U demokratskim sistemima, često se to u posljednje vrijeme može čuti, volja građana ne smije se ignorirati. A svoju volju građani Ploča prošle su nedjelje vrlo jasno izrazili na lokalnom referendumu o projektu gradnje termoelektrane na ugljen na području tamošnje luke. Doduše, pitanje je može li se uopće projektom nazvati ideja koja je tek u fazi osnovnog tehničkog rješenja, bez većine nužnih dozvola, studije utjecaja na okoliš, osiguranog financiranja niti kupca za energiju koju bi proizvodila. Pa ipak, i u takvoj idejnoj fazi ova elektrana lokalnim je stanovnicima bila toliko odbojna da je od 60 posto izašlih na referendum čak devedeset posto glasovalo protiv nje. Takav ishod nedvojbeno je jasan iskaz volje građana – protiv elektrane je više od pedeset posto apsolutnog broja birača – pa je gotovo sigurno da je još jedan energetski projekt u Hrvatskoj umro i prije nego što je zapravo i zaživio.
To i ne čudi. U aktualnoj hrvatskoj društvenoj klimi teško je realizirati i znatno manje i jednostavnije investicije od gradnje elektrane na ugljen snage veće od nuklearne elektrane Krško. Pa i prije nego što su idejni kreatori tog objekta stigli javnosti objasniti da je riječ o pokušaju nadoknade gubitka posla skladištenja ugljena za termoelektranu u talijanskom Brindisiju – inače godinama najunosnijem poslu Luke Ploče – u raznim lokalnim i nacionalnim medijima već su osvanuli naslovi o "pločanskom Černobilu". A tko bi normalan želio da mu se u dvorištu izgradi Černobil? Dakako, nije tu riječ o nekoj specifičnosti Ploča i stanovnika toga grada. S eventualnom iznimkom Plomina, gdje već postoji termoelektrana na ugljen, ovakav projekt naišao bi na sličan stav lokalnog stanovništva bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Neki će reći da je to zbog ugljena kao energenta koji se smatra velikim zagađivačem, no ne radi se tu samo o ugljenu, pa ni samo o fosilnim gorivima.
Pločani i protiv trafostanice
Prije tri godine gradska skupština Velike Gorice nakon velikih prosvjeda građana zaustavila je HEP-ov projekt gradnje termoelektrane i toplane na drvnu biomasu. Nezadovoljni stanovnici Fužina tamošnji su projekt gradnje vjetroelektrana prvo pokušali srušiti lokalnim referendumom, a kad im to zbog preniske izlaznosti nije uspjelo, nastavili su prosvjedovati kod državne vlasti, pa je projekt na kraju stopiralo Ministarstvo zaštite okoliša. Stanovnici Vinodola uskoro će također na referendum o vjetroelektranama, koje su jedan od ključnih oblika zelene energetike. No, ako građani u svom dvorištu nisu spremni prihvatiti takve projekte, kolike su šanse za gradnju konvencionalnih termoelektrana ili nekih sličnih ekološki rizičnih objekata, poput postrojenja za obradu otpada.
Hrvatskim građanima puna su usta deklarativnih izjava o važnosti reindustrijalizacije države, no koliko bi gradova ili općina u Hrvatskoj danas bilo spremno, primjerice, podržati gradnju neke rafinerije, petrokemijskog ili nekog sličnog postrojenja u svom susjedstvu? Umjesto odgovora na ovo pitanje dovoljno je reći da su u Pločama prije nekoliko godina prosvjedovali protiv gradnje trafostanice. Dakako, legitimno je i uvjerenje kako Hrvatskoj takva "teška" industrija nije potrebna te kako se budući ekonomski procvat države može bazirati na razvoju uslužnih djelatnosti, poljoprivrede i turizma utemeljenog na čistoj prirodi i očuvanim resursima.
Nesreća je što to ne vrijedi i za energetiku. Energija, odnosno njezina dostupnost, ne samo da je osnovni preduvjet razvoja bilo koje grane gospodarstva već i osnovnog životnog standarda hrvatskih građana. Stoga katastrofalno štetne posljedice mentaliteta koji se protivi realizaciji bilo kakvog ekološki i sigurnosno rizičnog objekta "u svom dvorištu" (eng: not in my back yard, op. a.) najočitije su upravo u energetici. I bez takvih prepreka razvoj nacionalnog energetskog sustava težak je i kompleksan posao jer se radi o procesu koji se odvija tijekom dugog vremenskog perioda i često je potpuno neusklađen s četverogodišnjim demokratskim semestrom.
Energetski projekti osuđeni su stoga razvijati se kroz mandate više vlada. Kako nijedan političar ne može očekivati da će moći presjeći vrpcu na kapitalnom energetskom projektu u istom mandatu u kojem ga je pokrenuo, malo je političkog poticaja da ga uopće i pokreće. Dapače, s obzirom na sve veći otpor prema takvim projektima, a s obzirom i na modu izražavanja volje naroda metodama izravne demokracije, političke elite često vide veću političku korist u stopiranju energetskih projekata nego u njihovoj realizaciji.
Šteta koja nastaje zbog takvog djelovanja, odnosno nedjelovanja, vidljiva je tek dugoročno. Primjerice, Hrvatska je i danas jedan od većih uvoznika električne energije u regiji, a da bi tijekom idućeg desetljeća zadržala i taj, premali, nivo proizvodnje, zbog predviđenog gašenja starih proizvodnih postrojenja svakih godinu i pol dana trebala bi u pogon puštati novih 350 megavata proizvodnog kapaciteta. Ilustrativno rečeno, to znači da maksimalno svake tri godine u pogon trebamo pustiti jednu nuklearnu elektranu Krško.
Tu nužnost predvidjela je još i nacionalna energetska strategija iz 2009. koja je u međuvremenu zbog neprovedbe i promjena tržišnih okolnosti postala toliko zastarjela da čak i njezin tvorac, profesor Željko Tomšić, smatra kako bi je trebalo zamijeniti novim dokumentom.
Drugi akt važan za razvoj domaće energetike još je stariji. Strategija prostornog uređenja RH, dokument koji određuje moguće pozicioniranje energetskih objekata i temeljem kojeg država može takve objekte realizirati i mimo volje lokalnog stanovništva datira iz 1997., a usprkos nekim izmjenama, u energetskom pogledu oslanja se na istraživanja provedena još 80-ih godina prošlog stoljeća. Dapače, zahvaljujući neaktivnosti države, neke od mogućih lokacija zahvaljujući sada legaliziranoj bespravnoj gradnji danas su posve neupotrebljive za takvu svrhu.
Jasno je stoga kako je Hrvatskoj potrebna nova strategija energetskog razvoja, plan provedbe te strategije i lokacijski plan. Bilo bi poželjno da se ti dokumenti donesu uz politički konsenzus iako je vjerovati u takav ishod poprilična utopija.
Naime, čak i da se politiziranje stavi na stranu, neslaganja oko budućeg smjera razvoja hrvatske energetike na ideološkoj su razini preduboki da bi ikad bilo postignuto suglasje. Osnovni razlog za to jest što se energetika i dalje promatra iz perspektive idealnih rješenja. A takvo idealno rješenje jest da imamo sigurnu opskrbu neograničenim količinama povoljne energije. Ipak, u realnosti, od ta tri poželjna elementa – dostupnosti, ekološke prihvatljivosti i niske cijene – u najboljoj varijanti možemo imati samo dva. Pojednostavljeno rečeno, energija koja je uvijek dostupna i relativno jeftina – a to su fosilna goriva – ne može biti čista. Čista i jeftina energija, ona iz obnovljivih izvora, pak, rizične je dostupnosti. Energija iz Sunca i vjetra proizvodi se samo kad sija sunce i puše vjetar. Ipak, da bi bila dostupna, nužno je uložiti golema sredstva u goleme rezervne kapacitete i modele sekundarnog skladištenja energije, pa takva energije onda više nije jeftina. U tom jednostavnom trokutnom dijagramu zapravo se krije rješenje budućeg energetskog razvoja Hrvatske, ali i svih ostalih dilema vezanih za objekte visokog ekološkog i sigurnosnog rizika.
I hrvatski otpad u Krškom?!
Dakle, evidentno je da se ništa ne može postići radikalnim rješenjima i stavovima, već da je potrebno postići određeni kompromis. No, postoji li u Hrvatskoj zrno mudrosti potrebno za takav dogovor? Zeleni beskompromisno inzistiraju na ekološkoj komponenti, uopće ne uvažavajući tehnološka ograničenja tog modela u smislu sigurnosti opskrbe i cijenu. Tradicionalni energetski establišment često pak ne uviđa činjenicu da su usprkos svim svojim trenutačnim nedostacima obnovljivi izvori energije neosporna budućnost, dok potrošači sve ultimativnije zahtijevaju jeftinu i čistu energiju, a dostupnost ionako uzimaju zdravo za gotovo. Takvi odnosi zapravo ne dopuštaju bilo kakav razuman kompromis. Koliko je bizarna trenutačna politika u tom sektoru, svjedoči i primjer nesuđenog skladišta nuklearnog otpada i potrošenog goriva iz NE Krško koje je trebalo biti na Trgovskoj gori. Ta rijetko naseljena lokacija odabrana je zbog iznimno kvalitetnih geoloških i urbanističkih performansi, no nakon što se pobunilo nekoliko lokalnih udruga, vlada Ive Sanadera odustala je od te ideje. U međuvremenu Slovenija je raspisala natječaj za gradnju skladišta za svoju polovicu otpada iz Krškog nudeći zainteresiranim općinama godišnju rentu mjerenu u višemilijunskom eurskom iznosu. Javilo se više općina, no na kraju je izabrana općina Krško. Logično, tamošnjim stanovnicima naviklim na elektranu ideja gradnje skladišta nije bila sporna. Ipak, kako je Hrvatska odustala od gradnje svog skladišta, s obzirom na trenutačne okolnosti, izgledno je da će na kraju i Slovenija, za adekvatnu naknadu, u svom skladištu zbrinjavati i hrvatski dio otpada. Realizira li se takav scenarij, ispast će da će Hrvatska plaćati stotine milijuna eura kako bi nuklearni otpad u tuđem aranžmanu i pod tuđom kontrolom bio deponiran na desetak kilometara zračne linije od njezina glavnog grada i najgušće naseljenog urbanog područja. Ako ne vjerujete da bi u slučaju nekakve havarije radijacija zastala na slovensko-hrvatskoj granici, valja se zapitati je li takvo rješenje razumnije od mogućnosti da Hrvatska sama, pod vlastitom kontrolom, taj otpad zbrine u nekom od rijetko naseljenih dijelova vlastitog teritorija.
No, kako to učiniti kad nuklearni otpad, kao ni elektrane ni tešku industriju, nitko ne želi u svom dvorištu? Jednostavnih rješenja nema, no osnovna činjenica koju treba prihvatiti jest da je broj lokacija pogodnih za realizaciju ovakvih objekata u Hrvatskoj ograničen, a već ta karakteristika čini ih resursima. A prostorni resursi, bez obzira na to koliko se to nekome činilo nepravednim, pripadaju svim građanima Hrvatske, a ne samo onima koji u njihovoj blizini žive. Onome tko živi pokraj objekta koji zagađuje ideja takvog nacionalnog dogovora neće se činiti naročito poštenom, no ona je nužan preduvjet bilo kakvog društvenog razvoja. Građanima koji žive na takvim mikrolokacijama nužno je osigurati vrlo jasne benefite kao nadoknadu neugode koju trpe, visoke standarde kontrole štetnih efekata i transparentan sustav njihova sudjelovanja u nadzoru te kontrole. Ipak, osim tih mjera, konačna odluka o realizaciji strateških energetskih i industrijskih objekata ne smije biti u rukama lokalne zajednice. Onoga trenutka kad dopustimo da u društvu eskalira takav "ne u mojem dvorištu" mentalitet, zapravo ćemo i prestati biti društvo, a postati skup individualnih privatnih dvorišta koja tek žive jedna pokraj drugih.
>> Vrdoljak: Nadam se da će Pločani smijeniti gradonačelnika
>> Ne vjerujemo političarima, nije njih briga za volju naroda
Kad se već toliko volimo uspoređivati sa zapadnoeuropskim državama i njihovim dosezima, nebi bilo loše vidjeti u koje to grane energetike oni ulažu.Masovno se forsira i ulaže u obnovljive izvore energije,ponajviše u vjetroelektrane,solarna postrojenja...Termoelektrane se zatvaraju, što zbog štetnosti što radi ne konkurentnost ugljena.Vidim da se krupni kapital i privatni interesi osjećaju ugoženo zbog zadnjeg referenduma u Pločama pa su zaredali prigodni naručeni tekstovi sa ciljem osuđivanja svih ekoaktivističkih pokreta i akcija.