O položaju Hrvata u BiH razgovarali smo s kardinalom Vinkom Puljićem u sjedištu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Kardinal je na pitanja odgovarao strpljivo i precizno, a poslao je i jasnu poruku bosanskim i hercegovačkim franjevcima.
:: Pratite li polemiku između bosanskih i hercegovačkih franjevaca?
Mislim da to nije od prevelikog značenja jer su u ovoj raspravi iskočili pojedinci. A redovnička će zajednica u duhu karizme i te kako naći zajednički put i suradnju. Sigurno je da neke povijesne stvari donesu različitosti i natruhe raznih devijacija. Te natruhe su prisutne. Međutim, uvjeren sam da će karizma franjevaštva na ovim prostorima i te kako naći zajednički put.
:: Je li razlika između franjevaca nastala i zbog toga što Hrvati u Hercegovini imaju ipak drukčiju poziciju nego Hrvati u Bosni?
Ne samo da je to sadašnja situacija nego je to i povijesno. Zato je i došlo do cijepanja provincije. I tada je bila različita situacija i to treba razumjeti. Klima u kojoj se živi obilježava i način razmišljanja i na neki način gledanja na svijet. U povijesti su hercegovački franjevci imali svoje specifičnosti i zato su tražili i vlastitu provinciju. I nije ona bila baš tako jednostavno uspostavljena. A i poslije su životne klime bile različite u Hercegovini, gdje su većina katolici Hrvati, i u Bosni, gdje se živi s muslimanima. Posebno je u Bosni bio snažan pritisak tijekom komunizma kada se tražio jedan modus vivendi.
:: Dakle, položaj bosanskih Hrvata teži je od položaja Hrvata u Hercegovini?
Sigurno se može reći. Oni su, ublaženo rečeno, barem u delikatnijoj poziciji nego što su hercegovački Hrvati. Iako bih ja osobno više volio govoriti o jednima i drugima kao sličnima.
:: Bosanski fratri uglavnom kažu da Hrvati iz Hrvatske ne razumiju BiH, pogotovo Bosnu. Što je specifičnost i problem u BiH, a što ljudi izvan ovih prostora ne razumiju?
Znate, nije to samo pitanje Hrvata u Hrvatskoj. Općenito, mi živeći u svome kraju premalo znamo o drugim krajevima. Tako je i u Hrvatskoj jer Dalmacija malo zna što živi Slavonija, Baranja ili Zagorje. I obratno. Često se sve politizira. Često me u Hrvatskoj pitaju: Zašto ste tamo ostali, tamo nema života? Kako neće biti života, ovo je moja kuća. Kao da mi nemamo radi čega ostati i biti ono što jesmo. Što nas čini specifičnima u BiH? Pa svaki dan moramo polagati ispit svoga identiteta. I nacionalnoga i vjerskoga. I mi svaki dan moramo svjedočiti ono što jesmo i to nas čini žilavijima. A onda to često pretvore u riječ tvrdoglavima. Ja bih to ipak nazvao žilavošću. Valja ustrajati
.: Treba i diplomacije?
Zapravo diplomacija u onom smislu koja stvara mostove s drugima, koja na neki način pokazuje da prihvaća i priznaje drugoga i drukčijega. To bih ja možda nazvao put dijaloga koji je prevažan za BiH.
:: Deklarativno se svi pozivaju na ravnopravnost, ali postoji Republika Srpska u kojoj još nije moguć povratak Hrvatima. Na drugoj strani sjećamo se izjava nekih bošnjačkih političara da su Bošnjaci temeljni narod u BiH. Koliko se deklarirana ravnopravnost živi u stvarnosti?
Ne može se reći da je zaživjela ravnopravnost. Uvijek u političkom smislu onaj koji je jači ima glavnu riječ. To je ta opasnost koja se stvara u javnosti. Uvijek je jači onaj koji je bogatiji i brojniji, a onaj drugi je marginaliziran. Međutim, ne smijemo imati kompleks manje vrijednosti.
:: Bio sam u Derventi i u franjevačkom samostanu na Plehanu. Franjevci su mi rekli da tamo živi samo 1000 Hrvata i više od 35.000 Srba. Prije rata na tom je području živjelo više od 20.000 Hrvata. U Fojnici je prije rata živio podjednak broj Hrvata i Bošnjaka. Sada dominiraju Bošnjaci. Prijeti li Hrvatima nestanak iz Bosne?
Ne bih baš govorio tim teškim riječima. Nije ni analiza uvijek realna. Rat je potjerao ljude, a politika ih nije dala vratiti. Međutim, danas, govoreći iskreno, ljudi idu tamo gdje mogu zaraditi i od rada živjeti. Bilo da je riječ o Hrvatu ili o nekome druge nacionalnosti. Tu treba biti realan. Ova će zemlja oživjeti ako se u njoj počnu stvarati uvjeti rada i od rada se bude moglo živjeti.
:: Famoznu Ahdnamu, koju je turski sultan predao franjevačkom provincijalu Zvizdoviću na početku turske okupacije BiH, jedni glorificiraju kao povelju slobode, dok drugi u njoj vide sramotnu kapitulaciju. Što je istina?
Ne možemo povijesna događanja prosuđivati crno-bijelom tehnikom. Jer uvijek se valja uživjeti u povijesna događanja. Ako iz ove perspektive prosuđujemo što se tada dogodilo, onda ćemo često krivo prosuđivati. Ni jedni ni drugi ne gledaju realno povijesnu stvarnost. Drago mi je da je nekidan jedan od velikih pobornika tog dokumenta rekao da je došlo vrijeme da se kritički osvrnemo na tu stvarnost. To je važno. Mi moramo poznavati povijest koju trebamo kritički i cjelovito obuhvaćati. Onaj tko ne zna povijesno misliti, bolje da se s njom ne bavi.
:: Učestali su napisi u kojima se prigovara bosanskim franjevcima da su bili “kooperativni” sa svim vlastima, od komunističke pa sve do bošnjačko-unitarističke. Spominje se i udruženje bosanskih franjevaca Dobri pastir. Jesu li bosanski franjevci radili jedno što je moguće ili je postojala nijansa pretjerivanja u “kooperativnosti”?
Ne bih volio da se uzme zbirna riječ franjevci. U svako vrijeme bila je grupa franjevaca koja je s režimom i te kako dobro surađivala i tražila izlaz. Vjerojatno je to koristilo cijeloj zajednici. Ali ne može se reći da su svi franjevci jednako mislili. Oni jesu redovnici koji imaju naglašen život bratstva, ali nisu nikome oduzeli mogućnost samostalnog razmišljanja. Tako da je uvijek bilo slobodnih strijelaca. Međutim, ako je u pitanju udruženje Dobri pastir, uvijek ću stajati na stajalištu Crkve. A Crkva takvo djelovanje nikad nije odobrila. Ja sam se osvjedočio da je bilo vrlo mutnih radnji što se tiče državne vlasti.
>> Krist daje smisao, a ne bolesno javno mnijenje koje nas truje'
:: Koliko je taj franjevački duh u BiH poseban s obzirom na okolnosti u kojima se formirao. Koliko su oni “tvrdoglaviji” od drugih franjevaca u svijetu?
To treba isto tako kritički gledati. Mi nikad ne možemo zanijekati silnu zaslugu njihova opstanka tijekom Osmanlijskog Carstva i njihova pastoralnog djelovanja u to vrijeme. To treba istinski vrednovati. Međutim, svako vrijeme ima svoje breme. Ne znači da je to sve bilo sjajno. I tu je bilo devijacija. Oni to dobro znaju. Neke stvari iznose u javnost, a neke ne. Nisam povjesničar i ne bih preuzetno ulazio u tu stvarnost. Duboko cijenim žrtve i zasluge, ali jednako tako ne mogu razumjeti da fratri nikad nisu pokrenuli proces proglašenja blaženima nekoga iz tih vremena. Bilo je pravih mučenika. Narod je sačuvao njihov spomen, ali fratri to nikada nisu pokrenuli. Vjerojatno zbog toga da se ne zamjere muslimanima. U želji da budu bliski s narodom, fratri su koji put izgubili onu istinsku karizmu o tome što je stvarno franjevaštvo u cijelome svijetu. Oni su se jednostavno posvjetovnjačili. Zato je ponekad potrebna rekonstrukcija. Sada na tome ozbiljno rade general i provincijal. Pravi duh franjevaštva je veliki dar Crkvi. To ne znači da je svaki duh koji se promovira pravi duh franjevaštva.
