj misi na Trgu svetoga Petra istaknuo Isusove riječi o veoma revnim i bučnim učenicima: „Ako oni zašute, kamenje će progovoriti“. Pa je poručio: „Dragi mladi, odluka je na vama. Ako drugi šute, ako smo mi, stariji i odgovorni, tako često iskvareni i šutljivi, ako svijet šuti i gubi radost, pitam vas: hoćete li vikati?
Molim vas, molim vas, odlučite prije nego što kamenje progovori.“ Papa je uputio taj apel prigodom katoličkoga Svjetskog dana mladih i nije izrijekom naveo zbivanja u nekoj posebnoj zemlji, ali je izvjesno da se referirao na skupove protiv nasilja i za kontrolu oružja koji su se dan prije održali u Sjedinjenim Američkim Državama. A te su demonstracije doista bile važne i masovne: na središnjem skupu u Washingtonu, D. C. okupilo se oko pola milijuna ljudi, a „Marš za naše živote“ održan je u još 800 gradova i mjesta uza zdušno sudjelovanje mnogih građana, najviše adolescenata i ranih punoljetnika (samo u New Yorku bilo ih je 175 tisuća).
Priče strave i užasa
Prosvjedi prošle subote u SAD-u izazvali su veliku pažnju javnosti diljem svijeta, ali ne naročitu i u Hrvatskoj. Uz ostale razloge i zato što su se mediji i mnogi građani Lijepe Naše intenzivno bavili „rodnom ideologijom“: u našoj metropoli okupili su se brojni protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Na zagrebački su skup najviše došli sredovječni i stariji zagovaratelji konzervativne inačice katoličkoga svjetonazora, dok su središte glavnoga američkoga grada dominantno preplavili mladi raznovrsnih religijskih, etničkih i drugih identiteta i pogleda na svijet. U Zagrebu su glavne organizatorice i zvijezde prosvjeda bile dvije odrasle žene: kod nas općepoznata Željka Markić i slično fundamentalistički usmjerena Kristina Pavlović, koordinatorica Građanske inicijative Istina o Istanbulskoj konvenciji. Na skupu u američkoj metropoli su pak najzapaženije nastupe imale maturantica Emma Gonzalez iz srednje škole Marjory Stoneman Douglas u Parklandu, južna Florida, gdje se 14. veljače dogodio masakr u kojemu je ubijeno 17 učenika i djelatnika škole te ih je isto toliko ozlijeđeno, i Yolanda Renee King, devetogodišnja (?!) unuka mučenika borbe za ljudska prava Martina Luthera Kinga Juniora.
Navedene skupove u SAD-u i RH unatoč zanimljivosti razlika među njima ne treba dodatno uspoređivati jer su imali nejednake povode i razloge te su se zbili u bitno različitim kulturnim i drugim okolnostima. Našoj javnosti bi pak moglo biti važno isticanje misli pape Franje u medijske komentare iznesene nakon tih prosvjeda. Prva, kojom rimski pontifeks ustvrđuje da je rodna ideologija „ideološka kolonizacija“, citirana je u priopćenju Zagrebačke nadbiskupske konferencije objavljenom 25. ožujka i višekratno ponavljanom u javnosti. Drugu misao, navedenu u prve tri rečenice ovoga teksta, naši su mediji i drugi akteri uglavnom zanemarili. Ta razlika ne treba čuditi: već „cijelu vječnost“ uglavnom konstruirani ideološki i svjetonazorski sporovi kod nas su za kreatore javnoga mnijenja i donositelje odluka, pa i mnoge građane, znatno važniji od stvarne problematike vezane uz mlade. Oni koji udaraju ritam političkih i društvenih zbivanja u ovoj zemlji u posljednjem duljem razdoblju puno se više bave ideologijom u smislu „iskrivljene svijesti“ nego stvarima zbiljskoga života; vrijednosno su ponajprije okrenuti prošlosti umjesto spram sadašnjosti i posebno budućnosti; znatno veću energiju ulažu u skrb za pripadnike naraštaja kojima pripadaju (u tom sklopu osobito za pristalice svoje političke opcije) nego za mlade…
Raznovrsne teškoće pripadnika mladoga naraštaja u suvremenoj Hrvatskoj razmjerno rijetko (imajući u vidu ozbiljnost tih teškoća i njihovu sudbinsku važnost za budućnost zemlje) dovode do zaista gromkoga izražavanja nezadovoljstva građana. A kad se takvi prosvjedi i dogode, u većini slučajeva ne induciraju promjene politika, najviše zato što se tome protive stariji i odgovorni, među kojima je mnogo politički šutljivih pa i nemalo iskvarenih. Zoran primjer za takve nepovoljne konstelacije su doista masovne demonstracije 1. lipnja 2016. (prosvjedi su tom prilikom održani u više drugih gradova, a u središtu Zagreba okupilo se osjetno više građana nego prošle subote u vezi s „rodnom ideologijom”) za provođenje kurikularne reforme. Brojni zagovaratelji strukturnih te stručno i znanstveno utemeljenih promjena u školstvu kod nas otad gube vrijeme „čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma“ (naziv također velikoga istovrsnog skupa održanoga 1. lipnja prošle godine u Zagrebu). Naime, dinamika, mehanizmi i akteri te prevažne javne politike ustvari ne daju velike nade da će ona biti valjano osmišljena i provedena. Pritisci konzervativnih snaga su prejaki; politička volja vladajućih za istinskim promjenama je ionako preslaba, ako uopće i postoji; nesposobnost i sterilnost većine naših političkih upravljača je notorna. Što se tiče te političke priče strave i užasa, strpljenje brižne ministrice Blaženke Divjak i nekoliko njezinih bliskih suradnika najvjerojatnije se topi poput velikoga sladoleda na plaži usred užarenoga ljetnog dana…
Vrijedi zapaziti da masovna okupljanja u prilog reforme obrazovanja u metropoli i drugim gradovima krajem proljeća 2016. i 2017. godine uglavnom nisu neposredno organizirali mladi, unatoč tome što se taj društveni zahvat najviše tiče upravo njih. Zapravo su te prosvjede, koji uslijed neprispodobivo bitne uloge obrazovanja imaju općedruštvenu važnost, pokrenuli nastavnici, stručnjaci i građanski aktivisti srednje dobi. Moguće je uočiti da socijalno angažirani pripadnici mladoga naraštaja i njihove udruge u suvremenoj Hrvatskoj buntovno reagiraju gotovo isključivo u vezi s problemima koji se odnose na neki konkretni aspekt njihova života. Ovdje iznosim dva primjera za takve prosvjede. Studenti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i nekih drugih visokoškolskih ustanova zalagali su se dramatično (blokade nastave i slični oblici bunta) 2009. za besplatno obrazovanje, a i u drugim prilikama (nedavno studenti Hrvatskih studija) za zaštitu svojih interesa. A mladi pripadnici navijačkih skupina, odnosno njihove udruge i građanske inicijative, u više su navrata dobro posjećenim skupovima (najveći je bio u Splitu 29. studenoga 2014., kad se okupilo oko 30.000 ljudi), povorkama po ulicama grada (posljednja s nekoliko tisuća Bad Blue Boysa upriličena je 17. ožujka ove godine) i sličnim akcijama pokazuju indignaciju spram vodstava HNS-a i određenih klubova.
Ne daju se ušutkati
Suvremeno političko djelovanje mladih kod nas je po vezanosti za partikularne probleme pripadnika toga naraštaja ustvari slično zbivanjima u mnogim drugim zemljama. Čak se i srednjoškolci i studenti u Francuskoj, koja je „rodno mjesto“ političkoga bunta, u posljednje vrijeme najviše bune kad kolektivno osjete da su potencijalno ili stvarno jako ugrožena njihova prava, najviše ona vezana uz obrazovanje i karijerno napredovanje. Konačno, i subotnji skupovi u metropoli SAD-a i drugim gradovima te goleme zemlje nisu ponajprije bili karakterizirani stremljenjima za općedruštvenom promjenom kakvi su recimo bili kontrakulturni buntovi mladih na zapadu u drugoj polovini šezdesetih. Recentni prosvjedi mladih Amerikanaca su dominantno određeni zahtjevima za kontrolu naoružanja kao nužnim mehanizmom za prevladavanje ozbiljno narušene sigurnosti pripadnika mladoga naraštaja. Međutim, ta je sigurnost napose ugrožena kulturnim imperativom za ostvarenje popularnosti pojedinaca i prevladavajućim hedonizmom u okolnostima internetom i drugim agresivnim medijima umreženoga potrošačkoga „društva rizika“ (sociolog Ulrich Beck).
Navedeni primjeri prosvjeda obznanjuju da se neki mladi, kod nas i u nekim drugim zemljama, ipak ne daju ušutkati. No viče samo manji dio njih, i to najviše u vezi sa zasebnim problemima. Tek pojedini pripadnici i organizacijski oblici našega mladog naraštaja pokušavaju sagledati „širu sliku“ i slijedom toga se aktivno založiti za korjenitu promjenu ekonomskoga i političkoga ustrojstva. Nešto više politički djeluju ili se – puno češće – pretvaraju da to rade pripadnici omladinskih organizacija stranaka. Ali oni su zapravo po mentalitetu već „stare djevojke“ i „stari mladići“, s obzirom na to da su po svemu sudeći itekako usvojili autoritarne obrasce odnosa prema oligarhiji i politici u cjelini koji ionako prevladavaju u njihovim strankama. Ne mogu se sjetiti nekoga buntovnoga čina prema vodstvu izvjesne stranke i njezinoj politici ili nekonformističke akcije koja bi „napravila razliku“ poduzete od svih tih članova Mladeži, Foruma i drugih organizacija stranačkih poletaraca.
Pobliži uvid u odnos naših mladih prema politici izložen je u nedavno objavljenoj studiji „Generacija osujećenih. Mladi u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća“ koju su uredile politologinja/sociologinja Vlasta Ilišin i pedagoginja/antropologinja Vedrana Spajić Vrkaš. Ta knjiga donosi prezentaciju i analizu rezultata ozbiljnoga anketnog istraživanja (zahvaćeno je 2000 osoba u dobi od 15 do 29 godina iz cijele Hrvatske) koje je uz financijsku potporu Ministarstva socijalne politike i mladih 2013. godine realizirao Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Vlasta Ilišin u jednom od svojih priloga ističe prilično pasivni odnos većine mladih prema politici i demokraciji. Ta marna znanstvenica opravdano upozorava na štetnost pojave, ustanovljene istraživanjem, da tek svaki dvadeseti ispitanik vjeruje strankama kod nas, ali da je istodobno desetina učlanjena u neku političku stranku što je dvostruko više nego u istovrsnom istraživanju provedenom 2004. godine. U zaključnom poglavlju studije navedena se kontradikcija opravdano interpretira ocjenom da je „dio mladih učlanjivanje u političke stranke izabrao kao dostupnu mogućnost u oblikovanju ‘strategije preživljavanja’ u uvjetima otežanoga pristupa potrebnim društvenim resursima“, čime su se „priklonili instrumentalnom političkom angažmanu od kojega, uzdajući se u mehanizme političkog klijentelizma, očekuju rješenje vlastitih, ponajprije egzistencijalnih, problema“. A takav klijentelizam, ustanovio je tim istraživača, mnogi mladi izravno povezuju s nezaposlenošću, korupcijom i gospodarskim problemima, niskim životnim standardom i nedostatkom životnih perspektiva koji su, po njihovu mišljenju, najveći društveni problemi kod nas.
Ovdje izloženi i neki drugi nalazi ankete Instituta za društvena istraživanja, kao i mnogi ostali uvidi u međuodnos mladih i politike kod nas, pokazuju da su pripadnici današnjega mladog naraštaja politički pa i društveno osujećeni. Također, upućuju i na opravdanost ocjene da zbog znatnih kulturnih, političkih i drugih razlika unutar toga pokoljenja ne treba, barem ne u skoro vrijeme, očekivati neki usuglašeni politički i(ili) socijalni bunt u koji bi se uključila većina njegovih pripadnika. Pritom svakako treba imati na umu da su mladi kod nas sve malobrojniji i, slijedom toga, imaju znatno manji udio u stanovništvu nego prije, što bitno sužava mogućnosti uspješnoga poduzimanja važne političke i društvene promjene koju bi kao neku generacijsku misiju poduzeli mladi.
Glasno vikanje
Godine 1960., kad sam rođen, svijet je u Lijepoj Našoj ugledalo čak dvaput više beba (76.156) nego 2017. u kojoj je rođeno čak 900 djece manje nego godinu prije. Taj krajnje nepovoljni trend posljednjih godina dodatno pogoršava masovno iseljavanje iz zemlje koje najviše poduzimaju baš osobe u prvoj trećini života.
Dakle, mnogi mladi kod nas politički progovaraju, ali to čine specifičnim jezikom i na neke svoje načine. Malotko od vladajućih i utjecajnih uopće čuje njihove poruke, pa se (još uvijek) nije upalio alarm koji bi mogao pokrenuti ljude ove u mnogo čemu ugrožene zemlje na društveno-spasilačke akcije. Bilo bi otrežnjavajuće za minulom ili aktualnom vlašću opijene političke aktere i ideološkim sedativima prilično umrtvljene građane – „tiha većina“ uglavnom šuti – da mladi poslušaju, dok još imaju nekoga društvenog entuzijazma i stanovnici su Hrvatske, apel pape Franje i počnu što prije glasno vikati. Jer postoje ozbiljni znakovi da kod nas kamenje već progovara...
Mladi odlaze ne samo iz Hrvatske, ali je to autoru clanka izgleda promaknulo. To je trend u svim novim EU zemljama, od Baltika, preko Poljske do Bugarske. Nismo mi tu nista posebno, niti se radi o nekakvom buntu kako bi zelio autor, vec o racionalnom promisljanju gdje mogu ostvariti bolje uvjete za zivot. Kada to bude Hrvatska, vise nece odlaziti, a onda ce valjda prestati ove zalopojke i zgrazanja onih koji su dobrim dijelom doprinijeli da se u ovoj zemlji kao mladi covjek mora zivotariti, a ne zivjeti.