U Istanbulu u Acibademovoj bolnici za bolesti mozga razgovaramo s profesorom Memetom Özekom, jednim od vodećih svjetskih dječjih neurokirurga. Iza njega su stotine operacija, a pred njim dijete s kompliciranim oblikom tumora na mozgu zbog kojeg žuri u operacijsku dvoranu. Profesor skromno kaže da se svaki tumor može izvaditi, ali ne bez posljedica, pa pojašnjava da su operacije tumora mozga jednostavnije nego druge jer imaju jasne metode. U 21.stoljeću prati ih i tehnologija koja je omogućila nekada nemoguće postupke i povećala uspješnost kirurga. Zato upozorava i na epilepsiju i spazme, bolesti budućnosti koje danas neurokirurzi vrlo uspješno saniraju.
S kojim se bolestima mozga kod djece najčešće suočavate i jeste li uočili trend porasta neke vrste bolesti?
Iako se čini da ima više tumora mozga nego prije, istina je da ih se više otkriva. MR postoji na svakom koraku i moji pacijenti dolaze s gotovim snimkama. S epilepsijom je relativno slično, ali više tretiranih slučajeva posljedica je podizanja svijesti o izlječivosti epilepsije koja više nije tabu. Nekada je to bila bolest koja se u Turskoj skrivala, naročito kod djevojaka, koje se takve nisu mogle udati. Danas kad postoji 30 lijekova za njezino liječenje percepcija je drukčija. No, raste učestalost spazama, a to je posljedica razvoja neonatalne medicine.
Pedijatri su sretni što je dijete od 500 grama rođeno u 27. tjednu trudnoće preživjelo, ali takvo dijete ima 50-postotnu šansu da dobije snažnije spazme. In vitro oplodnja je također pridonijela rastu spazama jer se često rađa više djece koja imaju samo 1400 grama iako su rođena nakon pune trudnoće. Pada broj slučajeva spina-bifide pa vam mogu reći da je nekada u Turskoj to bio veliki problem jer se s tim poremećajem rađalo 3,5 djece na 1000. Dok sam nekad imao i do 50 operacija godišnje, lani sam ih obavio samo tri. Kostarika više i nema tu bolest jer su i u kruh počeli stavljati folnu kiselinu pa sve trudnice imaju dovoljno tog vitamina čiji je nedostatak glavni uzročnik te bolesti.
Spazmi su u porastu, a epilepsija se čini bolešću 21. stoljeća. Ima li na njezin razvoj utjecaj moderan način života?
Oko jedan posto stanovništva ima epilepsiju, ali u tu skupinu ubrajam sve oblike epilepsije od onih teških oblika sve do pacijenata koji imaju napadaj jednom u dvije ili tri godine. To je zastrašujuća brojka, ali utjehu donose novi načini liječenja, od novih lijekova do uspješnih operacija. Nemamo dokaze da tehnologija uzrokuje epilepsiju, ali epileptičari ne smiju gledati u ekran šest sati jer će time povećati šanse za napadaj. No, ne smiju ni gladovati, postiti ili planinariti jer manjak glukoze i rjeđi zrak također pojačavaju opasnost od napada.
Je li operacija najbolje rješenje za djecu oboljelu od epilepsije?
Dijete koje ima dva napadaja tjedno uopće nema šansu za normalan razvoj i neće odrasti u funkcionalnog člana društva jer svaki napad ubija od 500 do 1000 stanica u mozgu koje se više nikada ne obnove. Zato je bitno pacijente s epilepsijom i spazmima uputiti neurokirurgu iako pedijatri radije isprobaju više metoda liječenja pa i do desete godine djetetova života čekaju s takvom odlukom. Tada je već prekasno za normalan život. Svakim novim napadom dijete se pretvara u biljku. Zato u SAD-u ili Australiji kao standard imate da se epilepsija liječi lijekovima u dva navrata po tri mjeseca. Ako dva različita lijeka ne pomognu, dijete se šalje neurokirurgu.
Vratimo se spazmima. Pojasnili ste nam zašto im raste učestalost, ali kako ih liječiti? Je li fizioterapija primarna?
Spazmi su sve učestaliji, ali mora se znati da je uglavnom riječ o lakšim problemima koji se mogu riješiti uz rehabilitaciju ili pomoću botoksa koji se ubrizgava pod punom anestezijom i istodobno na više mjesta. Kao i kod epilepsije, djeca sa spazmima, nažalost, često prekasno dolaze na operaciju mozga. Do treće godine djetetova života trebalo bi se raditi intenzivno s djetetom kroz fizioterapiju, ali ako se stanje ne izliječi do tada preporučujem operaciju. Fizioterapija je iznimno važan dio terapije na putu do oporavka, ali ne smije biti jedina. Čak i u teškim slučajevima kad ne možemo očekivati potpuni oporavak operacijom se može i mora spriječiti patnja jer nakon adolescencije spazmi znače život uza stalnu bol.
Koliko je emotivno teško operirati mozak djeteta?
U kirurgiji nema mjesta za emocije jer bih inače ja svaki dan plakao. Moj je način distancirati se od osjećaja, zato sam mogao operirati i vlastitu majku i tetu. To ne znači da sam hladnokrvan u životu, već da sam takav u operacijskoj dvorani.
Koliko nove metode, primjerice tzv. deep brain stimulation, pomažu u dječjoj neurokirurgiji?
Ta metoda ima ulogu u pedijatrijskoj neurokirurgiji, ali vrlo limitiranu. Mnogo je šira njezina primjena kod odraslog čovjeka. Ipak, koristimo je u slučaju tremora i sličnih problema. Ona je na neki način pandan palidotomiji, ali DBS zvuči puno ljepše od zamisli da sondom kopate po mozgu djeteta pa obitelji često inzistiraju na DBS-u.
A što mislite o psihokirurgiji? U mnogim je zemljama, poput Hrvatske, zabranjena nakon iskustava s lobotomijom ili rezanja čeonog režnja opisanog u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, ali danas se ponovno primjenjuje u SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj...
Kad bi počeli s tom metodom u široj primjeni, neki bi zaključili da polovica populacije treba tu operaciju. Naravno, šalim se. Ali sa psihokirurgijom smo započeli prije više desetljeća i imala je negativne konotacije. Ipak mislim da se mladi liječnici trebaju više informirati i proučavati je pa sam i ja tako od početka karijere zainteresiran za tu metodu. Neke sam operacije i izveo tijekom karijere.
Od agresivnog djeteta psihokirurgijom možete stvoriti izuzetno mirno dijete, ali problem te metode je da je nepovratna. Niti je podupirem niti sam protiv nje, ali držim da odluka o njoj ne smije biti jednostavna niti u rukama jednog čovjeka. O tome sustavno mora odlučiti tim liječnika predvođen psihijatrima, uz detaljnu dijagnostiku. Mora biti pod kontrolom države i sveučilišta i mora proći puno koraka prije nego što se na nju itko odluči. Moj je otac bio doktor psihijatrije i nikada ni za jednog pacijenta nije rekao da je lud, već da drukčije razmišlja. To ja mislim i o sebi.
Kad uzmemo u obzir sve tehnološke mogućnosti, od operacije mozga do psihokirurgije, moramo se zapitati igraju li se neurokirurzi boga?
Ne bih se složio. Neurokirurg nije bog, već dobar tehničar. Nismo poput saksofonista koji svira solističke dionice, od kojeg publika očekuje inspiraciju, već poput članova orkestra koji sviraju himnu – dakle očekuje se konstantna kvaliteta i jednak ishod. Zato su kirurzi prije svega tehničari. Moraju biti i dobri šahisti, jer dok je roditeljima pacijenata ili pacijentima stalo samo do dobrog ishoda operacije, mi prije konačne odluke moramo razmišljati i pet koraka unaprijed, o tome koliko će operacija utjecati na budući život pacijenta, čak i u slučaju da nešto pođe po zlu.
U medicini je puno ega i puno natjecateljskog duha...
U našem je području teško naći tri muškarca koji mogu raditi zajedno duži niz godina kao tim bez svađa koje se svode na ego, ali timski rad je nužan u mojem poslu i bez njega nema uspjeha.
Je li neurokirurgija muški posao?
Žene upravljaju svijetom. Sultani i kraljevi samo su mislili da su vladari, a njima su zapravo upravljale njihove žene. Kad mogu upravljati svijetom, žene mogu biti i izvrsni neurokirurzi. U najužem timu upravo imam jednu izvrsnu kirurginju. No, problem je u neurokirurgiji što ona nije posao nego način života, a treba odlučiti je li vrijedno živjeti tim stilom. Čini li vas sretnim operiranje iz dana u dan. Žene se radije posvećuju razvoju znanosti i predavanjima na fakultetima pa je samo pet posto neurokirurginja u praksi, ali je zato na sveučilištima većina profesorica. Zato se veselim promjeni trenda, u iduća dva šestomjesečna programa za mlade kirurge imat ću četiri stažista, četiri neurokirurginje.
>> Na podvezivanje želuca i ugradnju balona pacijenti iz Hrvatske – u Tuzlu
Kineska poslovica veli kako pametan liječnik ne liječi sebe i svoje. Za to postoji dobar razlog. U SAD to čak nije ni dozvoljeno.