– Bok, ja sam Stanko – prišao mi je te neuobičajeno tople jesenske srijede crnomanjasti nasmiješeni mladić nakon što je parkirao bicikl.
Policijska tjeralica
Čuli smo se nekoliko sati prije toga i dogovorili da ćemo se naći ispred dućana u Koprivničkim Bregima, selu nekoliko kilometara od Koprivnice. Bilo je to 19. listopada 2011. godine, desetak dana nakon što su 25-godišnji Stanko Židov i njegova tada 17-godišnja djevojka Mateja pobjegli iz svoje kuće u Koprivničkome Ivancu da im ne oduzmu tek rođenog sinčića Dorijana. Za njima je bila raspisana policijska tjeralica.
– Proganjaju nas kao da smo najveći kriminalci. Tako nisu proganjali ni Sanadera – počeo je Stanko.
Sonja Petrović, tadašnja ravnateljica koprivničkog Centra za socijalnu skrb, ustvrdila je da su Stanko i Mateja nezreli za roditeljstvo, da je Dorijan gladan, u hladnome, s krastama po koži.
Centar im nije dao dopuštenje da se vjenčaju, zatražio je asistenciju policije za nasilno oduzimanje Dorijana i već odredio udomiteljsku obitelj u koju će dijete biti smješteno. Centar, koji je baš zapeo da im oduzme dijete, sve je imao na svojoj strani. Sve osim jednoga: nije bio u pravu.
– Što tvrde? Da je Dorijan bio gladan, u hladnome, kraste? To su čiste laži! Vidjet ćete i sami, pokazat ću vam – rekao je Stanko.
Mladi par najprije se sklonio u Slatinu, kod Matejine sestre, a potom u Brege, kod Stankove sestre. Dijete uopće nije izgledalo pothranjeno, na hladnome nije bilo, a od onih famoznih krasta ni “k”. Uostalom, pedijatar kod kojeg je beba samo dan prije bila na pregledu potvrdio je da je riječ o savršeno zdravom djetetu koje dobro napreduje.
– Volimo se i želimo se vjenčati. Doista ne znam zašto nas proganjaju – govorio je Stanko dok je Mateja premotavala dijete.
Koliko je još takvih slučajeva?
Večernjakova priča o mladom paru koji se dao u odmetnike kako bi obitelj ostala na okupu dirnula je brojne čitatelje. Jedan im je čak ponudio da mogu boraviti u njegovoj kući. Budući da je među razlozima za oduzimanje djeteta koje je Centar za socijalnu skrb naveo bilo to što Stanko i Mateja nisu imali dovoljnu zalihu pelena, čitatelji su nas zasipali ponudama da im kupe sve potrepštine koje im nedostaju. Uključila se i aktivistica Neva Tolle, pa je zagrebačka Autonomna ženska kuća mladom paru osigurala interventni smještaj i angažirala odvjetnike.
Međutim, mnogo je važnije bilo to što su se, kako to već obično biva kad su posrijedi takve novinarske priče, pokrenule institucije. Tadašnji ministar socijalne skrbi Darko Milinović naložio je inspekcijski nadzor u koprivničkome Centru, a posljedice su dobro poznate: “ovrha” djeteta ukinuta je, a Stanko i Mateja dobili su dopuštenje da se vjenčaju. Zbog utvrđenih propusta u radu Centra ravnateljica Sonja Petrović sankcionirana je.
Mlada tročlana obitelj nekoliko je mjeseci boravila u stanu koji joj je privremeno ustupio Grad Koprivnica, a nedavno se vratila u Koprivnički Ivanec, u kuću koju je Stanko naslijedio od roditelja. U međuvremenu ju je uredio.
– Samo smo željeli da nas puste na miru. Siromašni jesmo, ali se volimo i obožavamo svoga sina – kažu danas gospodin i gospođa Židov.
Ljubav je pobijedila, bio bi zaključak iz petparačkih romana. No, avantura mladoga para bila je stvarna, proživljena – i zbog toga takav zaključak gubi srcedrapateljnu dimenziju. Koliko je samo priča nalik njihovoj, u kojima se slabi i nemoćni, neobrazovani i siromašni, nađu na udaru bešćutnih birokrata, ostalo neispričano?
Iskreno, želim Vama sve najbolje a Vašem djetetu da odrastu ljubavi koju ne može kupiti nikakav novac.